Hadži-Pipun

Hadži-Pipun Pisac: Svetozar Ćorović

Hadži-Pipun

     — Uranio hadžija! Kako si? Jesi li slatko spav’o? — vikale su sa svih strana i male i velike dućandžije, kad bi još izdaljega opazili Hadži-Pipuna, kako se lagano, klimajući se i zastajkujući na svakome koraku, uputio kući. Turban oko glave obično mu se odmotao, pa mu se jedan kraj preko ramena spustio niz pleća, po zelenoj, iskušljanoj i vinom obojadisanoj džubi i kuckao ga po boku, upravo po onome mjestu, gdje proviruje jedna golema zakrpa, pepeljasta a ne zelena, pošto hadžija nije imao pri ruci istoga platna, nego upotrebio drugo, koje mu se slučajno zadesilo u džepu. Ni anterija mu nije bila u redu, nego se raskopčala, te se lijepo vidila prljava košulja ispod nje i mrke, mršave i kosmate prsi. Iza raspasanoga, na kajiše pocijepanoga, pasa, ispadali mu pečeni kesteni i suve šljive, kojima je mezetisao uz piće, a duga, od čohe sašivena duhankesa što mu je vazda visila o bedri, spustila se na niže i gotovo pala po zemlji. Dugački tur od širokih, blatom uprljanih čakšira, što mu spale gotovo do pupka, malo da ne mete po cesti, a labavi tozluci, rđavo zakopčani, lapću mu oko noga. Postule je rijetko nosio, naročito kad je kišovito vrijeme. Tada je volio objesiti ih o bedri, upravo pored duhan-kese, da mu vise kao fišeklije, a on je gazio bos, starajući se neprestano da izbjegne velike lokve i opet kao uz prkos nailazeći na njih, te je morao, htio ne htio, da ih pregazi. Lice mu je bilo žuto, podbulo; velike, kao u čudu izbuljene oči vazda pomućene, a gusta, crna brada neočešljana, prepuna duhana i sitnih mrvica od hljeba ili kestenjskih ljupina. Hadžija je išao, ne odgovarajući ni na čija pitanja i ne osvrćući se ni na koju stranu. Mislio je jedino na se i pazio da mu što ne zapne za nogu te da ne posrne.
     Hadži-Pipun nije od šale prozvan „Hadžijom”, kao što često prozovu nekoga koji nije kročio iz Mostara dalje od mostarskih krava. On je zbilja išao u sveštenu Meku i poklonio se grobu Prorokovom, a bio je uz to i jedan od najimućnijih aga šeherskih. Nekada, otragu petnaest godina, niko nije smio ni pomisliti da se našali s njime, naročito u one dane, kad mu se izdizao na leđima golemi, topli ćurak, a ispod njega zveketala oštra, kriva dimiskija, blistale se srmom okovane glave malih pušaka i merdžanima okićen držak velikoga noža. Ne! Tek otkada mu je omililo piće, te počeo svraćati u mehanu i požutio u licu kao pipun, usudio se neko da ga tako nazove. Taj mu nadimak ostao sve do današnjih dana i sve se glasnije izgovarao, naročito otkada Hadžija zabaci oružje i poče se bez njega pojavljivati.
     Hadži-Pipunu nije ni došao do ušiju taj nadimak, a ako je i došao, pravio se kao da ga ne čuje. Njemu nije stalo bilo do svih grdnja dušmanskih, kao što mu nije bilo stalo ni do savjeta ili prijekora pri-jateljskih. On se upravo klonio prijatelja i za je-dinog pravog i vjernog jarana smatrao je Nikolu mehandžiju, s kojim se nije htio ni svađati niti rastavljati. Nikolina mehana bila je kao njegov dućan, a Nikolina kuća — njegova kuća. On se nije znao naljutiti ako mu je koje Nikolino dijete prikačilo za turban lisičiji ili zečiji rep, niti se naljutio čak ni onda, kad su mu, krišom, pustili, kroz poderane čakšire na golo meso punu šaku konjskih muha. Ljepota je jedna bila viditi kako on i Nikola sjede jedan prema drugome, ispijaju rakiju i bistre svijetsku politiku, dijeleći zemlje i carevine svaki po svome ćeifu. Nikola sićušan, mršav, crven u licu, sa kukastim nosom i jastrebastim očima što mu nekako čudno sijevale ispod uskoga, ulupljenoga čela, a Hadžija žut i onako vječito začuđen i zablenut, pa razmahuju rukama jedan prema drugome i neprestano sjedajući i ustajući nameću jedan drugome svoje mišljenje ...
     Nikola čak nije trpio ni da ga kogod drugi sevtelejiše prije Hadžije. Stoga nije htio ni otvarati mehanu prije onoga doba kada je zasigurno znao da ga Hadžija čeka, čučeći mirno pred mehanom i pušeći cigar. Kad god je Hadžija otvorio sevte, bilo je dosta pazara! Tek ako su kada uveče prepili rakijom i Nikolu u noći počela moriti žeđ, koju opet ničim nije mogao zagasiti osim rakijom, tada nije mogao čekati na Hadžiju, nego je sevtelejisao sam sebe. Uzme groš za pojas, uzme ključ i otvori mehanu.
     — Dobro jutro, Nikola! — vikne iz glasa.
     — Bog ti pomog’o, Nikola! — odgovori sam sebi.
     — Daj mi tu za groš rakije!
     I spusti groš u škrabiju, a prihvati za bocu i onako bez mjere počne gasiti žeđ ...
     Račune između sebe sviđali su uz trganje. Sve grožđe iz svojih vinograda Hadžija je prodavao Nikoli i time, obično, otplatio svoj dug koji bi kroz godinu prilično porastao. Tada je on prvi i probao novo vino Nikolino. Čim se pretoči i obojica siđu u podrum te konstatuju da se „može piti”, Hadžija lagano pođe od bačve do bačve i obično se zaustavi kod jedne od tri tovara.
     — Dina mi se ja ne odmičem od nje dok joj ne kucnem u dno — rekne mirno.
     Nikola je već znao da se to ne poriče. Slegne ramenima, osmjehne se i odmah naređuje čeljadima da snesu u podrum dva jastuka, jedan dušek i jedan jorgan. Hadžija sve to prostre i uredi, sjedne pored bačve, pa otpočne piti.
     — I jelo da mi se donosi ovdi! — veli.
     — Donosiće se — odgovara Nikola.
     I, tek nakon dva mjeseca, bačva se potpuno isprazni i Hadžija se odmakne od nje smrdljiv, prljav, keumiven, neuređen, — strašan. Lagano, kao prebijena mačka, izmilio bi iz podruma napolje, na čist vazduh i oborene glave krenuo se kući ...
     Mamurluk iza ovoga razbijao je Hadži-Pipun rakijom i džumbusom. A džumbusao je u svojoj sopstvenoj kući, u dugačkoj, pola travom obrasloj, pola sitno kaldrmisanoj avliji, nasred koje se širila ogromna, stara murva, ograđena širokom, lijepo i ukusno ozidanom, okruglom sofom. Naravno da ni tu nije smio biti bez Nikole, a da bude veselije, zvao je i trojicu mlađih, nadaleko proslavljenih Cigana, sa zurlama i dahirama, te bi svi zasjeli po sofi i oko sofe, metnuvši preda se tri-četiri oveće boce, prepunjene rakijom, i nekoliko kisjelih krastavaca za meze.
     — Ždraline, hajde se ispenji na murvu i okiti je svićama! — viknuo bi Hadžija svome najstarijem sinu Hasanu, koga je od milošte prozvao Ždralinom, jer je neobično volio da svoj kućnoj čeljadi izdijeva imena.
     Hasan se, bez pogovora, pentrao na murvu i više nego stotinu malih, lojanih svijeća, učvrstio bi na granama murvinim, pa ih zapalio. Tada je izgledalo kao da sva murva gori, a avlija se svijetlila u noći, kao usred bijela dana.
     — Sad cvirajte, nikakvi sinovi! — podviknuo bi Hadžija Ciganima i zagrlivši Nikolu nategao bi bocom.
     Ovaj Hadžijin teferič privlačio je silu gledalaca. Komšijska djeca penjala su se po krovovima, po zidovima i po svojim murvama i zadivljeno otuda posmatrala sve, a oko vrata vrzala se nepregledna gomila svijeta, — bez razlike vjere i narodnosti, — pa se sve to guralo i tjeskalo, da vidi čudnovatu hadžijinu limunaciju.
     — Aman, hoće li se on ikad okanit’ ovoga belaja? — zabrinuto se pitali nekadašnji hadžijini prijatelji, prolazeći nekako postiđeno njegovim sokakom i krijući oči od svijeta, kao da su oni nešto rđavo učinili.
     — Mučno — vele drugi. — Ono su ga šejtani uzeli na svoju ruku i hoće da ga odvuku pravo u džehenem.
     Neki su predlagali, da bi ga trebalo tužiti, pa da ga zaftije odvedu u zatvor i tamo nauče pameti. Ali takih je bilo malo, a i oni su se ustezali, čekajući čas, kada će se ipak on sam popraviti.
     Tek kad mu puče po čitavu šeheru ona bruka sa kadunama i kad ljudi očima viđoše nešto što nikada vidili nijesu, onda se zbiljski naljutiše i zaključiše da sa njime treba energičnije postupati.
     Stvar je bila u ovome:
     Hadžinica, Mejrima-hanuma, koju je Hadžija — zbog pasije da izdijeva imena — nazivao svojom Bedevijom, rodila mu je još jednoga sinčića, Zečića, kako ga on nazva. Svijetu je nekako čudnovato izgledalo: otkud vrve tolika djeca kad Hadžija nije mnogo milovao da se sastaje i šali sa svojom kadunom, te se i šaptalo po štošta neprilično; ali se ona nije obzirala na to, nego je redovno rađala svake godine po jedno dijete. A kad se dijete rodi, — makar bilo i deseto, — mora se otići srećnoj materi na bumbareć i na razgovor. Neke kadune, jaranice Hadžiničine, smatrale su, naravno, za svoju dužnost da joj odu i da vide dijete.
     Jednoga jutra napunila ih se čitava soba.
     Po sećijama, po mekim šiltama, uzvaljene na stambolske jastuke; poređale se jedna do druge, kao za sofrom, pa zagledaju porodilju, — koja je ležala u kraju, na mekome dušeku, — srkuću kahvu i jedu halvu i ulutmu što se žuti nasred sobe u velikoj tepsiji-demirliji. Nekolike zapalile i čibuke, opružile ih do nasred sobe i kuckaju njima o široke tablice u koje se iskreće pepeo. I raspreo se živ razgovor između njih! Koliko ih ima sve dobile volju za englenisanje i svaka govori u isti mah kad i druge, pažljivo slušajući i čak razumijevajući i njihov govor.
     — Kakva je ono galama? — zapita Hadžija, koji se slučajno zatekao kod kuće, svoju stariju ćerku, Ašariju nazvanu, opazivši kako je ubrzala preko avlije, noseći u naručju dvije velike boce, prepunjene medovinom.
     — Bumbareć — odgovori dijete, mirno. — Došlo puno hanuma na bumbareć.
     — Hm, bumbareć! — okosi se Hadžija. — Kakav mi je sad bumbareć?. .. I, kad je bumbareć što ih bolje ne častite?
     Pa, istrgnuvši joj boce iz naručja, dade joj znak da se ne miče dalje.
     — Pričekaj da dolijem malo livše medovine, pa im nosi! — reče.
     Dijete zastade blenući po avliji i čudeći se, a on, lagano, ne osvrćući se, odgega u svoju sobu i dobro zatvori vrata. Iz staroga, truloga dolafa izvadi veliku rakisku bocu, pomiješa medovinu sa rakijom i tom smješom ponovo napuni boce namijenjene kadunama.
     — Sad nosi! — reče, vrativši se djetetu i pruži joj boce. — Sad je medovina fina!
     Ašarija ne odgovori ništa, nego prigrli boce i unese ih kadunama. Natoči svakoj po punu maštrafu i ponudi.
     — Aman, kakva ti je ovo medovina? — uzviknu stara Hodža Ibriktareva iskapivši maštrafu. — Žestoka je i čuje se nečijem, zaudara.
     — Nije, dina mi, nego je to lipa medovina, — odgovori Hacinica, migoljeći se na dušeku. — Ja sam je sama kuhala, a stara je, pa stoga malo žeže.
     — Rahmeta mi babina, baš je lipa, — potvrdi i Duda Mujagina, ona što zna liječiti čeljad od sihara, pa napuni i drugu maštrafu i poče piti.
     — I slađa nego druge!
     — Livše medovine još nisam pila!
     I sve sloški napadoše hvaliti medovinu. Jadna Ašarija nije se mogla smiriti, točeći im nanovo i dodajući.
     — Ah, k’o da mi muku sa srca skida — opet će Duda Mujagina. — Hladi me nekako u prsima, a zagriva mi criva. Ja, valahi, neću drukčije, nego da donesete još dvi boce.
     Sve odobriše. Hadžinici se čisto razvedri lice od tolikih pohvala i ona namignu Ašariji da nanovo donese. Ašarija uze boce i opet pođe.
     — Valja li? — zapita Hadžija, ponovo izlazeći preda nju.
     — Valja.
     — E daj da opet natočim!
     Pošto su počele ispijati i iz drugih boca, kadune se raspričaše još više. Jedne se zagovorile o raznim stvarima, čak i o onim što se samo u četiri oka pričaju; drugima padoše na pamet davno pomrli srodnici te počele plakati; a dvije mlađe hanume stale pretresati prošlost, prekoravajući jedna drugu kako joj je sevdaliju preotela. Prijekori počeše bivati i oštriji, dok obje ne prihvatiše za tuđe čibuke, te bi zlo bilo da ih ostale ne razvadiše ... Zatim se razveseliše i počeše pjevati. Zagrliše se, primakoše se sve jedna uz drugu, i otegoše na sav glas Alaginu ljubu. Obuze ih neki čudni rahatluk, milina neka!... Sasvim zaboravljajući na domaćicu, najpošlje pođoše iz kuće, otkrivši lice i prebacivši feredže preko ramena.
     Pjevajući iziđoše na sokak.
     — Aman jarabi, šta li je ovo? — graknu prvi Sule Ihtijar, opazivši ih take. — Otkrivene hanume u ćaršiji! ... Ovo će se svit đombosati! ...
     — Aman sramote! — zagrajaše i drugi.
     I priletiše ljudi sa svih strana i silom počeše feredžama ogrćati razdragane kadune, samo da im oko vlaško lica ne opazi.
     — Di ste bile, jazuk vam bilo! Ko vas je to urezilio? — pitahu svi gotovo jednoglasno.
     — Lipa ti je u Alage ljuba ... — odgovarahu kadune pjevanjem, otimajući se i počinjući, po šesti put, pjesmu iznova. Niti su slušale grdnja ni prijekora.
     — On ... On ... Hadži-Pipun! ... Oni helać i niko drugi nije! ... — viknu krivonogi Huso berberin, i iz sve snage udari se rukom po čelu.
     — On valahi! — potvrdiše svi.
     — Sad okren’o da nam bruka ženskadiju!
     — U rz nam udario!
     Sule Ihtijar pogladi se po ono nekoliko sijedih dlaka što ih on nazivao bradom, a pogleda u ostale komšije.
     — Pi, jazuk vam bilo! — dreknu i pljunu prema njima. — Kakvi ste vi ljudi, kad 'nakoga dinsuzina ćuvate, koji je gori i od Vlaha i od svakoga! I Francezi i Moskovi i Alamani pošteniji su od njega! On ne sluša Kurana ni svećevih besida, nego okren’o naopako mimo svu svoju braću. Pa malo mu je i to, nego, biva, hoće i druge da obatali, pa još ženskadiju! Je li ovo ikad iko vidio, ako ste Turci, i zar mi ne možemo ovome zulumu naći ćare?
     Svi ostali duboko uzdahnuše, ali niko ne progovori riječi. Mucavi Avdija jedini htjede nešto kazati, ali kako poče sa slovom „V .. .v .. .v ...” na njemu i ostade.
     — Nego ja sam smislio, da se odabere nas pe’šes’, pa da odemo Numan-efendiji — nastavi Sule, ne mogavši da sačeka Avdiju. — On nam je i kadija, a on je jedan dobar ćojek, koji živi po Kuranu i koji je Alahu ugodio, pa mu je draži nego nas ijedan. Pa ja k’o velim da mi odemo Numan-efendiji, pa da ga saletimo, ne bi li on otiš’o onome jaramazu i k’o jedan svećev ćojek da mu on dade nasijat, te da se dozove tobe.
     — Ta ti je još najpametnija! — dočeka Huso berberin i poče otpasivati sa sebe mokru i uprljanu berbersku bošču. — A evo ću i ja poći Numan-efen-diji, dako nas ne otira.
     I izabravši još trojicu, Huso sastavi kao neku deputaciju. Stavi joj na čelo Sulu Ihtijara, šapnu mu nekolike riječi, savjet nekakav, pa svi krenuše.
     Numan-efendija bio je valjda jedini čovjek u šeheru koga su svi poštovali i za kijem niko nije mogao ili nije smio reći rđave riječi. Duguljast, suh, mršav i žut u licu kao kakav svetac, u dugačkoj, mrkoj cubi, mrkoj anteriji i čakširama, držeći vječito obje ruke o pojasu i idući oborene glave, kao duboko zamišljen, ulivao je neko strahopoštovanje i onima koji ga nijesu izbliže poznavali. Stari ljudi, ihtijari od osamdeset i devedeset godina, opazivši ga izdaljega, oturali su čibuke od sebe, dizali se na noge i duboko se poklonivši, pravili temenah. On je bio za mnoge najmjerodavniji sudija, i bivalo je parnica koje ni sud nije znao riješiti, a Numan-efendija presuđivao je i nikad nijedna stranka nije otišla nezadovoljna ispred njega. Bilo ih je koji su vjerovali da kroz njegova usta sam Prorok progovara, pa su ga čisto obožavali, i teško tome ko bi se usudio da jednom jeditom riječi pogrdi ili obeščasti tu svetinju.
     Numan-efendija, po svome običaju, prelistavao je i čitao duboke nekakve knjige, klimajući se lagano na mekoj šilti, kada se vrata od sobe otvoriše i na njima se ukaza uprepodobljeni Sule Ihtijar, preklonjen do zemlje, ponizno držeći obje ruke na prsima. Iza njegovih leđa, nekako plašljivo, provirivali su Huso berberin i ostali deputirci, pa se ukočili i ne smiju koraknuti ni naprijed ni natrag.
     — Šta je? Šta vas je to dotiralo? — zapita Numan-efendija, pošto se duže vremena pravio da ih ne vidi i nekako zamišljenije buljio u knjige.
     — Aman, došli smo s jednom davom do tebe — usudi se da progovori Sule, a, od nekakva straha ono nekoliko dlaka tresu mu se, podrhtavaju.
     Numan-efendija spusti knjigu i rukom im dade znak da uljegnu.
     — A kakva je dava? — zapita.
     Sule se još jednom pokloni i zagleda se u ćošu iznad kadijine glave gdje se lelujala prilično debela, nikim nedirnuta paučina.
     — Ama, efendum, golema je to prića — poče. — I ko će sve jade oprićat’, što ji oni helać radi? Nazvali su ga Hađi-Pipun, a pametnije bi bilo da su kazali Hađi-baksuz i Hađi-šejtan ... Valahi, ako potira dulje k’o što je poć’o, sve će se okrenut’ naopako i đombosaće se zbog njega ćitav dunjah. Malo mu je što on pije i što se nikad ne trizni, nego je sad poć’o i druge bataliti ... Šejtani su njega podmitili da im još koju dušu u đehenem odvuće...
     — A šta je bilo? — presiječe ga kadija, pa nekako čudnovato prevrnu očima, da se ljudi umalo ne prepadoše, misleći e će izdahnuti.
     Sule poče lomiti prste i snebivati se.
     — Sramota — reče. — Sramota prid tobom i govoriti o tome ... Danas mu došlo nekoliko ženskadije u kuću, a on ji’ nekako opio, pa ženskadija pobisnila, prebacile feređe priko ramena i avazile pivaju kroz sokak, da se moglo ćuti do Stambola ... Mi skoćismo da ji’ saulisavamo, a one zinuše još više i lipo nas još naružiše ...
     — Pa šta ćete mu? — šapatom zapita kadija.
     — Lipo ćemo — dočeka Sule malo slobodnije. — Mi smo, evo, došli tebi, da mu ti odeš i da mu kažeš nek se okani pića. Proćitaj mu još jednom šta prorok piše, pa mu zapriti da ćemo ga otirati iz naše vire ,ako ne posluša. Kaži mu sve kako ti znaš, jer ti umiš lipo. Ako ga ti ne izlićiš, neće niko drugi.
     Kadija duboko uzdahnu.
     — Bojim se da mu nema lika — reče. — Ja sam mu poručiv’o i dosle, ama nije sluš’o ...
     — Poslušaće kad mu ti odeš — upade Huso berberin, koji je već dva puta pokušavao da Suli prekine riječ. — Kad tebe vidi, on će se postidit’, a kad mu ti počneš govoriti, ostaviće i piće i sve.
     Kadija ustade i prošeta po sobi.
     — Pa peke — reče otegnuto. — Otiću mu i okušaću. Ako ne odem, đunah mi je, a ako odem, sevap je. Vi ne kazujte nikome ništa, a ja ću mu brže otić’...
     Pa isprativši sve do vrata, opet se povrati i poče se spremati za polazak ...
     Hadži-Pipun sjedio je na avliji pod murvom, iznio preda se kafez sa kanaricom, pa dok je ona pjevala, pijuckao je lagano rakiju. Nedaleko od njega Ašarija je zalijevala cvijeće, posađeno ispod sniskih pendžera, a Ždralin je pravio puške od zovine i popijevao omiljenu očevu pjesmu:
     „Bilo vino, draga dušo moja,
     A rakijo, moja likarijo ...”
     Po avliji čeprkale su dvije goluždrave kokoši i gegao se jedan podebeo pijevac, privlačeći se kat-kada do Hadžije i kljujući mu oko postula. Niko se, ni od čeljadi ni od živine, nije nadao nezvanome gostu i stoga nasta jedna čudna graja, kada se vrata otvoriše i mirni, ozbiljni Numan-efendija ukaza se na njima. Ašarija ciknu, ispusti ibrik sa vodom i uteče u kuću; Ždralin strpa pušku u džep i sakri se u zovinu; a kokoši i gegavi pijevac razbjegoše se s drekom kud koje. Jedini Hadžija ostade miran, niti se krenu ni pomače, nego mirno ispi čašu i kao kakvom starom znancu klimnu glavom Numan-efendiji.
     — Aman, aman, zar to radiš? — kao začuđeno uzviknu efendija i pokaza na rakiju. — Zar tako rade pravi Muslomani koji misle na dušu i na drugi svit?
     — Dina mi, efendija, meni je lipo i na ovom svitu, — odgovori Hadžija mirno, — i ja se za drugim ne jagmim, jer mi tamo neće bit’ ni vina ni rakije...
     Numan-efendija začepi prstima nos, da ne osjeti mirisa rakijina, a glavu okrenu u stranu da ne sluša bogohulnih riječi.
     — Jadan sinko, zar n’ umiš pametnije zborit’! — uzviknu. — Svi Pravovirni, koji viruju u dragoga Alaha i u Sure Kurana očima ne mogu da vide pića, a ti si sevet njega zaboravio i na oni svit i na sve. A znaš li ti kakve su muke u džehenemu i kako se u nas o njemu piva:
     „Džehenem je vrlo plah,
     U njega će svaki Vlah,
     Biće varen kao grah ...”
     A i ti si poš’o za Vlasima, pa ćeš stignut’ kud i Vlasi...
     — Efendija, sidi pa zapali — prekide mu riječ Hadžija i pruži mu duhankesu.
     — Nit’ ću s tobom sidnut’ ni zapalit’, dok tu rakiju ne digneš ispred sebe — dočeka kadija. — Ti si Hadžija jedan, vidio si Ćabu i mista kud je Prorok hodio, pa bi ja mog’o sidnuti s tobom k’o s bratom, samo ako baciš to šejtansko piće.
     Hadžija ga pogleda i osmjehnu se.
     — E pa dignuću rakiju, samo ti sidi — reče. — Sidi da englenišemo k’o ljudi. Doš’o si u kuću da me naučiš pameti, pa barem da te pročastim.
     I uzevši bocu ode u sobu mirno, lagano se gegajući kao i uvijek.
     — Šućur Alahu, neće mi bit’ džaba — prošapta Numan-efendija, gledajući za njim. — Jopet sam učinio jedno dobro i jopet ugodio Alahu dragome, da mi livše misto pripremi u dženetu.
     Numan-efendija šaptao je još nešto u sebi, blago se osmjehujući, kada se povrati Hadžija. Sad se zaogrnuo i ćurkom, pa jednu ruku drži pod njim, na leđima, a u drugoj nosi veliku bocu, punu rakije.
     — Eh, efendija, deder i ti srkni malo ovog pića, pa da vidiš kako je slatko! — reče, pružajući bocu kadiji.
     — Jesi li mahnit, šta li ti je? — začuđeno zapita kadija, odgurnuvši bocu rukom.
     Hadžija ga mrko pogleda.
     — Nisam mahnit, nego hoću da oprobaš ovo moje piće. Vidićeš da je livše od tvojih knjiga.
     Numan-efendija ustade i tresnu peševima džube.
     — Otresam te se k’o šejtana — reče polazeći. — Nit’ ću ti više u kuću, nit’ nam više trebaš u našem miletu.
     Hadžija stade pred njega i zapriječi mu put.
     — Jok, efendija, dina mi! Nećeš ti iz moje kuće nepočašćen... Popi ovu bocu, pa onda hajde.
     — S puta, nesretni sine! — uzviknu efendija, dižući obje ruke kao da ga proklinje.
     Hadžija izvuče onu ruku ispod ćurka i pokaza malu pušku.
     — Pi, efendija, jali ode glava!
     Kadija ustuknu tri koraka natrag.
     — Jarabi, jarabi, šta je tebi? — zapita uplašeno.
     — Ništa ... Hoću da te častim — odgovori Hadžija. — Pi, jali te nije!
     I pruži bocu i silom je ugura u šake Numan-efendiji, koji se prestravljen jednako izmicao natrag.
     — Jarabi, ima li iko da pomogne? — opet započe kadija.
     — Pi! — podviknu Hadžija jače i naperi pušku.
     Numan-efendiji zadrhtaše ruke i prije nego je spušten prst na oroz on naže bocom. Otpi.
     — Valja li? — zapita Hadžija veselo.
     — Ne valja.
     — Pi još, pa će valjati!
     I opet naperi pušku.
     Numan-efendija nategnu opet. I ovaj put ne učini mu se tako otpadna. U onome strahu kao da mu rakija uli malo snage i krv kao da mu se zagrija. Čisto osjećaše kako mu rumen udara u obraze a u prsima ga nešto grije, pa ugodno, lijepo ... Numan-efendija, gledajući u pušku, gucnu i treći put, ne čekajući zapovijesti.
     — Posikle su mi se noge od straha — zastenja. — Sidnuću.
     — Sidi! — mirno odgovori Hadžija. — Sidnuću i ja, pa da pijemo k’o ljudi ...
     Kada su, ispred akšama, Sule Ihtijar i ostali čekali kadiju da izađe, te da ga zapitaju za Hadžiju, pomoli se on uza sokak, raspasan, prljav, pijan kao sjekira. Posrćući teturao je čas uz jedan a čas uz drugi zid i mrmljao nešto poluglasno, nerazumljivo. Jedna postula spala mu s noge i ostala u sokaku; od džube samo mu jedan rukav ostao na ruci, a drugi mu visi, i sa onim drugim krajem džube vuče se po tlima.
     — Efendija, kakav si to? — dreknu Sule, priletivši da ga prihvati ispod pazuha.
     — Piće ... lipo piće ... — smješkao se efendija ... — a rakija ... adžija ... he, he, he ...
     — Pipunu i nema lika — duboko uzdahnu Sule Ihtijar i pogleda po ostalima ...
     A Huso berberin dočeka:
     — Ama ko će sad izličit’ efendiju?

Izvori

• Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 2, strana 49-63 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.