Carski soneti 3 (Dučićeve pesme)

Izvor: Викизворник
CARSKI SONETI
Pisac: Jovan Dučić


DUBROVAČKE POEME
Prijatelju Milanu Rakiću

Dubrovački madrigal[uredi]

Večeras, Gospođo, u Kneza na balu,
Igraćemo opet burni vals, ko prije;
S radošću na licu minućemo salu,
Kao da nikada ništa bilo nije.

A zatim će doći veseli kadrili,
Muzika će strasna da huji, ko bura;
Gospođe će biti u mletačkoj svili,
Gospoda u ruhu od crnog velura.

Zatim će vlastela u zbore da tonu!
Mlađi o junaštvu, pesništvu, i vinu,
Stariji o nebu, o starom Platonu,
I o skolastici, Svetom Avgustinu.

Mi ćemo, međutim, sesti u dnu sale,
U meke fotelje, ne slušajuć tezu,
I napisaću vam, hitro, ko od šale,
Jedan tužan sonet na vašu lepezu.

Dubrovački poklisar[uredi]

Zimi, tisuć šest sto... (sad svejedno koje),
Menčetić, poklisar, beše u Versalju,
Da učini smerno podvorenje svoje
Luju Četrnajstom, milostivom kralju.

U čast poslanika republike stare,
I svetloga gosta, držali su bili
Tad u Trianonu briljantnu soare,
S trupom Molijera, muzikom od Lili.

Svu noć napudrane markizice male
Na vrh cipelica satinskih i finih
Igrahu menuet; i miris duž sale
Vejaše kô vetar od lepeza njinih.

Dok je gost, međutim, prešao u zboru
S jednim kardinalom, pun rečite sile,
Celo stanje crkve na Jadranskom moru:
Sve misleć na jednu cipelu od svile.

Dubrovački pastel[uredi]

Gospodin Bartolo, vlastelin s Posata,
Doctor in utroque i đak Salamanke,
S čipkastom ko pena jakom oko vrata,
Otmenog morala, ćudi vrlo tanke.


Poznat je filosof, ljubavnik nad svima,
I pesnik, kad treba. Gospar Bartolomeo,
Pobedilac srca i na dvobojima -
Jednog dana spazi da je posto beo.


Dokle još u svome prsluku od svile
Po koje pisamce opazi da ima,
I malu maramu, ko zna koje vile,
Punu poljubaca i punu parfima.


Htede da se snuždi i da suze raspe,
No beše u žurbi. Brzo on je seo:
Gospođo kontesa, noćas... kad sve zaspe,
Doći ću. Addio, cara. Bartoleo.

Dubrovačko vino[uredi]

More nepomično, mirno kao srma,
Ležaše pred vrtom. Samo mlaz fontana
Prska. Dok iz modrog lavorovog grma
Viri bludno lice mramornoga pana.

Ču se strasna svirka. Zatim društvo celo
Javi se u vrtu; sva su lica njina
Bila razdragana; sve beše veselo
Posle dobrog ručka i perfidnog vina.

I počeše igre, sve s nežnim dar-marom,
Izvesna pometnja nastupi u činu:
Tu kapetan psalme citira sa žarom,
A dominikanac svira mandolinu...

Gospođica Ana de Doce, već seda,
Čuvena sa strogih vrlina i tona,
Okružena jatom dama, pripoveda
Jednu plavu priču iz Dekamerona.

Dubrovački karneval[uredi]

Ogroman karneval, kao more šumno,
Prosu se na Stradun; i ni tren da mine,
Siplju već u bitci što poče bezumno
Konfeti, poljupci, cveće, serpentine.

Smeh, klicanje, žagor od hiljade maska.
I zatim, najednom, jedna trenut tiha:
To domino (pesnik) gospođama laska
S dve-tri ljupke strofe i frivolna stiha.

Žagor. Zatim opet dva domina mlada
Kazaše dijalog pun nestašne šale.
Zaigra jeđupka, naga... A mrak pada;
Svet s klicanjem pali šarene ferale.

Ali kad glas stiže da umrije Kata,
Mlada udovica, vest bejaše kobna:
Sve ulice behu puste za po sata
I sve pokri tuga i tišina grobna...

Dubrovački epitaf[uredi]

Ova stara kuća sa grbom starinskim,
S balkonom na Stradun, gde mirišu sade
Godine i trulež hodnicima niskim,
Beše nekad kuća kneza Paska Zade.

Pasko Zade beše alhimičar; dalje,
Poznat pitagorist, zvezdar, moreplovac,
Đak slavnog Vanini. — Pučanin, sin švalje,
Posta plemić umom, a knezom za novac.

Letopisi kažu: Beše mudrost sama
Sto godišta življe za muze i pare
No slast ženskog tela ne pozna, od srama
Umre... sed ko ovca, malen kao jare...

Epitaf: „Tu leži Pasko Zade, mili
Knez... i tako dalje, uspomene jasne!
Jedini od ljudi s kim su uvek bili
Svi muževi dobri i sve žene časne.“

Dubrovački barok[uredi]

Sela je za stari beli pijanino,
Dok u vrtz sporo pada mrak i kiša.
Kamin osvetljava goblene i ino;
Oseća se miris ruža i slatkiša.

Služa sedu gospu samac u te sate
Stari knez Getaldić, njen ljubavnik prvi.
O vratu mu visi krst Anuncijate,
Međ prstima burmut uzbuđeno mrvi.

Pre triest godina... gle i pesma ista!
I knez izljubivši njene oči obe,
Ponudi joj ruku (tradicija čista!)
Minuše za zastor od spavaće sobe.

A oprezno tada za njima, u času,
Dva mala i bela Amora s kamina
Napraviše jednu nevoljnu grimasu...
Dok mrak s kišom pada, setno, vrh džardina.

Dubrovački senator[uredi]

Gospar Sabo, plemić, nekad đak Bolonje,
Uvek s perom noja i novom perikom,
S ruhom od velura punog fine vonje,
I s mačem što visi lepše nego ikom.

Mnoge svoje misli bacio je seme,
I hrabro je brige prebrodio mnoge:
Pola veka opšte nosio je breme,
I toliko isto nosio je roge.

Jednu noć vrativ se iz Velikog veća,
Posle reči koje sve znaše da plene,
Pri plamenu dveju dogorelih sveća
Otkri ljubavnika u ložnici žene.

Otad gospar Sabo snuždeno korača,
Po Stradunu koji žagori u tmuši:
Kod kuće je ljuta obesio mača,
A na ulici je obesio uši.

Dubrovački arcibiskup[uredi]

Pod pločom u crkvi okana šarenih,
U mitri, pod teškim pokrovom od zlata,
Spi mlad s grbovima plemićskim po steni,
Arcibiskup Marin, sveti potestata.

Još je papski prsten na ruci što klonu
Od mladih gospođa ljubljena toliko;
I davno se više ne ču na amvonu
On, kog svi gledahu a ne sluša niko.

Žene ne veruju od kad njega nije,
I s plačem odstoje njegova opela —
Gde muževi plate po molitve dvije:
Jednu za mir duše, drugu za mir tela.

Putniče, kada se opet vratiš domu,
I u toploj sreći i jadu studenu,
Ti prisluži svetom Marinu; i k tomu
Ljubi svoga bližnjeg i njegovu ženu.