Čolića majka
Na hiljadu devete stotine,
četrdeset četvrte godine,
usred ljeta prije jarkog sunca
s Kukavice minobacač puca.
Boj se bije, krv se vruća lije; 5
s fašistima Srbin borbu vodi
da svoj narod sasvim oslobodi.
I u tome boju krvavome
metak zgodi mladoga vojnika,
iz podnožja Ivanove Kule, 10
kojega su vile zadahnule,
hrabro momče, Čolić Budimira,
vitka stasa, a melemna glasa,
b’jela lica, mrkih nausnica,
smeđa oka, a pleći široka. 15
Hitro momče, kao soko sivi,
s njim se pleme i rodbina divi,
pade momče, nema ga da živi.
Na zlo ga je mjesto pogodio, —
među puca, đe mu srce kuca. 20
Krv se prosu te oboji rosu,
momče pade, više ne ustade,
niti jeknu, niti pak leleknu!
Već u travi mlado momče spava,
k’o da ga je sanak osvojio, 25
tako se je momče položilo.
Đe panuo, tu je ostanuo,
na ledini ispod Kukavice.
S njim padoše dva njegova druga,
te družini nastanula tuga. 30
Kad junaci u travu panuše,
dolećeše vrane i gavrani,
te se vruće krvi napojiše,
i junačkog mesa najedoše.
Noću dođe iz gorice vuče, 35
te leševe po gori razvuče.
Tako stalno za neđelju dana,
glas dopade u Dobrome Dolu,
roditelj’ma Čolić Budimira,
da su stari sina izgubili. 40
Te mu majka ode na planinu,
da potraži sina na ledinu.
Kako dođe ispod Kukavice,
ona stade, k suncu pogled dade,
pa se stara s’ suncem razgovara: 45
„Jarko sunce. tvojega ti zraka,
viđe li mi mladoga junaka?
Kad iđaše, sin mi letijaše,
kad zboraše, k'o da grmijaše!
Na njemu je sukneno ođelo, 50
na pleći mu torba uprtnjača,
a na noge prijesni opanci,
o ramenu puška mauzerka,
u pojasu parabelum krije,
više njega među žive nije! 55
Đe li pade, đe li život dade?
Bi li oka iđe za svjedoka?
Bi li druga iđe od indata?“
Jarno sunce majci odgovara:
„Pođi, majko. na prvu lazinu, 60
tu ćeš naći šezdeset leševa,
ni na jednom ruse glave nema, —
raznijele vrane na sve strane!
Al’ tu, majko, tvoga sina nije,
na drugo ga mjesto trava krije! 65
To su leši nemačkih vojnika,
koje ubi partizansna ruka,
da izbavi narod ispod muka.
Ti produži na drugu lazinu,
tu ćeš naći trideset leševa, 70
ni na jednom ruse glave nije, —
raznijeli vuci i bauci!
Ni tu, stara, tvoga sina nije,
na drugo ga mjesto trava krije!
To su leši srpskih izdajica, 75
polomljenih sad leže vilica.
Već produži na treću lazinu,
tu ćeš naći tri leša junačka,
ni na jednom ruse glave nije, —
raznijele ptice grabljivice, 80
danju vuci, a noću bauci!
To su leši hrabrih partizana,
potomaka Miloš Obilića
i sokola Principa Gavrila,
naslednika Srđa Zlopogleđa, 85
ko će redom sad sve da ih ređa!
Tu ćeš naći tvoga mrtvog sina,
đe u travi mladi junak spava!
U torbi mu komad kruva suva,
za pojasom parabelum krije, 90
više momče među žive nije!
Na kapi mu do dva dobra znaka:
srp i čekić, zvezda petokraka!
A za zvezdom stručak bosioka
što mu seja na rastanku dala, 95
kad s odmara, da cvijet miriše,
po tome ćeš njega poznat’, stara!"
Sunce jarko poslušala majka,
pa otide na treću lazinu,
i opazi sina na ledinu; 100
po torbici svoga sina pozna,
pa se stara s njime razgovara:
„Budimire, rano moja ljuta,
iz gradine ružo istrgnuta!
Evo, sine, sunce na zahode, 105
majka tebe dođe u pohode!
Da te vidim i da se ponosim,
što mi pade, narod ne izdade!
Već pogibe, moj sokole sivi,
sa tobom se tvoja majka divi! 110
Za naš narod i slobodu časnu,
ti položi svoju mlados’ krasnu!”
Opet stara suncu progovara:
„Sunce jarko, jutrom kad se rodiš,
gledaj da mi ti sina pohodiš, 115
jer sin mi je mnogo hude sreće,
majka će mu palit’ žute sveće.
Dako nama jednog dana svane,
i sa vrata ropski jaram pane,
i sloboda našoj zemlji grane. 120
U gnjijezdo ptići su ostali,
da bi društvo svoje osvetili.
A ti, sine, zla ti oreća bila,
kod Lebana otpaše ti krila!
Pa kad stane da s’ priroda budi, 125
tebe su ti izlomljene grudi.
Nećeš čuti glas ubojnog krika,
niti viđet’našega vojnika!
Nećeš čuti partizansko ime,
niti viđet’ dušman kako gine! 130
Nećeš čuti poj šumskijeh ptica,
nit' osjetit’ miris ljubičica!
Nećeš viđet’ gora kako lista,
niti zemlju kako nam se blista!
Partizane svud nek sreća priti, 135
neka ti je laka zemlja mati!"
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
