Hasanaginica

Hasanaginica

Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
„Ne čekaj me u dvoru bjelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu“.
Kad kaduna rječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv'je ćere djevojke:
„Vrati nem se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža Pintorović beže“.
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata:
„Da, moj brate, velike sramote,
gdje me šalje od petoro djece!“
Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
i vadi joj knjigu oprošćenja,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
i dv'je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom
odjelit se nikako ne mogla;
već je bratac pod ruke uzeo
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vrjeme stala,
malo vrjeme, ni nedelju dana.
Dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
„Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga,
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotice svoje“.
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak bjele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
„Djevojka te ljepo pozdravljaše,
a u knjizi ljepo te moljaše:
kad pokupiš gospodu svatove,
i kad pođeš njenom bjelu dvoru,
dug pokrivač nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvora,
da ne vidi sirotice svoje“.
Kad kadiji bjela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome;
a kad bili agi mimo dvora,
dvje je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina pred nju ishođahu,
tere svojoj majci govorahu:
„Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebe užinati damo“.
Kad to čula Hasanaginica,
starješini svata govorila:
„Bogom brate, svata starješina,
ustavi mi konje uza dvora
da darujem sirotice moje“.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu ljepo darovala:
svakom sinu nože pozlaćene,
svakoj ćeri čohu od poljane,
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošci haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
pak dozivlje do dva sina svoja:
„Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga“.
Kad to čula hasanaginica,
b‘jelim licem u zemlju ud'rila,
usput se je s dušom rastavila
od žalosti gledajuć' sirote.

Izbor

• Sabrana dela Vuka Karadžića, Srpske narodne pjesme, izdanje o stogodišnjici smrti Vuka Stefanovića Karadžića 1864-1964 i dvestogodišnjici njegova rođenja 1787-1987, Prosveta. Pjesme junačke srednjijeh vremena, knjiga treća 1846, Beograd, 1988., str. 372-376.

Izvor

Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 464-466.