Car Otmanović i Moskovska carica
Knjigu piše Otmanović care,
Po imenu Mehmed Sulimane,
U sjeveru velikoj kaduni,
Udovici moskovskoj carici:
"Eh kaduno, moskovska carice,
"Evo su mi tužbe dodijale
"Od Poljaka i od Lituanah,
"Od gospode male i velike,
"Da si silnu vojsku sakupila,
"I poslala u zemlju poljačku,
"Da ih robe arač uzimajuć’,
"Da ne mogu živjet’ od zuluma;
"Da siluješ poljačku gospodu,
"Da oberu među sobom kralja
"Ne onoga koga oni oće,
"Već nekoga tvoga prijatelja.
"Znadem, seko, da si udovica
"Uzorita, mlada i gizdava,
"Ali mi se nemoj uznositi,
"Bez potrebe rata zamećati,
"Nego čini kano udovica:
"Vez ti vezi, i kuđelju predi,
"A ostavi u miru Poljake,
"Nek oberu među sobom kralja
"Po zakonu, seko, poljačkome,
"Jer ako mi druga tužba dođe,
"Kunem ti se svecom Muamedom,
"Sakupiću vojsku nebrojenu,
"Sa svi strana na te udariću,
"Ter ako mi Bog i sreća dade
"Da te budem živu ufatiti,
"Staviću te s mojom sultanijom
"Da mi vezeš i kuđelju predeš."
Kad carici taka knjiga dođe,
Na njojzi se grotom nasmijala.
A kad vidje što u njojzi piše,
Tadar mi se malo rasrdila,
Pak na knjigu caru odgovara:
"Otman-care, turski gospodare,
"Od istoka veliki plemiću,
"Gospodine i gospodičiću,
"Ja sam tvoju knjigu proučila,
"I vidjela što mi knjiga piše.
"Poljaci su moji prijatelji,
"Prijatelji i komšije prve,
"Ja Poljakom rata ne zamećem,
"Tko to želi, dosta mu ga bilo.
"Eto znadeš, Otmanović-care,
"Da se kupe poljačka gospoda,
"Da se kupe i vijeće čine,
"Da oberu među sobom kralja,
"Ali su se neki odmetnuli,
"Zasjedaju kano pustahije,
"I ne dadu v’jeće učiniti,
"Ni obrati kralja poljačkoga.
"Zato mene moliše Poljaci,
"Da im pošljem moje vitezove,
"Muskovite na glasu junake,
"Da ih brane od tih odmetnika,
"Dok okrune kralja poljačkoga.
"Ja ne mogoh drugo učiniti,
"Već im dadoh što su zapitali.
"Ka okrune među sobom kralja,
"Ja ću vratit’ moje Muskovite.
"Što l’ mi pretiš, Otmanović-care,
"Da ćeš silnu vojsku sakupiti,
"Na me udrit’ sa četiri strane,
"Pak robiti sela i varoše,
"Razbijati od gradova vrata,
"Osvojiti rosijske države,
"Neka znadeš, Otmanović-care,
"Da nijesam od roda plašiva,
"Ne bojim se sveca Muhameda,
"Nit’ se bojim od tvojih Turaka,
"Baš ni tebe Mehmet-Sulimana.
"Ja ću molit’ moga spasitelja,
"Višnjeg Boga našeg branitelja,
"Još ću molit’ moju pomoštnicu,
"Presvjatuju mater Isusovu,
"Cesaricu angelsku caricu,
"Koja brani sv’jetlu krunu moju,
"Sve vojinstvo i moskovsko carstvo,
"Da nam dadu sreću na oružju,
"Da toj sili budem odoljeti,
"I vojinstvo tvoje pob’jediti.
"A ti moli Muhameda tvoga,
"Koj’ ni sebi pomoći ne može,
"Da ti ne bi otpanula brada,
"I još moli sveca Muhameda,
"Da se jadan ne bi prestavio
"Dok ufatiš udovicu mladu,
"Ekaterinu moskovsku caricu.
"Ne fali se, Otmanović-care,
"S lažljivijem svecom Muhamedom,
"Nit’ se fali, Mehmet-Sulimane,
"Neznabožnim tvojim janičarom,
"Al’ ne znadeš, Otmanović-care,
"Da ja imam nebrojenu vojsku,
"Koja fali Boga stvoritelja,
"Istinoga Hrista spasitelja,
"Još imadem u carstvu mojemu
"Silne lave orle dvojeglave,
"Vitezove, knjaze i banove,
"Generale i mlade serdare,
"Sokolove hrabre vojevode,
"Barjaktare viteške delije,
"I ostale silne vojenike,
"Koji s Turkom žele boja biti,
"Ruse Turkom glave os’jecati,
"Na bojna ih koplja naticati."
Kada caru taka knjiga dođe
I vidio što mu knjiga piše,
Od jada ga glava zaboljela.
L’jevom rukom bradu ufatio,
A desnom se po nosu udara,
Pak doziva vjerne sluge svoje,
Ter je njima care besjedio:
"Sakup’te mi na divan gospodu.
"Kada sluge cara razumješe,
Telar’ viču po Stambolu gradu,
Ne prestaju od jutra do mraka:
"I ko gođ je od dvora careva,
"Čestiti je care zapov’jeda,
"Da se sjutra na divanu nađe."
Kad ujutru b’jeli danak dođe,
Skupiše se na divanu Turci:
Tu dođoše veliki veziri,
Silni paše, age i begovi,
I careve sluge i delije,
Neznaboži Turci janičari.
Kada Turci na divanu bili,
Tu išeta Mehmet-Sulimane,
Ter se care po divanu šeta,
Pak gospodi care besjedio:
"Nu slušajte, vjerne sluge moje,
"Što mi piše jedna kavurkinja,
"Udovica moskovska carica!"
Kada Turci knjigu proučiše,
Silan care njima besjeđaše:
"Poslušajte, vjerne sluge moje,
"Sakupite silnu vojsku našu,
"Da robimo moskovske države,
"Koji hule sveca Muhameda."
Kada Turci cara razumješe,
Lijepo se njemu pokloniše,
Ter skupiše vojsku nebrojenu.
Kad je care vojsku sakupio,
Barjak diže sveca Muhameda,
S vojskom pođe put vode Dunava.
Dunav ladnu vodu preplovio
I Nesteru r’jeci okrenuo.
Kad to čula moskovska carica
Da je turska na oružju vojska
Ladni Dunav vodu preplovila,
Viteški je sabor učinila,
Zove sebe rosijsku gospodu,
Silne lave, orle dvojeglavne,
Plemenite bane i knezove,
Generale i serdare mlade,
Sokolove hrabre vojevode,
Barjaktare na glasu junake,
I ostale vitezove mlade
Slavjanskoga roda i plemena,
Ter je njima tiho besjedila:
"Poslušajte, moji sokolovi,
"Turska vojska Dunav preplovila,
"Neznabožni Turci nevjerni su,
"Udariće na naše države,
"No silanu vojsku sakupite,
"Ter hodite s Turcim’ boja biti.
"I višnjem se Bogu pomolimo,
"Da nam dade sreću na oružju,
"Da carevu silu pob’jedimo."
Kad to čuše Rusi vitezovi,
Silni lavi, orli dvojeglavni,
Što carica njima zapov’jeda,
Lijepo se njojzi pokloniše,
Na viteške noge poskočiše,
Tere kupe Ruse vitezove,
Dv’je ognjene vojske sakupiše.
Kad skupiše vojsku silnovitu,
Od carice zapovjed primiše,
Višnjemu se Bogu pomoliše,
Dvije vojske silne razdvojiše,
Na dv’je strane s vojskom otidoše,
Suhom jednom, a po moru drugom.
Koja vojska po suhu otide,
Pred njom ide vitez od starine,
Georgije princip Galicine,
Koja pođe po moru sinjemu,
Pred njom ode na glasu viteže,
Silni soko Orlov Aleksija.
Suhom vojska kod Nestera dođe,
Tu ih turska vojska dočekala.
Al’ je vitez princip Galicine,
L’jepo svoju vojsku razredio,
Pa na Turke skladno udario
Kod Nestera vodice studene.
Kad se silne vojske udariše,
Strahovita boja započeše,
Tu se poče krvca prolivati.
Al’ su Turci kano mrki vuci,
Janičari napred pristupaju,
Ne znaju tužni što su Moskoviti.
Oganj siplje iz vojske rosijske,
Ne da Turkom oči otvoriti.
Mili Bože, boja žestokoga!
I od jedne i od druge strane
Koliko se krvca prolivaše
Od junaka i dobrijeh konja,
Na sve strane ona tecijaše,
U Nester se r’jeku salivaše,
Vas se Nester r’jeka zakrvavi,
Od rumene krvce pocrveni.
Od velika dima i grohota
Žarkoga se sunca ne viđaše,
Od topova ništa ne čujaše,
Od sile se zemlja tresijaše.
Boja biše od jutra do podne,
Još se ne zna čij megdan bijaše.
A kada je po pol dneva bilo,
Tužni Turci pleća obratiše,
Tere bježe glavom bez obzira,
Da bi Nester vodu preplovili,
Al’ ne daše mladi Moskoviti,
I viteže princip Galicine,
Jer za Turkom trče u potjeru.
Teško s’jeku paše i vezire,
Silne bege, age i spahije,
Neznabožne Turke janičare
I ostale careve delije.
Što od sablje njima utjecaše,
Ladna Nester voda proždiraše;
Što ostade, sve je izranjeno,
Za nevoljne sužnje odvedeno.
Posle toga boja žestokoga,
Rumjancov je vojsku razredio,
Ter udara na turske države,
Osvojiva mjesta i gradove,
Bulgariju i svu Valahiju,
Moldaviju i Besarabiju,
Svu Krimeju do Černoga mora,
Sve države do vode Dunava.
Dolgoruk pođe na Černomu moru,
Orlov razbi na moru Turčina,
I potopi careve gemije;
Što ne utopi to ognjem sažeže,
Uarači mjesta i gradove,
I zatvori t’jesne Dardanele,
Kojeno su vrata Carigrada,
Neka Turci na moru ne hode,
Da im pomoć s mora ne dolazi.
Smetoše se u Stambolu Turci
Kako ždrali u gustu oblaku,
Oli mravi na izgorenoj glavnji,
Ne znadući kud bi okrenuli.
Kad to vidje Otmanović-care
Da pogubi vojsku nebrojenu
I izgubi mjesta i gradove,
Na prešu je divan učinio,
Na divanu gospodu skupio,
Ter carici b’jelu knjigu piše.
U knjizi je l’jepo pozdravljaše,
Umilno se njojzi poklanjaše,
Ter ovako care besjeđaše:
"Bogom sestro, moskovska carice,
"Tvoj je megdan, i sreća je tvoja,
"Hodi, seko, da se pomirimo,
"Da se više krvca ne proliva.
"Bog ubio poljačku gospodu,
"Koji su me s tobom zavadili."
Kad carici taka knjiga dođe,
Carica se na njoj smilovala,
Ter na knjigu caru odgovara,
U knjizi je mlada besjedila:
"Otman-care, turski gospodare,
"Kad mir prosiš, eto ti ga dajem,
"I vraćam ti mjesta i države,
"Koje jesam sabljom zadobila:
"Bulgariju i svu Valahiju,
"Moldaviju i Besaraviju,
"Svu Krimeju do Černoga mora,
"I sva mjesta do Arhipeliga,
"Al’ ti ne dam grada Kniburnika,
"Ni tri druga kod Černoga mora,
"Nek se, care, spominjati možeš
"Od zemana kad smo vojevali,
"Kad si mene s pretnjom ponudio,
"Da vez vezem i kuđelju predem."
Kada caru b’jela knjiga dođe,
Jedva care toga dočekao,
Ostavio grada Kniburnika
I tri druga kod Černoga mora.
Posla njojzi velike darove,
Srebro, zlato i kamenje drago,
Pomiri se s moskovskom caricom.
Mili Bože, na svemu ti hvala,
Jer nije zemlja na sv’jet nikog dala,
Ko’ bi takvog zmaja predobio,
Turkom cara silu ulomio.
Al’ procvjeta svjetlost od sjevera,
Koja sjava kano sunce žarko,
Ekaterina slavna udovica,
Koja predobi Otmanović-cara,
Silnoga Mehmet-Sulimana,
Zulumdžiju hristijanskoga naroda.
Eh viteže, srećna cesarice,
Pravoslavna moskovska carice,
Ti si dika slavenskog naroda,
Vječna slava moskovskih država,
Jere ćeš se vazda spominjati
Od junaka hrabrih vitezova,
Doklen bude sunce ishoditi;
Bog ti dao mnogo carstvovati,
Sv’jetlu tvoju krunu proslavljati,
I hristjane od zla izbaviti,
I svobode vječne ostaviti
Pravoslavne crkve obnoviti,
Od služanstva turskog svoboditi,
I nebesno carstvo nasljediti.
Svim Slavjanam pjesma na poštenje,
Daj nam, Bože, za grjehi proštenje.
