Car i Miloš čobanin

Izvor: Викизворник


Car i Miloš čobanin

(Iz Gruže)

Ovce čuva Miloš čobanine,
Ovce čuva po Šari planini,
Miloš čuva hiljadu ovaca,
U hiljadu trista razbudnica,
Pred ovcama ovan kolovođa, 5
Na ovnu je zvono od hiljade,
A u zvonu brence od stotine,
Po brencetu dragi kamenovi,
Pa se pred njim vidi putovati,
U po noći kao u po dana. 10
Toga čuda ni u cara nema.
U Miloša drugo čudo kažu:
Ima Midoš od čelika dvore,
Oko dvora čeličnu avliju,
Na avliji čeličnu kapiju. 15
Toga čuda ni u cara nema.
U Mvloša treće čudo kažu:
Ima Miloš zelenu livadu,
U livadi zeleno jezero,
Po livadi devet paunova, 20
Za njim’ šeću devet paunica,
A pre njima mudra vidra šeće,
I za vidrom okićena kuna.
Toga čuda ni u cara nema.
To se čudo na daleko čulo, 25
Začuo je care u Stambolu;
Kako čuo, na noge skočio,
Pa napisa od ruke Fermane,
A prati ih u Šaru planinu:
„Oj Milošu, gorski čobanine! 30
„Kako vidiš sićana Fermana,
„Ti ostavi u planini ovce,
„Pa ti dođi meni u Stambola,
„Oj Milošu! da se sastanemo,
„I po jednu riječ govorimo". 35
Dođe Ferman u Šaru planinu,
Viđe Miloš što mu care kaže,
Pa izbaci četiri lubarde,
Avaz ode po Šari planini,
Skupiše se stotina čobana, 40
Pa Milošu đeca govorila:
„Oj Milošu, naša noglavvco!
„Al’ je volja, ali je nevolja,
„Te ti bacaš četiri lubarde?"
Odgovara Miloš čobanine: 45
„Moja braćo, stotina čobana!
„Od cara mi sitan Ferman dođe,
„Car me zove u Stambola grada,
„Da sa njime riječ progovorim;
„Nego braćo, stotina čobana! 50
„Čuvajte mi hiljadu ovaca,
„Dok ja odem i dokle se vratim."
To ivreče Miloš ’čobanine.
To izreče, a Boga pomenu,
Zatrča se, ode niz planiau. 55
Siđe Miloš niz Šaru planinu,
Dohvati se polja i ravnine,
Miloš polja i ravnine pređe,
Dokle dođe caru u Stambola,
U Stambola caru na divane. 60
Nekte caru „selam" nazivati,
No mu sjede uz desno koljeno,
Prije cara Miloš progovara:
„Kaži, care, što se poručiv’o,
„I za mene Ferman odpisiv’o, 65
„Da ja tebi u Stambola dođem,
„Da po jednu riječ govorimo“?
Ovako mu care govorio!
„Oj Milošu, gorski čobanine!
„Jel’ istina što mi ljudi kažu, 70
„Da ti imaš što u mene nema:
„Da ti imaš hiljadu ovaca,
„U hiljadu trista razbudnica,
„Pred ovcama ovna kolovođu,
„I na ovnu zvono od hiljade, 75
„A u zvonu brence od stotine,
„Po brencetu dragi vamenovi,
„Pa se pred njim vidi putovati
„U po noći kao u po dana;
„Toga čuda ni u mene nema, 80
„U teb’ kažu ljudi da imade“?
Odgovara Miloš čobanine:
„Istina je, care od Stambola!
„Istina je, ni ašiti ne ću,
„U men’ ima, ak’ u tebe nema, 85
„Ja radio, Bog mi poklonio."
Onda mu je care govorio:
„E to ću ti, sine, oprostiti.
„No Milošu, gorski čobanine!
„Jed istina, što mi ljudi važu 90
„Da u tebe drugo čudo ima,
„Drugo čudo, što u mene nema:
„Da ti imaš od čelika dvore,
„Oko dvora čeličnu avliju,
„Na avliju čeličnu kapiju; 95
„Toga čuda ni u mene nema.
„U teb’ kažu ljudi da imade?“
Odgovara Miloš čobanine:
„Istina je, care od Stambola!
„Istina je, ni ašiti ne ću, 100
„U men’ ima ak’ u tebe nema,
„Ja radio, Bog mi poklonio.“
Opet mu je care govorio:
„I to ću, ti sine, oprostiti:
„No Milošu gorski čobanine! 105
„Jel’ istina, što mi ljudi kažu,
„Da u tebe treće čudo ima,
„Treće čudo, što u mene nema:
„Da ti imaš zelenu livadu,
„U livadi zeleno jezero, 110
„Po livadi devet paunova,
„Za njim’ šeću devet paunica
„A pred njima mudra vidra šeće,
„A za vidrom okićena kuna;
„Toga čuda ni u mene nema, 115
„U teb’ kažu ljudi da imade?"
Odgovara Miloš čobanine:
„Istina je, care od Stambola!
„Istina je, ni ašiti ne ću,
„Ja radio, Bog mi poklonio. 120
„Što j’ u mene zeleno jezero,
„To su moji prebijeli dvori;
„Što j’ u mene zelena livada,
„To avlija moja oko dvora,
„Sva avlija cvećem zasađena; 125
„Što njom šeću devet paunova,
„To su mojih devet milih brata;
„Što za njima devet paunica,
„To su mojih devet milih snaha;
„Što pred njima mudra vidra šeće, 130
„To je naša ostarila majka;
„Što za vidrom okićena kuna,
„To je naša jedinica seja.“
Tada mu je care govorio:
„To ti, sine, oprostit ne mogu. 135
„No Milošu, gorski čobanine!
„Kakvom ću te mukom umoriti?
„Ali voliš da sablju celivaš?
„Ali voliš da lučem svijetliš?
„Ali voliš da po moru plivaš? 140
„Ali voliš da o kuli visiš?“
Odgovara Miloš čobanine:
„Ne budali, care od Stambola!
„Što budališ, kad budala nisi;?
„Sužan nisam, da sablju celivam, 145
„Kurva nisam, da lučem svijetlim,
„Drvo nisam, da na vatri gorim,
„Riba nisam, da po moru plivam,
„Ni rubina, da okuli visim;
„No čuješ me? care od Stambola! 150
„Ako ćeš me care umoriti,
„A na pravdi Boga istinoga:
„Nađi meni konja razlomljena,
„Razlomljena, davno ne jahana,
„I nađi mi sablju zahrđalu, 155
„3ahrđalu, davno nevađenu,
„Zatopi je tučom i olovom;
„Pa me konju turi na ramena,
„Udri na me sindžir-gvožđe teško,
„I na noge troje bukagije, 160
„A na ruke troje belenzuke;
„Pa me prati pod Stambola tvoga,
„Ukraj mora, u polje široko,
„Zamnom prati tri hiljade vojske,
„Tri hiljade tvojijeh katana, 165
„Pod hatima i pod mizdracima.
„Ti se penji na najvišu kulu,
„Pa ti gledaj šta ć’ od mene biti,
„Kako će me raznositi Turci
„Sa sabljama i bojnim kopljama, 170
„S nadžacima i sa mizdracima!“
To je caru vrlo milo bilo.
Nađe njemu konja razlomljena,
Razlomljena davno ne jahana,
I nađe mu sablju zahrđalu, 175
Zahrđalu, davno ne vađenu,
Zatopi je tučom i olovom.
Pa ga konju turi na ramena,
A prati ga pod grada Stambola.
Ukraj mora, u polje široko, 180
Zanjim prati tri hiljade vojske
Tri hiljade turskijeh katana,
Na hatima a pod mizdracima.
Car se penje na najvišu kulu,
Gleda, šta će biti od Miloša, 185
Kako će ga raznositi Turci,
Sa sabljama i bojnim kopljima,
S nadžacima i sa mizdracima.
Ode Miloš u polje široko,
Pa pogleda nebu i oblaku, 190
Pa se moli Bogu istinome,
I moli se Petki i Neđelji:
„Sveta Petko! odpekljaj mi noge,
„A Neđeljo! odreši mi ruke.“
Pa se moli Petru i Nikoli: 195
„Sveti Petre! naoštri mi sablju
„A Nikola! naljuti mi konja;
„Dođi, vilo, podmetni mi krilo,
„Da poćeram preko polja Turke.“
Što molio, Bog mu poklonio: 200
Dođe Petka i Neđelja šnjome,
Sveta Petka odpeklja mu noge,
A Neđelja odreši mu ruke.
Ode Petka i Neđelja šnjome.
Dođe Petar i Nikola šnjime, 205
Sveti Petar naoštri mu sablju.
A Nikola naljuti mu konja.
Ode Petar i Nikola šnjime.
Dođe vila podmetnu mu krilo,
Pa i vila ode pod oblake. 210
Dok eto ti tri hiljade vojske,
Na Miloša udariše Turci,
Čine juriš sa četiri strane.
Bože mili i Bogorodice!
Da je kome stati pa gledati, 215
Kad se Mološ u Turke uvuče,
Kako kobac među golubove;
Seče Turke svuda, na sve strane
Hiljadu je sabljom pogubio,
A drugu je konjem pregazio, 220
A treću je u more naćer’o,
Samo Miloš osta na megdanu.
A to care gledi iz Stambola,
Iz Stambola sa najviše kule,
Pa kad viđe šta bi od Turaka, 225
Prepade se care od Stambola:
„Avaj meni do Boga miloga!
„Šta uradi Miloš od Turaka,
„Tri hiljade mojijeh katana."
Pa siodi niz bijelu kulu, 230
Siđe care dočekat’ Miloša.
Dok eto ti Miloš čobanina,
Na đogatu konju razlomljenu,
Povadio sablju zahrđalu,
Dođe Miloš do cara pred kulu. 235
Car s’ izmače, Miloš se primače,
Dok doćera cara do duvara,
Pa nad carem sablju povadio,
Odista ga pogubiti ćaše.
Al povika care od Stambola; 240
„Bogom sine, Miloš čobanine!
„Oprosti mi život na megdanu,
„Evo tebi tri tovara blaga,
„I tri konja, što će nosit’ blago.“
Tada se je Miloš povratio, 245
U kaniju sablju uturio,
Pa uzima tri tovara blaga,
I tri konja, što će nosit’ blago.
Car Milošu natovari blago,
I daleko isprati Miloša, 250
Na rastanku puta mu čestita:
„Idi zbogom, moj po Bogu sine!
„Nosi, sine, tri tovara blaga,
„Vodi, sine, tri konja viteza,
„Čuvaj ovce bolje neg’ si čuvao, 255
„Teci bolje nego što si tek’o,
„Da sam znao, ne bi te ni zvao.“

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme (epske), sakupio i na svet izdao Blagoje Stojadinović, I, u Beogradu, u Državnoj štampariji, 1869, str. 76-85.