15
| ←<14 strana Šinjel | Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj |
Šinjel 16 strana>→ |
otvorio, postao u razgovoru prijatan, ljubazan – riječju, veče je proveo vrlo ugodno. Poslije večere popio je čašu dvije, šampanjca – sredstvo, kao što je poznato, koje ne djeluje rđavo na raspoloženje. Šampanjac ga je raspoložio za raznovrsne neočekivanosti, na primjer: riješio se da ne ide kući već da svrati kod jedne dame, Karoline Ivanovne, svoje poznanice, dame, čini se, njemačkog porijekla, prema kojoj je on imao savršeno prijateljski odnos. Treba reći da važna ličnost više nije bio mlad čovjek, da je dobar suprug i uvažen otac porodice. Dva sina, od kojih je jedan već bio zaposlen i ljupka šesnaestogodišnja kći s malo savijenim ali lijepim nosićem, dolazili su svakog dana da ga poljube u ruku govoreći: »Bonjour, papa«.[a] Njegova supruga, još svježa i čak nimalo ružna, pružala je najprije svoju ruku njemu da je poljubi, a zatim bi, obrnuvši je, ona poljubila njegovu. Ali važna ličnost, uostalom, sasvim zadovoljna domaćim porodičnim nježnostima, našla je za umjesno da radi prijateljskih veza ima prijateljicu u drugom kraju grada. Ta prijateljica nije bila nimalo ni ljepša ni mlađa od njegove žene; ali postoje u svijetu takve zagonetke, i nije naše da o njima rasuđujemo. I tako, važna ličnost siđe niz stepenice, sjedne u sanke i rekne kočijašu: »Do Katarine Ivanovne«, i sam, sjajno se zamotavši u topli šinjel, ostade u tom prijatnom položaju od kojeg se za ruskog čovjeka bolji ni zamisliti ne može, to jest, kad ne misliš ni o čemu, a misli, međutim, jedna prijatnija od druge, samo dolaze u glavu, uklanjajući potrebu i da se one rastjeruju i da se traže. Potpuno zadovoljan, on se ovlaš prisjećao svih veselih trenutaka te večeri, svih svojih riječi koje su natjerale njegov mali krug da se smije; čak je mnoge od njih poluglasno ponavljao i našao da su sve isto tako smiješne sada kao i prije, i zato nije čudo što se i sam smijao od sveg srca.
Na mahove mu je ipak smetao neki žestoki vjetar, koji ga je, došavši odjedanput bog zna odakle i zašto, šibao po licu zasipajući ga snježnim pahuljicama i praveći od okovratnika na šinjelu klobuk kao jedro ili mu ga naglo, s nekom natprirodnom silom, nabacujući na glavu, zadavao time stalnu brigu kako da se iz njega iskobelja. Važna ličnost iznenada osjeti da ga je neko vrlo čvrsto ščepao za okovratnik. Kad se okrenu, spazio je čovjeka niska rasta, u starom izlizanom vicmundiru i s užasom prepoznao u njemu Akakija Akakijeviča. Činovnikovo lice bilo je bijelo kao snijeg i on je gledao kao pravi mrtvac. Ali je strah važne ličnosti prevazišao sve granice kad je spazio da su se mrtvačeva usta iskrivila, i kad je, zapahnuvši ga strašnim grobnim vonjom, izgovorio ove riječi: »A, tako, eto naposljetku i ti! Naposljetku sam te, ovaj, ščepao za jaku! Tvoj mi je šinjel i potreban! Nisi se pobrinuo za moj, još si me i izgrdio – daj mi sad svoj!« Jedna važna ličnost umalo što ne umre. Ma kako da je bio samovoljan u kancelariji i uopšte pred nižima, i mada je, pogledavši njegovu figuru i muževan izgled, svako govorio: »Uh, kakav samovoljnik!« on je ovom prilikom, kao veoma mnogi koji imaju junačku spoljašnost, osjetio toliki strah da se, ne bez razloga, počeo bojati da ne dobije kakav neprirodni napad. Čak je sam, što je brže mogao, skinuo s leđa svoj šinjel i viknuo kočijašu nekim tuđim glasom: »Tjeraj kući što brže možeš!« Kočijaš, čuvši glas kojim se govori obično u odlučnim trenucima i propraća čak i nečim mnogo opipljivijim, uvukao je za svaki slučaj glavu u ramena, zamahnuo bičem i pojurio kao strijela. Za nešto više od šest minuta važna ličnost je već bila pred ulazom u svoju kuću. Blijed, uplašen i bez šinjela, umjesto do Katarine Ivanovne, stigao je do svoje kuće, dovukao se nekako do svoje sobe i proveo noć vrlo nemirno, tako da mu je sutra ujutro, dok su pili čaj, kćerka glasno rekla: »Ti si, tata, danas savim blijed«. Ali je tata ćutao i nikom ni riječi nije rekao o onome što mu se dogodilo, ni gdje je bio, ni kuda je htio da ide. Taj događaj načinio je na njega silan utisak. Čak je potčinjenima mnogo rjeđe govorio: »Kako se usuđujete, znate li vi ko stoji pred vama?« A ako je i izgovorio, to nije činio prije nego što je saslušao o čemu je riječ. Ali je još važnije to što se otada više nije pojavljivao činovnikmrtvac: očevidno mu je generalski šinjel bio kao
- ↑ francuski: »Dobar dan, tata«, prim. prev.