Harambaša Đače i Osman barjaktar
Četu kupi arambaša Đače
Po Morači i oko Morače,
Sve po pušci i krvavoj ruci,
Mlada momka ni jošt neženjena,
Koji nema kuće ni baštine,
Od zla oca a od gore majke,
Ko ne žali u boj poginuti
Napete se puške prepanuti;
Taku Đače četu sakupio
Do trideset i četiri druga,
Uz Đaka su do dva pobratima,
Dva junaka oba neženjena,
Jedno ti je Renovac Gavrile,
A drugo je Rišnjanine Mato.
Vino piju, razgovaraju se
Kud će braća četu okrenuti.
Reče riječ arambaša Đače:
"Čujte mene, do dva pobratima!
"Evo mene glas i knjiga dođe,
"Da prolazi careva mirija
"Put Zvornika s onu stranu Drine,
"Ja bih tamo s četom okrenuo."
Kako rekli, tako učinili,
Otolen se četa podignula,
Okrenuše putem prijekijem,
Latiše se ravnije Drobnjaka,
Drobnjake su zdravo pregazili,
I pređoše duboka Jezera,
Preko Tare i pokraj Zvornika,
Zdravo do’še u Kunar-planinu,
Tu ih mrkla noćca zastanula.
Reče riječ arambaša Đače:
"Čujte mene, oba pobratima!
"I ostala braćo i družino!
"Otprtite torbe sa ramena,
"A prostrite struke šjeravice,
"Izvadite ljeba iz torbica,
"Založimo koru ljeba suva,
"I napimo po malo rakije,
"Već nam nema u miru večere
"Ni počivka u debelu ladu."
Kada čuše, tako uradiše,
A kada je po večeri bilo,
Opet veli arambaša Đače:
"Je li majka rodila junaka,
"Il’ sestrica brata odnjijala
"Na čistome krilu đevojačkom,
"Muškijem ga opasala pasom,
A junačkim dozivala glasom,
"U moju ga četu opremila,
"Da potrči Drini na obali
"Do onoga đemidžije Ibra,
"I da s Ibrom pogodi đemiju,
"I kapare dva dukata dade,
"Da nas zdravo pr’o Drine preturi."
Sva mu družba mukom zamuknuše,
Neki broji puca na prsima,
Neki dugu pušku pregleduje,
Neki za pas male potprašuje,
Neki steže na noge opanke,
Neki vadi čakmak za kresivo,
Al’ ne gleda Renovac Gavrile,
Nego Đaka očima međ’ oči:
"Ja ću poći, mio pobratime"
"Da bi znao izgubiti glavu."
Đak Gavrila među oči ljubi,
Izvadi mu dva dukata žuta.
Kad Gavrilo prifati cekine,
Zatrči se niz Kunar-planinu
Kao soko s vrha od planine
Kad ugleda jato jarebica;
Brzo dođe Drini na obali,
I doziva đemidžiju Ibra,
Ide Ibro i dovozi lađu.
Gavril s Ibrom zdravo ugovara,
Kako ga je naučio Đače,
I dade mu dva dukata žuta
Za kaparu poštene riječi,
Pa uzleće natrag uz planinu.
Družini je svojoj kazivao;
Tada četa siđe niz planinu,
I kad došli Drini na obali,
Tu naode đemidžiju Ibra,
U lađu se četa ukrcala;
Kako koji ulazi u lađu
Svaki Ibru po žut dukat dava.
Kad su prešli s onu stranu Drine,
Veli Đače đemidžiji Ibru:
"Oćeš li nas, Ibro, pričekati?
"Da nas opet voziš na povratku,
"A davam ti moju vjeru tvrdu,
"Ako bi nam Bog i sreća dala
"Te ikakav šićar dobijemo,
"Daćemo ti od njega iseta
"Kao ovđen najboljemu drugu."
Turčin bio, vjeru im zadao.
Otolen se četa podignula,
Fatiše se luga debeloga,
Zdravo došli u Šargan planinu
Tu je četa noćcu noćevala,
Pa kad svanu i ogranu sunce,
Gleda četa đe će zapanuti,
Klanac traži blizu druma puta,
Svaki sebe meteriza gradi.
Tu čamali tri bijela dana,
Ni mirije ni drugog šićara.
Progovori četi arambaša:
"Čujte mene, oba pobratima!
"I vi braćo, ostali četnici!
"Ajte, braćo, da doma idemo,
"Nestade nam ljeba u torbice,
"A duvana nesta u toboce.
"Ne bojim se smrti od junaka,
"Nego glada, ajdučkog krvnika,
"Il’ u drugi klanac da čekamo."
Taman Đače izruči riječi,
Nešto im se dade pogledati
Preko ravna polja od Travnika,
Upaziše sedam mazgi blaga,
Pratilo ih sedam kiridžija,
Sve pandura kao vatre žive,
Pred njima je junak na doratu,
Silno Ture aga Memed-aga.
Koliko je silno i bijesno
Na konju je noge prekrstio,
Za pasom mu dvije puške male,
Među njima noža jatagana,
O bedri mu sablja prekomorka,
O ramenu sjajna dževerdara,
A o sedlu dvije kuburije,
U ruci mu sedefli tambura,
Sitno kuca, lješe popijeva;
On ne gleda đe gledaju ljudi,
No pogleda jelam’ u vrhove,
A upire očim’ u planinu,
Ne bi l’ koga vidio ajduka.
Tako išli, blizu se primakli.
Progovori arambaša Đače:
"Nemoj koji pušku isturiti
"Pre no moja najprva ne pukne,
"Ja ću gađat’ na konju Turčina,
"A vi, braćo, mlade kiridžije."
Pa zapade za cerovim panjem
Te on čeka agu Memed-agu,
Dževerdara oku namjestio,
Dobro gađa, ali ne pogađa,
Ne obrani konja ni junaka,
E je pustu pušku prepunio:
Dva kuršuma i dve sindžirlije,
Visoko ga oganj premašio.
Kada Turčin glasa pušci čuo,
Nagna konja od kud puška puče,
S tamburom je o tle udario,
Pa poteže sablju od pojasa,
Da ajduku odas’ječe glavu.
Kad se Đače na nevolju nađe,
Obje puške trže iza pasa,
Obje su ga vatrom prevarile,
Pa on bježi oko suva panja,
Uvija se tamo i ovamo
Kao zmija okolo duvara,
Pa on viče kao da som riče:
"Đe ste mene, oba pobratima?
"Vidite li da sam poginuo!"
Al’ ajduci lakomi na blago,
Te fataju mazge i pandure,
I svije ih žive povatali,
A jedan im u Travnik odbježe.
Opet Đače iza glasa viče
I klikuje oba pobratima.
Začu glasa Rišnjanine Mato,
Pa potrča Đaku u pomoći,
I kad Mato upazi Turčina,
Đeno Đaka oko cera svija,
Đetić viknu, sva planina jeknu:
"Stan’, Turčine, kud si nasrnuo!
"Čijega ćeš zgubit’ pobratima?"
Na nj okrenu bistra dževerdara,
Al’ ne smije vatru ispuštiti,
E se boji da ne zgodi Đaka,
Pa kad viđe zgodu i priliku,
Dževerdaru živu vatru dava,
Te pogodi na konju Turčina
Posred pasa ukide mu glasa,
Mrtav pade, više ne ustade.
Mata Đače među oči ljubi.
Tad se četa diže iz Šargana,
Bježe brže vodi na obali,
Gone blago na sedam mazaka
I pokraj njih vezane pandure.
Tek što četa Drini vodi sišla,
Dok na Travnik topi zaječaše,
A na Zvornik drugi odjekuju,
Četa se je jadu dosjetila:
"Bjež’mo, braćo, da ne izginemo!
"Evo strašne za nama poćere."
Rasprtiše dvije mazge blaga;
Ne dijele brojem ni jesapom
No svak svoju torbu napunio,
Dvije puni Renovac Gavrile,
Srećom mu se dvije namjeriše.
Pogubiše do sve šest Turaka,
A pet konja ostaše im blaga.
S onu stranu vode od obale
Čekao ih đemidžija Ibro,
Dobar Turčin tvrde vjere bio,
U lađu se četa ukrcala.
Kad su bili nasred vode Drine
Al’ zavika Turčin sa kulaša
Iz Travnika Osman barjaktare,
Konja trči, a iz grla viče:
"Stani, vlašče, arambaša Đače!
"Da si mene jučer pobjegao,
"Danas bih te junak sustignuo."
Pa klikuje đemidžiju Ibra:
"Đemidžija, crn ti obraz bio!
"Baci veslo, usahle ti ruke!
"Ne prevozi dinu dušmanine,
"Koji nose carevu miriju."
Prepade se đemidžija Ibro,
Pušta veslo, te na prsi ruke.
Pusta Drina voda plahovita,
Zanese ih valu i dubini,
No ajducim’ Bog i sreća dala,
Desio se Rišnjanine Mato,
Znade Mato plivat’ i voziti,
Hodajući po moru sinjemu,
Pa dovati veslo u đemiji.
Momče mlado, a vješto i jako,
Svu družinu zdravo prevezao.
Kad se četa polja dovatila,
Prepade se, i nevolja joj je,
Da se Ibro ne povrati s lađom,
I preveze Turke poćernike,
Te mu b’jele savezaše ruke,
I dukat’ma njedra napuniše,
Svezana ga u lađu turiše,
A niz Drinu lađu otisnuše,
Pa četnici poljem pobjegoše.
Kada viđe Osman barjaktare,
Nagna konja Drini valovitoj,
I Drinu je vodu preplovio,
Pa za četom konja opučio,
Konja trče, a iz grla viče:
"Stani, vlašče, arambaša Đače!
"Kuda nosiš carevu miriju?
"Vidiš bolan đe si poginuo."
Prepade se arambaša Đače,
Pa družini svojoj besjedio:
"Pobacajmo torbe sa plećiju,
"Danas će nam ostanuti puste,
"Evo na nas sile poćernika
"Iz Travnika i butum Zvornika;
"Da imamo sokolova krila
"Neće od nas umać’ piličnika,
"Daleko je Bosna od Morače,
"Nestalo nam ljeba u torbice,
"A nestaće u ćese višeka."
To izreče, s pleći torbu baci,
I ajduci svi ostali redom,
Ali ne hće Renovac Gavrile,
No je Đaku riječ besjedio:
"Bogme neću, Đače arambašo!
"Moje dvije torbe ostaviti,
"Dok je mene na ramenu glave,
"I dok mi je za pasom oružje,
"No ću ovđe pričekat’ Turčina,
"Pa što kome Bog i sreća dade."
Pa zapade drumu nasred puta,
Za kamen se junak zaklonio;
Sva družina njega ostaviše,
Ali ne hće Rišnjanine Mato,
Žao Matu svoga pobratima,
Zemlji pade, spram Gavrila stade,
Pred očima drže dževerdade.
Dok eto ti Osman-barjaktara,
Vas mu konjic pjenom ogreznuo,
Nosi Turčin sablju u rukama,
Al’ ne vidi jade iz prijeka,
Đe ga glede dvije zmije ljute.
Veli Matu Renovac Gavrile:
"Nemoj, Mato, palit’ dževerdana,
"Dok ne vidiš posla od mojega."
To besjedi, niz dževerdar gledi;
Kad s nišanom okroji Turčina,
Puče puška, neće ostat’ pusta,
Ne pogodi po mjestu Osmana,
No ga malo kuršum čebrsnuo.
A da vidiš Osman-barjaktara!
Brže vadi dvije kuburije,
Na Gavrila obje isturio,
Desnu mu je nogu salomio,
Pa pritrča da ga posiječe.
Al’ zavika Rišnjanine Mato:
"Stan’, Turčine, kud si nasrnuo!
"Ti nijesi puta pogodio."
Pa latinki dade vatru živu.
Dobro mu je vatrom privatila,
I Osmana bolje pogodila,
Pogodi ga u pleći junačke,
Na prsi mu toke oštetila,
Živ se naže, mrtav zemlji pade.
Uzeše mu konja i oružje,
Ranjen Gavril na konja posjede,
Pokupiše dukate prosute,
O terkiji konju objesiše.
Brzo išli, u Moraču sišli,
Tu naode arambašu Đaka
S njim trideset i četiri druga,
Sva kukaju kao udovice,
Ne kukaju za blagom i zlatom,
Nego žale Mata i Gavrila;
A kada ih žive ugledaše,
Od radosti na noge skočiše,
U obraz se braća izljubiše.
Tu ećime s mora dobaviše,
Te vidaše Renovac-Gavrila,
Vidaše ga i izliječiše;
Staše opet dijeliti blago.
Sva družina vikom zaviknuše
Da daruju jako starješinstvo,
Starješinstvo Matu i Gavrilu,
Al’ suviše ništa ne uzeše,
Nego Mato s Turčina oružje,
A Gavrilo konja Osmanova,
A sve drugo kao braća prava.
Risnu grade, nakraj mora bane,
Vazda l’ raniš po jednog sokola,
Da ti leti i da dolijeće
I iz sv’jeta donosi poštenje.
