SKAZANJE TREĆE
ORITRIJES, GRABISLAV, STRAŠIMIR
ORITRIJES:
Ovako se tuđe u ruke,
tatarhane, ti spustiti,
i stvar, koju s malo muke
sam si mogo izvršiti!
Na ovi način slavnu i bojnu 2320
dat uzeti tvoju sliku
potištenu, nedostojnu,
i sramotnu vileniku,
da na očim svega svijeta
ovi ti se rug dogodi, 2325
da pod ime tvoje oteta
diklica se oslobodi.
Ah, himbeni Vilozmaje,
pse od nijedne ruke i vire,
ka te zla čes potakla je 2330
graditi mi sej nemire?
Podat meni razumjeti,
da znaš tuđe zgode i sreće,
a ne umjet prividjeti
tvoga ruga, moje smeće. 2335
Ugrabjenu djevojčicu
taj čas meni ne podati,
kroz junačku mu desnicu
da je budem ja čuvati,
nego nijednu za potrebu 2340
ktjet, zlostari tamna opaka,
s njom letjeti pak po nebu,
a ne moć je branit paka.
Za što me si uzhranio,
po svem svijetu da se slavim, 2345
kad si ovako sad smotrio,
ovijem rugom da zaglavim?
Ne bio vitez ja hrabreni,
poznan svemu po sjeveru,
ako s tvojijem teškijem meni 2350
zlom ne platiš tvu nevjeru.
Za vrat ga ću psa stisnuti,
da mi u rukah dušu izriga,
pak u nebo njim metnuti,
da svijet veće ne vidi ga. 2355
Gdi su sluge moji verni,
da mi ureda dovedu ga?
Ah, prikore moj čemerni,
ah, sramote moje i ruga!
GRABISLAV:
Ne smeta se, naš drag brate, 2360
ne mo ćutjet gorka vaja,
rug ne može pasti na te
obružena Vilozmaja.
Neka tamni vilenici
čine otrovne čari svoje; 2365
mi hrabreni zatočnici
čin'mo, što nam dostojno je.
Naša će ti silna ruka
u Budimu danas gradu
na očima svega puka 2370
steći opeta diklu mladu.
Grdi su naši mači smioni,
naše bojno srce gdi je,
tko da nam se ne pokloni,
tko da se oprijet nami smije? 2375
STRAŠIMIR:
Jedan malijeh od djetića
gre s velikom hitnjom odi;
poslušajmo pomnjo, cića
s koje stvari k nami hodi.
