[Fala bogu, fala jedinome]
Fala bogu, fala jedinome,
Il’ mi grmi, il’ se zemlja trese?
Ni mi grmi, ni se zemlja trese,
No mi ovce za jaganjci blejev.
Tuj mi sede momče i devojče 5
I kraj nji’ je ajduk Jeremija.
Toj dočuše Turci Bosanlije,
Opkoliše pa gi prevrzaše,
Vrzaše mu ruke naopako,
Otkaraše u Basama grada,[1] 10
Zatvoriše u tamne tamnice.
Tuja ima voda do kolena,
Tuja ima zmije trojeglavke,
Zmije pečev, pijavice piju.
Jeremiju majka ne setila, 15
Ne setila devet godin’ dana,
Pa je pošla u Basama grada.
Nasreću je Turci Basamlije:
„Bogom boga, Turci Basamlije,
Jeste l’ čuli ajduk Jeremiju, 20
Jeste l’ čuli, jeste l’ ga videli?“
Tad govoriv Turci Basamlije:
— Jesmo čuli, jesmo ga videli,
Zatvorili u Basama grada!
U grad ode ostarela majka, 25
Opazi gu ajduk Jeremija,
Pa govori ajduk Jeremija:
„Blizu priđi, ostarela majko,
Blizu priđi, tamnice uz prozor,
Da se vrneš na te naše kuće, 30
Da dovedeš mojega đogata,
Da ga zobeš sas zob sovraliju,
Da ga pojiš s vodu šerbetliju,
Da ga stezaš sas devet kolana,
Da ga sedlaš sedlo od dukata, 35
Da mu turiš uzdu pozlatenu
I dovedeš u Basama grada!
Slušala ga ostarela majka,
Opremila, konja osedlala,
Dovela u Basama grada, 40
Pa ga pušti niz Basama grada.
Igra đoga nikoga ne prima,
Od kopite žeravice lete,
A na usta zelen plamen puca.
Basam grad se tvrdo zatvorija, 45
Nikoj đogu ne sme da privati,
Đogo ide tavnice na vrata,
Sagleda ga ajduk Jeremija,
Jeremija apsandžiji vika:
„Ja ću đogu junak da ufatim, 50
Da ga davam, da me obričite.
Poslušaše mlade apsandžije,
Obričiše ajduk Jeremiju.
Tad govori ajduk Jeremija,
Govori mu skopčki, poslovački: 55
„Klekni, đogo, na tvoja kolena,
Ja da ripim na tvoja ramena,
Pa da letiš preko polje ravno,
Kako zvezda preko vedro nebo!“
Što zborija ajduk Jeremija, 60
Što zborija, đoga uradija.
