De sup(er) capitulo de la castita
Ako se nahodi tkogodi kon mene
rascviljen tko hodi i želno tko vene,
ter žali svojih dan u život ke je svoj
vrsnosti stratil van na službi ljuvenoj,
molim ga, gdi cvilim, da mene sadruži 5
i kako drag s milim da sa mnom protuži,
žaleći godišta i mnogo vrsnih dan
koje sam u ništa potrajal i zaman,
ne hteće tvoriti moj život razborno
neg ljubav dvoriti misleće pridvorno, 10
ufaje od moje vazdakrat mladosti
za službu svakoje steć da ću radosti.
A stekoh, služeći tuj ljubav, jadan gniv
i da grem tužeći, dokli sam na svit živ;
jer scijenjah u meni da ljubav dan i noć 15
i stril nje ljuveni vrh svega ima môć.
Ter ovoj držeći za biljnu istinu,
stirah se pržeći i viđah gdje ginu,
a ne znah što stvorit od mene čemeran,
ner mišljah još dvorit jak sluga privjeran. 20
Tim nemoj da tko mni ja da se ne starah,
gdi mnogo vele dni tač sebe sam varah;
i kako razdvojen [s] životom gdje idijeh,
tolikoj opojen ljubavju krjepko bijeh,
dokoli očima ne spazih krjeposti 25
gdje ljubav ne ima vrh jedne ljeposti.
Krjeposti tko kuša togaj cić ljuvene
nu pomno posluša' za mal hip sad mene;
jer vam ću jednu stvar zamjernu povidit
ku nijesam ja nigdar mnil ni čut ni vidit. 30
Vrjemenom prolitje budući, kad zene
travica i cvitje ko zimi povene,
našad se u lugu, priđe mi na pamet
plač smišljat i tugu ljuveno kom bih spet
jakino prem kami brštanom zelenim, 35
ter grožah suzami, a stojah kako nim.
Pak stekši niku vlas i niku slobodu,
svemožan pustiv glas kroz moju nezgodu,
otvrdnuv jakno hrid zaučeh govorit:
"Deh, smrti, gdje si? prid', dođi me umorit, 40
da veće ne živu! deh, prospi me kosti,
pokli sam u gnivu ljuvenoj gorkosti!"
Tad takoj po lugu pun plača i jada,
jak zmija u krugu cvileći ja tada,
upazih nika vil cvit po cvit po polju 45
gdi štiplje ter u kril svoj slaga na volju;
pak vidjeh gdje savi venačac jedan lip
i gdi ga postavi na kosi i na hip.
Pak meden pustiv glas, čuh reče: "Dubravo,
ka od vil ima čâs dostojno i pravo 50
da krunu pronosi s počten'ja kako ja?
jer se to i prosi počten'ju koje sja
svitlostju po sebi zračnije i ljepše
neg sunce na nebi kad sviti najkrjepše."
Kom ovo izreče, to t' Ljubav u hip taj 55
k toj vili doteče jakino ognjen zmaj
lav ali nemili, od koje od gospoj
ovuj vil usili da š njome bije boj.
Usiliv nje ljepos, tako vam života,
slišajte ku krjepos nje ima ljepota, 60
koje li zabroje; jere ih imaše
ne jedne ma troje, taj kad boj bijaše.
Tim svak vas um stavi, jer kad vil rviješe,
reć vam ću Ljubavi oružje što biješe:
luk i tul pun strila, obal [štit sasvim] pros; 65
a ovoj od vila: čistoća, stid, mudros.
Oružja koga dil dobrotu i krjepos
znajući ovaj vul i slavna nje ljepos,
temeljno staše, dim, tad ona jak zvizda
mornarom ka je svim shranjen'je i gizda; 70
a srce gizdava imaše vil ova
krjepčije od lava - čudna stvar i nova!
A tretje ovaj vil tuj umom ne svrnu,
jer manje ljuven stril scijenjaše neg brnu.
Od koje ovo tad vidjevši Ljubav, dim, 75
svrnu se sva u jad, bezbrže sva sasvim;
i pride ublidiv jak pepel ali t' prah,
lipota nje vidiv gdi nima od nje strah
i gdje se ni mrve ne mari ni boji,
i gdje ju tač rve, hrabreno što stoji, 80
i svaki gdje se stril ukrša u peče
o prsi ove vil. Za ku stvar što reče? -
"Od gospoj gospoje, spravna sam do strile
iskršit o tvoje prsi ja od vile."
Od koje do strile potraja, izuće 85
o prsi od vile man svaku trajuće;
tad strativ strile tač i slomiv u peče,
taj hip se jakno mač liskatnuv uteče.
Lje prî neg uteče, ovojzi od gospoj:
"Opet ću prić, - reče - ja te ću, nu postoj!" 90
U taj hip opet ja vidjeh ju bezbrže
snop strila bez perja prida se gdi vrže;
pak pera iz krila sva brčna izmače, -
za onaj od strila toj dâ joj da plače.
Kad strile operi, tad kad ju ovaj vil 95
onaku zamjeri žalosti svoje dil,
jak vjetar poteče, od ke ju uhiti
ter joj hip taj reče: "Tuj li mi s', čuješ ti?"
Tad Ljubav pokleče, parjavši krjeposti:
"Krivac sam tvoj - reče - i tvoje ljeposti; 100
osvete ma nemoj vrh mene tvoriti,
nemoj me ures tvoj svršeno moriti;
negli mi oprosti, kraljice od svih vil,
protiva ljeposti što ti sam satvoril."
Kom ovo izreče, pušta ju ovaj vil. 105
Tad Ljubav uteče onaka i bez stril.
Togaj cić Ljubavi sad nigdje na sviti
ni u sni ni javi moć nije viditi;
a zatoj, tužiti ka nećeš ljeposti,
čuj, nemoj služiti ljuvene krjeposti, 110
ako neć u put zać u komu pohvale
ni časti nije moć nać velike ni male.
