Leti vila preko Varadina,
Pa dozivlje Sarajke djevojke:
„Malo rad’te, puno ašikujte!
U Stambol je kuga udarila,
Sve pomori i staro i mlado,
A rastavlja i milo i drago;
I sinoć je dvoje rastavila,
Rastavila jedinka od majke.
Ne da majka u groblje kopati,
Već u bašču pod žutu naranču.
Rano rani jedinkova majka,
Ona ide u zelenu bašču,
U đulbašču pod žutu naranču,
Ona zove svog jedinog sinka:
„Je li tebi crna zemlja teška?
Je li tebi tvrdo bez dušeka?
Je li tebi nisko bez jastuka?
Je li tebi zima bez jorgana?"
Iz groblja joj nešto odgovara:
„Nije meni crna zemlja teška,
Nit je meni tvrdo bez dušeka,
Nit je meni nisko bez jastuka,
Nit je meni zima bez jorgana,
Već pozdravi sve moje jarane:
Što gledaju,[1] nek ne ostavljaju,
Jer su teške djevojačke kletve,
Kad uzdaknu, do Boga se čuje!"
↑S kojom se djevojkom paze i s kojom ljubav provode
Izvor
Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Ženske pjesme (Romance i balade), knjiga peta, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, str. 146-147.
Izabrane narodne pjesme II, ženske, priredio Dr. Nikola Andrić, u Zagrebu, 1913, Tisak Kralj. zemaljske tiskare., str. 163-164.
