Carica Milica i zmaj od Jastrepca

Vala Bogu, vala jedinome!
Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Milica je sjeta nevesela,
U obrazu bl'jeda i potmula;
A pita je slavan car Lazare.
"O Milice, o moja carice!
"Što te pitam, pravo da mi kažeš:
"Što si tako sjetna nevesela,
"U obrazu bl'jeda i potmula?
"Šta t' je malo u dvoru našemu?"
Veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, Srpska kruno zlatna!
"Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
"Svašta dosta u dvoru našemu,
"Nego ima godinica dana
"Kako je se zmaje navadio,
"Navadio zmaje od Jastrepca,
"Te dolazi na bijelu kulu,
"Te me ljubi na bijeloj kuli."
Kad to čuo slavan car Lazare,
On govori carici Milici.
"Ču li mene, carice Milice!
"Kada bude veče po večeri,
"Te otideš na bijelu kulu,
"A dođe ti zmaje od Jastrepca,
"Upitajde zmaja od Jastrepca,
"Boji li se još koga do Boga,
"I na zemlji kakoga junaka."
Malo vreme za tim postojalo,
Ode care na tanke čardake,
A carica na visoku kulu.
Malo bilo, za Dugo ne bilo,
Zasija se Jastrebac planina
A poleće zmaje od Jastrepca
Od Zmajevca od vode studene,
Te se primi uz Kruševo ravno
A doleće na bijele kule,
Te on pade na meke dušeke,
Zbaci zmaje ruho ognjevito,
Pa s caricom leže na jastuke.
Onda veli carica Milica:
"O Boga ti, zmaje od Jastrepca!
"Kad dolaziš na bijelu kulu,
"Te ti sa mnom ležiš u dušeku,
"Bojiš li se još koga do Boga,
"Ja na zemlji kakoga junaka?"
Ali veli zmaje od Jastrepca:
"Muč' Milice, mukom zamuknula!
"Tome te je Lazo naučio."
Milica se zmaju kunijaše:
"Nije, zmaje, života mi moga!
"Već te vidim da si dobar junak."
A kad čuo zmaje od Jastrepca,
Prevari se, ujede ga guja,
Pa carici ode govoriti:
"O Milice, o moja carice!
"Kad me pitaš, da ti pravo kažem
"Što je zemlje na četiri strane,
"Ne bojim se nikoga do Boga
"Ni na zemlji kakoga junaka,
"Do što kažu Srijem zemlju ravnu
"I u njemu selo Kupinovo,
"A u selu Zmaj-Despota Vuka,
"Njega s' bojim na zemlji junaka,
"Jer ja Vuka odavno poznajem:
"Kad smo bili đeca u ludosti,
"U Jastrepcu visokoj planini,
"Te kad bi se igre poigrali,
"Svagda bi me nadigrao Vuče;
"Njega s' bojim na zemlji junaka."
To ti zmaje u riječi bješe,
A iziđe danica zvijezda,
Te se krenu zmaje od Jastrepca
I odleće Jastrepcu planini,
A carica caru na čardake,
Te kazuje, šta j' od zmaja čula
A kad care sasluša Milicu,
On otide sitnu knjigu pisat',
Te je šalje Srijem-zemlji ravnoj
Na koljeno Zmaj-Despotu Vuku:
"Čuješ mene, Zmaj-Despote Vuče!
"Dođi mene ka Kruševcu gradu,
"Te pogubi zmaja od Jastrepca,
"Da mi zmaje caricu ne ljubi,
"A daću ti tri tovara blaga,
"I daću ti Sremsku banovinu
"U državu za života tvoga."
Ode knjiga Srijem-zemlji ravnoj,
A kad dođe Zmaj-Despotu Vuku,
Te je Vuče knjigu proučio,
Žao mu je zmaja pogubiti,
Pa se Vuče vrlo zamislio:
Al' će ići, ali ići ne će;
Sve mislio, na jedno smislio,
Te s' opremi na tanku čardaku,
A side se u podrume vrancu,
Vilovita vranca posjednuo,
Noćom ode ka Kruševcu gradu,
Pa ne šćede Lazarevoj kuli,
Veće pade u polje Kruševo
U pšenicu slavnoga Lazara.
Tuna Vuče vranca pripinjaše,
A prebijel šator raspinjaše.
U tom svanu i ogranu sunce,
Uranio slavan car Lazare,
Te se šeta po tananoj kuli,
Metnu oči niz polje Kruševo,
Te ugleda šator u pšenici
I pod njime Zmaj-Despota Vuka,
Pa kazuje carici Milici:
"O Milice, o moja carice!
"Čudan junak u polju našemu
"U pšenici šator razapeo,
"I on sjedi, pije rujno vino."
A kad čula carica Milica,
Metnu oči polju u pšenicu,
Te poznade Zmaj-Despota Vuka,
Pa je tiho caru govorila,
"Ono jeste Zmaj-Despote Vuče:
"Onaki je zmaje od Jastrepca."
Kad začuo slavan car Lazare,
Opravi mu gospodsku užinu
I spremi mu vina rujevnoga,
A zove ga sebe na večeru;
Ali Vuče na večeru ne će,
Veće osta u polju Kruševu,
I caru je 'vako poručio:
"Neka kaže carici Milici,
"Nek na kuli ne zatvori vrata,
"I nek čeka zmaja na dušeku,
"A neka mu za me ne kazuje,
"A ja znadem, kad ću udariti
"I kako ću zmaja pogubiti."
Sluga kaza caru čestitome,
A car gospi carici Milici.
Tako bilo, za dugo ne bilo:
Danak prođe, tavna noćca dođe,
Te car ode na tanke čardake,
A carica na bijelu kulu,
Pa na kuli ne zatvori vrata,
Nego čeka zmaja od Jastrepca.
Malo bilo vreme postajalo,
Zasija se Jastrebac planina
I poleće zmaje od Jastrepca,
Pravo pade na bijelu kulu,
Te carici sjede u dušeke,
Al' povika Zmaj-Despote Vuče:
"Ko se ljubi na bijeloj kuli,
"Nek izlazi iz bijele kule
"Zar ne vidi, đe je poginuo?"
Kad to čuo zmaje od Jastrepca,
A on reče carici Milici:
"Hej Milice, da te Bog ubije!
"Ti si mene izdala Lazaru."
To izreče, iz kule uteče,
Pa ne bježi Jastrepcu planini,
Već pobježe nebu pod oblake,
A ćera ga Zmaj-Despote Vuče,
Na visoko njega sustigao,
Udari ga teškom topuzinom,
Te mu prebi u ramenu krila,
Zmaje pade u zelenu travu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta:
"'Vako bilo svakome junaku,
"Koji svašta ljubi svojoj kaže!"
A doleće Zmaj-Despote Vuče,
Te on Zmaju odsiječe glavu,
Odnese je caru na čardake,
Baci mu je na svil'nu sedžadu.
A kad Lazo sagledao glavu,
Od stra' njega uvati groznica,
Pa on spremi Zmaj-Despotu Vuku,
Spremi njemu tri tovara blaga,
I spremi mu sićana vermana
A za onu Sremsku banovinu
U državu Zmaj-Despotu Vuku
Dokle teče sunca i mjeseca
I njegova đela i koljena;
Pa je Lazo govorio Vuku:
"Eto sine, Zmaj-Despote Vuče,
"Eto tebe nekoliko blaga;
"Ako tebe ponestane blaga,
"A ti dođi poočimu tvome,
"Biće blaga koliko ti drago."
I po tom su vreme živovali
I svoj svome bio na nevolji,
Te s' pominje junak po junaštvu,
Kao dobar danak u godini.