***
Ti si k'o cvetak, što miri u lugu
Kad posle bure, dažda nebesnoga
Pun čiste vere gleda šarnu dugu
I smernim srcem moli višnjeg Boga:
Tiho veselje da mu život prati
Da slatko miri, da mu dade snage
Na radost svima umilno da cvati
Za družbu vedru svoje braće drage; —
Al’ ja k'o talas uzmućena vrela,
Što šiban munjom, porođen u buri
Skače po klancu, preko gorskih ždrela
Ustave ruši i slobodno juri.
Ne vidi sunce, što ga obasjava
Još misli da ga vija sudba ljuta
Ne raduje ga ni cvetak ni trava
I dalje leti bez svrhe i puta. . .
5. avg. 1892.