Crnogorac
Crna gora ljuti kamen,
Crnogorac pusti plamen:
U kamenu iznikao,
U kamenu odrastao;
Po kamenu ore, pase,
Ne da na njeg’ ka’ ni na se.
Vika’ pušci i handžaru,
Zimnoj ciči, ljetujem žaru:
Dovoljna mu sura struka,
Komad hljeba, česan luka.
Kod olova i kod praha,
Ni od pakla nema straha.
U kamenu kamen tvrdi:
Što da njemu dozlogrdi? ...
Čelik-prsi vazda gole,
Kao iste gorske pole;
Soko-duša vazda vrela,
Kan’ cla se je s gromom sprela;
Lavić-srce vazda spravno,
Da obrani pravo davno:
Svoju ciglu slobodicu,
Svoju vjeru i kućicu. —
Čim zaori — glas po gori:
˝Ev’ nemani, da nas mori!...˝
Nema roka:
U tren oka
Crnogorac, kremen živi,
— Samo svoga
Zovnuv Boga —
Eto grne,
U smrt srne,
Kao brzi soko sivi. —
Kud nagodi,
Tu pogodi:
Puška cakne,
Jednog smakne;
Nož mu kine,
Glavu skine:
˝Udri! ˝ — vikne —
Dušman cikne....
˝Čega vr’jediš!...
˝Što ga štediš?...˝
— Prikor grakne, —
Zlotvor akne,
I u krvi
Greznu strvi. —
Aoh, Bože!
Ko se može
Crnogorcu,
Ratoborcu
Istaknuti,
Izmaknuti!...
Munje brži,
Bije, prži:
Pa zaupi,
Pa okupi
Bolje, bolje;
Te strasnije kolje. —
Deset budu na jednoga:
Al’ pomoću milog Boga,
Od Kosova — pa do sada
Naš Špartanac uv’jek svlada;
Uv’jek brani svoju goru,
Kao oro na timoru
Svoje drago gn’jezdo svito,
Svoje gn’jezdo ponosito....
Je li njojzi samo stega:
Živ bi za nju u grob lega’;
A nekmo li pao ne bi,
I osvjetla’ obraz sebi
Na krvavom bojnom polju
Za nevolju,
Kojom njeg’vom raju pr’jeti
Dušman vječni, kivni, kleti? —
Crna goro, blago tebi
Kod takovih tvojih lava!...
Ti si njima slatka majka,
Oni tebi čeda prava....
Ti ćeš vazda kraj njih biti
Crna svojim zlotvorima;
Al’ i sv'jetla kao sunce
Svim u nakrst Slavjanima! —
