Car Kostantin i đače samouče

Slavu slavi care Kostantine
U proljeće čestit danak Đurđev,
Tri je care sovre postavio:
Jedna sovra od suvoga zlata,
Druga sovra od srebra čistoga,
Treća sovra drva šimširova.
Koja sovra od suvoga zlata,
Za njom sjedi dvanaest vladika
I četiri stare patrijare;
Koja sovra od srebra čistoga,
Za njom sjedi trista kaluđera;
Koja sovra drva šimširova,
Za njom Sjedi trista đece đaka,
Među njima đače samouče.
Al' pošeta care Kostantine,
On se šeta od sovre do sovre,
Kad došeta sovri suva zlata,
Đeno sjedi dvanaest vladika
I četiri stare patrijare,
Smjerno im se care poklonio
I ovako njima besjedio:
"O za Boga! dvanaest vladika!
"I četiri stare patrijare!
"Ne bi ste l' mi mogli duvovati:
"Ja sam težak grije učinio:
"Jesam bio svoje roditelje
"Kako bih se grija ostajao?"
Veli njemu dvanaest vladika
I četiri stare patrijare,
Ne govore Bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati:
"Ti načini krune pozlaćene
"Sve od srebra i suvoga zlata
"A iskiti dragijem kamenjem,
"Te pokloni na dvan'est vladika
"I četiri stare patrijare,
"Tako ćeš se grija ostajati."
Opet šeta care Kostantine,
Dok došeta sovri srebra čista,
Đeno sjedi trista kaluđera,
Smjerno im se care poklonio
I ovako njima besjedio:
"Oci sveti, trista kaluđera!
"Ne bi l' mogli meni duvovati:
"Ja sam grije težak učinio:
"Jesam bio svoje roditelje,
"Kako bih se gruja ostajao?"
Veli njemu trista kaluđera,
Ne govore Bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati;
"Ti nam piši trista parusija
"Baš na ovo trista kaluđera,
"Još pogradi b'jele manastire,
"Đe će življet' mlogi kaluđeri,
"Za te molit' Boga bez prestanka,
"Tako ćeš se grija ostajati."
Opet šeta care Kostantine,
Dok došeta sovri najposljednjoj,
Najposljednjoj, drva šimširova,
Đeno sjedi trista đece đaka,
Među njima đače samouče,
I njima se care poklonio,
I ovako bio besjedio;
"Đeco moja, tri stotine đaka!
"Ne bi ste l' mi mogli duvovati:
"Ja sam grije težak učinio:
"Jesam bio svoje roditelje,
"Kako bih se grija ostajao?"
Đeca muče, ništa ne govore,
No besjedi samouče đače,
Ne govori caru po hateru,
Već govori Bogu po zakonu:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati:
"Ti načini lučevu ćeliju,
"Namaži je lojem i katranom,
"Zatvori se, care, u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
"Neka gori s večer' do svijeta,
"Ak' ostaneš, care, u ćeliji,
"Onda si se grija ostajao."
Kad to čuo care Kostantine,
To je njemu vrlo mučno bilo,
Pa on gradi lučevu ćeliju,
Namaza je lojem i katranom,
U nju baca đače samouče,
Zatvori ga care u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
Ona gori s večer' do svijeta.
Kad u jutru bijel dan osvanu,
Rano rani care Kostantine,
Da obiđe đače i ćeliju;
Kad je care dolje dohodio,
Od ćelije ništa do pepela,
Nasred njega samouče đače;
U ruku mu knjige saltijeri,
Te se moli Bogu po zakonu.
Kad to viđe care Kostantine,
On se bješe vrlo začudio,
Kako osta đače samouče,
Brže gradi lučevu ćeliju,
Namaza je lojem i katranom,
Zatvori se care u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
Ona gori s večer' do svijeta;
Kad u jutru danak osvanuo,
Poranilo samouče đače,
Da obiđe cara i ćeliju;
Kad je đače tamo dohodilo,
Od ćelije ništa do pepela,
Ono traži cara po pepelu,
Desnu mu je nahodilo ruku,
Ruka mu se desna posvetila.
Što se caru ruka posvetila,
Njom je mloga dobra učinio:
Mloge gladne jeste naranio,
A žedne je care napojio,
Gole, bose jeste preođeo,
Nadgledao ništa i uboga;
Za to mu se posvetila ruka.