Harfo moja...
Harfo moja, dobro moje,
Cigli druže u toj tami,
O, ne budi glase svoje:
Sreća spava, mi smo sami...
Sa svih strana pustoš hladna,
S ognjišta me milog goni;
Samo čujem samrt gladna
Kô da o prag kosom zvoni,
Kô da pruža crne ruke,
Da mi i tu sreću zbriše,
Da i tvoje sledi zvuke,
Da i tebe nemam više...
Pa i našto pjesma draga
Kad nas usud jadu predô,
Kad su mrtva lica blaga
U kojim' sam radost gledô?
O, ta znaš li noći krasne,
Kad su tako vedri, mili
Sve do danka, zore jasne
Na tom mjestu s nama bdili?
Horila se slatka šala, -
Srce zdravo, duša vrela,
A pokraj nas sreća stala
Pa mirisne vijence plela...
A sad?... Stojte, strune jasne:
Sreća spava, mi smo sami; -
I kandilo eno gasne
da ne smeta mrtvoj tami.
Il' ne! Snova kroz noć tiju
Daj mi zvuke, mila struno,
Preko groblja nek se viju -
Po groblju je cvijeća puno.
Pod tim cvijećem čuće zvuke
Draga lica, sjeni vrle, -
Pružiće nam svoje ruke
Da nas tamo vječno grle.