5
Car Lazar i vojvoda Miloš
(Iz Hercegovine)
Vino pije slavan car Lazare
U Kruševu na bijeloj kuli,
A do njega sva srpska gospoda:
S desne strane stari Jug-Bogdane,
A do njega devet Jugovića,
A s lijeve Vuče Brankoviću
I do njega sedam Brankovića,
Do njih sjedi trideset vojvoda,
Nazad stoji vojvoda Miloše.
Kad se care napojio vina,
Zapjevao slavan car Lazare,
Dobro pjeva tanko glasovito,
Gledala ga sva gospoda redom,
Niko caru otpjevat' ne smije,
Osim jedan vojvoda Miloše,
On zapjeva tanko glasovito,
A zavika Vuče Brankoviću:
„Vidi care, tvoje stare sluge!
„Niko tebi otpjevati ne smje.
„Osim Miloš u carevu dvoru;
„Ako ćeš ti mene poslušati,
„Ti ćeš njega sutra objesiti
„U Kruševu pred bijelom crkvom.“
Kad to doču slavan car Lazare,
U pjanosti jemin učinio:
„Drž'te sada, moja đeco draga!
„Savežite moga protivnika,
„Sutra ćemo njega objesiti.“
Savezaše vojvodu Miloša,
Odvedoše konjma u podrume.
Kad to doču carica gospođa,
Ode pravo slavnom car-Lazaru:
„Molim ti se, slavni gospodaru!
„Pokloni mu život na mejdanu!
„Ako li ga pokloniti ne ćeš,
„Nemoj njega ovđe objesiti,
„Već ga vodi dolje Miloševu,
„Onđe mu se zadužbina gradi,
„Objesi ga pred bijelom crkvom.“
Gospođu je care poslušao,
Odvedoše vojvodu Miloša.
Kad dođoše dolje Mološevu,
Kad, to, pravi do trista majstora
I pred njima Rade neimare,
Kad viđeše slavna car-Lazara,
I za njime sedam Brankovića,
Oni vode svezana Miloša,
Sve iz ruke bradve poturiše,
A sa glave kape ukidoše,
Udariše tridest metanija,
Dok carevu poljubiše ruku,
Onda care stade besjediti:
„Poslušajte, do trista majstora!
„Čudne građe, čudne građevine!
„Čija će to biti zadužbina?“
Progovara Rade neimare:
„Gospodare, slavan car Lazare!
„Zadužbina vojvode Miloša,
„Ev' imade tri godine dana
„Od kad pravim ovu zadužbinu,
„Sve nam Miloš zamediju plaća.“
Onda care stade besjediti:
„Slugo moja, vojvoda Miloše!
„Pokloni mi ovu zadužbinu,
„Ja ću tebi život pokloniti.“
A Miloš mu tiho odgovara:
„Gospodare, slavan car-Lazare!
„Gospodar si od života moga,
„A nijesi ni od čije duše,
„Imaš blaga pravi zadužbinu.“
Onda care stade besjediti:
„Drž'te sade, da ga objesimo!“
Zaplakaše do trista majstora:
„Gospodine, slavni car Lazare!
„Nemoj njega ovđe objesiti,
„Pokloni mu život na mejdanu;
„Kad mi ovu napravimo crkvu,
„Ko će nama zamediju platit”!
„Ako nam ga pokloniti ne ćeš,
„Vodi njega na Šargan planinu,
„Onđe ćete njega objesiti,
„Da njegove smrti ne vidimo.“
Car posluša mlada neimara.
Odvede ga na Šargan planinu,
Kad iziđe na Šargan planinu,
Tu nađoše tri vode studene,
Tri korita od suhoga zlata,
I tri česme od srme žežene,
I na njima tri draga kamena,
Tu se vide napojiti ovce
U sred noći, kako u sred dana.
Kod njih sjede trideset Bugara,
Kad viđeše slavna car-Lazara,
Od zemljice na noge skočiše,
A sa glave kaše ukidoše,
Učiniše tridest metanija,
Dok carevu poljubiše ruku;
Onda care sjede besjediti:
„Đeco moja, trideset Bugara!
„Čija j' ovo ovde građevina?
„Čija li je stara zadužbina?“
Odgovara trideset čobana:
„Gospodine, slavan car-Lazare!
„Zadužbina vojvode Miloša,
„U naske je bezvodna planina,
„Dok nam nije česme napravio,
„Mi nijesmo mogli pojit' ovce,
„U nas ima tri hiljade brava,
„Pa napravi srebrna korita
„I na njima česme pozlaćene,
„Na česmama tri draga kamena,
„Sad se vide napojiti ovce,
„U sred noći, kako u sred dana.“
Onda care sjede besjediti:
„Slugo moja, vojvoda Miloše!
„Pokloni mi ove zadužbine,
„Ja ću tebi život pokloniti.“
Miloš caru tiho odgovara:
„Gospodine, slavan car Lazare!
„Gospodar si od života moga,
„A nijesi ni od čije duše,
„Imaš blaga, pravi zadužbine.“
Tu se care vrlo raspdio:
„Drž'te sade, da ga objesimo.“
A zaplaka trideset čobana:
„Gospodine, slavan car Lazare!
„Pokloni nam vojvodu Miloša,
„Evo tebi hiljadu ovaca,
„Ako li ga pokloniti ne ćeš,
„Vodi njega do Budima grada,
„Onđe ćete njega objesiti,
„Đeno naši ne dolaze ljudi,
„Da njegove smrti ne vidimo.“
A kad začu slavan car Lazare,
Odvede ga do Budima grada,
Kad dođoše budimskoj carini,
Dok nađoše trista đece mlade,
Trista đece, trista siročadi,
Od lješnika kupe napravili,
Kupaju se đeca na carini,
Njima care božju pomoć viče,
A đeca mu zdravlje prihvatila,
A na cara ne okreću glave,
Jer ne znadu, ko je ni kako je.
Kad viđeše vojvodu Miloša,
Svi sa glave kape ukidoše:
„Blago nama do boga miloga!
„Evo nama našeg gospodara,
„Kad god je on nama dolazio,
„Vazda nas je dobro darovao.“
A kad začu slavan car Lazare,
On zaplaka suzam' od očiju:
„Bože mili, čuda velikoga?
„U Miloša dosta prijatelja
„Po svijetu na četiri strane.“ 155
A zavika tri sta siročadi:
„Gospodine, slavan car-Lazare
„Ti oprosti Miloševe ruke,
„Da nas lude daruje u ruke.“
Car na mlađe spklet učinio, 160
Te Milošu oprostiše ruke.
Kad se Miloš ruku dobavio,
On zavuče u džepove ruke,
Pak izvadi tri sta madžarija,
Te dariva tri sta siročadi. 165
Onda care povrati Miloša
I odvede Krušev-dolu slavnom,
Pokloni mu život na mejdanu.
