Šta je najgore na svijetu, ili pijan Srbin ili gladan Turčin
Razgovarali se Turci u kavani: Šta je najgore na ovom svijetu. Jedan veli: Zla žena; drugi veli: Zla godina; treći veli: Zla ćud i t. d. Dok jedan poviče iz budžaka: „Turske mi vjere! vi ne znate nijedan šta je najgore na ovome svijetu; nema ništa gorega od pijana Vlaha i od gladna Turčina. Jedan put ja mrtav gladan dođem pred jednu vlašku kuću, a Vlah pred kućom teše držalicu za budak. Kako ja sjašem s konja, a ja povičem na Vlaha: drži more konja, pa viči Vlahinju, neka mijesi pogaču, i kuva cicvaru i peče kokoš; pa onda otidem u kuću. U kući sjedi, sjedi; čekaj, nema ništa! ni Vlaha ni Vlahinje; nit' se šta peče ni vari. Onda ja skočim, pa iziđem na polje, a to moj konj stoji, đe sam ga i sjao, a Vlah jednako teše i đelja držalicu. Onda ja ne znajući, da je krmak pijan, svrnem lulu, pa njega kamišem preko leđa, a on se ispravi, pa ni pet ni devet, nego raspali držalicom mene iza vrata, a ja bacim čibuk, pa pođem rukom za nož, a on još jednom, aja te na ruke. I Turske mi vjere! da ne dolećeše žene, ćadijahu biti g....a i od mene i od njega.“
Izvor[uredi]
- Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 304–305.
|