Car Duklijan i Krstitelj Jovan

Vino piju do dva pobratima
Na pržinu nakraj mora slana,
Jedno jeste care Duklijane,
A drugo je Krstitelj Jovane.
Pošto su se napojili vina,
No da reče Krstitelj Jovane:
"Hodi, pobro, da se posigramo,
"Ti korunom, a ja ću jabukom."
Pa skočiše, te se posigraše:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Ona pade moru u dubine,
Tople su ga suze propanule,
No mu care riječ progovara:
"A ne plači, dragi pobratime!
"Ne moj mene ugrabit' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
A da mu je ugrabiti ne će.
Tade care u more upliva,
A poleće Jovan na nebesa,
Pred Gospodom te je izlazio,
Pa je pred njim riječ govorio:
"Bože vječni i presveti oče!
"Hoću li se tobom zaklet' krivo
"Hoću l' caru ugrabit' korunu?"
Gospod njemu riječ govorio:
"O Jovane, moja vjerna slugo!
"Zakuni se mnome triput krivo,
"Teke ne moj mojijem imenom."
Sveti Jovan sleće na pržinu.
Tade care iz mora izide,
I iznese u zube jabuku;
Pa su opet igru zametnuli:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Opet pade moru u dubine,
A Jovana suze propanule,
No mu zbori care Duklijane:
"A ne boj se, mio pobratime!
"Ne moj mene ti ukrast' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
Kune mu se Bogom po tri puta,
A da mu je ugrabiti ne će.
Car korunu vrže pod kapicu,
Kod nje stavi tacu zloglasnicu,
Pa u sinje more uronio.
Sveti Jovan more zaledio,
On zaledi dvanaes ledovah,
Pa ugrabi od zlata korunu,
I poleće k nebu u visine,
A zakrkta tica zloglasnica,
U dno mora care opazio,
Pa se zagna moru iz dubine,
Tri je leda glavom prolomio,
Pa se natrag opet povratio,
I na glavu kami dofatio,
Mali kami od hiljade okah,
I prolomi dvanaes ledovah,
Pa je svoja rasklopio krila,
Za Jovanom u poćeru pođe,
Dostiže ga na nebeska vrata,
Za desnu ga nogu ufatio,
Što dofati, ono i okide.
Suzan Jovan pred Gospodom dođe,
Sjajno sunce[1] na nebo donese,
I Bogu se Jovan požalio,
Kako ga je care nagrdio.
Gospod mu je tade govorio:
"A ne boj se, moja vjerna slugo!
"Svakome ću tako učiniti."
To je bilo, a Bogu za slavu.

Napomene

1. Do sad svuda bješe koruna (corona, kruna), a ondje sunce! Ja sam još u djetinjstvu slušao, gdje se ovaj događaj i pripovijeda u narodu ovako:

Kad su đavoli otpali od Boga i utekli na zemlju, onda su i sunce odnijeli sa sobom, pa ga đavolski car nabio na koplje i nosio na ramenu. Kad već zemlja protuži Bogu, da hoće sva da izgori od sunca, onda Bog pošlje svetog Aranđela, da gleda kako da uzme sunce od đavola Kad siđe sveti Aranđeo na zemlju, on se udruži s đavolskijem carem; ali se đavolski car osjeti, šta on hoće, pa se dobro uzme u pamet. Hodajući tako po zemlji njih dvojica zajedno, dođu na more i stanu da se kupaju; a đavo udari koplje sa suncem u zemlju. Pošto se malo prokupaju, onda reče sveti Aranđeo: "De da ronimo, da gledamo, koji može dublje." A đavo mu odgovori: "Hajde de " Onda sveti Aranđeo zaroni, i iznese u zubima pijeska morskoga. Sad :greba i đavo da zaroni, ali se boji, da mu sveti Aranđeo ne odnese sunce U tome mu padne na um, te pljune, i od njegove pljuvanke postane svraka da mu čuva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. Kako đavo zaroni, sveti Aranđeo prekrsti rukom more, te na njemu postane led od devet aršina debeo, pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake stane kreka. Kad đavo čuje svračji glas, onda već vidi šta je, pa se brže bolje vrati natrag. Kad gore, ali se more zaledilo, ne može na polje! Onda se brže bolje vrati opet pa dno mora, te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteci za svetijem Aranđelom! Onaj bježi, a ovaj za njim! Taman kad sveti Aranđeo korači jednom nogom k Bogu na nebo, đavo ga stigne, te mu noktima iz tabana u druge noge iščupa veliki komad mesa Kad sveti Aranđeo dođe sa suncem onako ranjen pred Boga, onda zaplače: "Što ću, Bože, ovako grdan?" A Bog mu reče. "Ćuti, ne boj se; ja ću narediti, da svi ljudi imaju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u svijeh ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas.