Fala bogu, fala jedinome!

Izvor: Викизворник

* * *


[Fala bogu, fala jedinome!]

Fala bogu, fala jedinome!
Ima majka devetina sina,
devet sina na devet gradova,
i desetu ćerku belu Janu.
Aj fala bogu, fala jedinome! 5
Svi su braća mlogo dobri bile. —
koj k’d dođe, na sestru donosi,
a od milos konja vu kupile.
K’d je došja prvnji d’n Veligden,
svi otišle u crkvu na pričes, — 10
oni devet i deseta sestra.
Svi se devet braća pričestilje,
a i sestra pričes je uzela;
pa su došle doma na Veligden.
Zajedno su svi doma ručale, 15
a posle su legnale da spijev.
T’g je sestra u reku otišla
da dočeka Gorum Kesedžiju.
Prozborila s Gorum Kesedžiju:
„K’d bi došja, Gorum, da me uzneš, 20
ja bez tebe ne možem da živim.
Više volim glavu da izgubim,
a negoli bez tebe da sedim
u tuj kuću, pusta ostanala
i od njuma pometar nemaja!“ 25
K’d je Gorum čuja za tej kletve,
prozborija s’s golemu muku:
„Čuješ li me Jano, bela Jano?
Smem li, Jano, ja toj da učinim
k’d ti imaš devetina braća? 30
Tvoji braća s oči će me izedev,
za Turčina nećev da te dadev.“
Na Goruma Jana je taksala:
„Ja ćem s’s nji sve l’ko da sredim,
ako nećev s dobro da me dadev. 35
Ti će dođeš po pladne, po ruč’k,
svi su oni po ruč’k na spanje,
ja t’g će gi brže svi povikam
da iskočiv goli, raspasani
da napojiv njini žedni konji.“ 40
Brže Jana doma otidnala
i na braća ljuto podviknala:
„More slupci, ne li ve sramota,
vi spijete kao magarinja,
svi družina vaši — konji pojiv, 45
ustanate konji da napojte!"
Odma braća sestru poslušale,
ustanale goli, raspasani,
uzedoše svaki svoje konje,
izvedoše na reku da pajiv. 50
Tuj gi Gorum krišom sačekaja,
na svi devet glave gi isekja,
i uzeja njine devet žene,
i poveja Janu, belu Janu.
K’d su pošle iz obor da idev, 55
prozborila Jana, kučka Jana:
„Čuješ li me, Gorum Kesedžijo,
ene tamo toj dete posmrče,
vrni konja, s čizmu da ga zgaziš.
Zerem čuješ, Gorume, što zborim, 60
k’d porasne toj dete posmrče,
ti od njega keder će dobiješ,
kodegoder ono da te sretne,
kodegoder ono da te nađe.“
Ne posluša Gorum Kesedžija: 65
„S njega će se l’ko obračunam,
što da gadim čižme izl’skane!“
Udri konja Gorum Kesedžija,
pravo ide za Goruma grada.
Mlogo vreme prošla je od t'ga, 70
Gorum s Janu mirno proživeja
i gospodski život provodija.
Devet snave, tej devet robinje,
muku mučiv na reku studenu,
perev crnu vunu da izbeliv, 75
a od crnu belu da napraviv.
Takoj radiv devet robinjice,
takoj radiv od jutro do večer.
Od d’n do d’n dete porasnalo
i posmrče ajduk postanalo. 80
Svaki ima u što da se kune,
koj u sestru, koj u milog brata,
a on jadan kletvu ne davaja,
ne imaja u što da se kune,
sal u grivu na konja dorata; 85
toj od tatka na njega ostana.
K’d je došja iz lov po planinu,
on pitaja svoju staru majku:
„Će te pitam, pravo da mi kažeš:
da li imam nekoga od roda — 90
jali brata ili milu sestru?
Jer k’d idem u lov u planinu,
svi družina imav da se kunev,
koj u brata ili milu sestru,
a ja, majko, u svetlo oružje, 95
i u konja i, u britku sablju,
i u grivu od konja dorata."
T’g mu majka žalno ispričala:
„Što me pitaš, sinko, će ti kažem,
ti si, sinko, tatkovo posmrče, 100
imaja si devet mili braća,
svi ženjeti od dobroga roda,
svi gi devet mučki poubija
silan Turčin Gorum Kesedžija,
i sve njine ljube porobija, 105
pa odveja u Goruma grada,
one tamo sluge da mu bidnev.
A i tvoju sestru je odveja,
ona mu je s’ga verna ljuba.“
K’d dočuja tija bolni reči 110
kršan ajduk toj dete posmrče,
zapitaja tužno, osvetnički:
„Čuješ li me, moja mila majko
što te pitam, pravo da mi kažeš:
kude živi Gorum Kesedžija? 115
„Toj je bilo pre dedet godine.“
Ništo majka drugo ne kazala.
Itar ajduk toj dete posmrče,
brže ripna na tatkovog konja,
uzjava ga i na majku rekna: 120
„Pravo idem, moja mila majko,
pravo idem Goruma da tražim,
kodegoder samo da ga nađem."
Žalno majka na sina zborila:
„Ako, sinko, idi da ga nađeš. 125
Ali on će tebe da pogubi
na prevaru kao tvoji braća."
„Ja ću, majko, l’ko da ga nađem.
On ne može mene da prevari
takoj l’ko kao moji braća, 130
što je Gorum mučki pogubija
a i njine ljube porobija.“
Mlogo vreme od t’ga je prošlo,
mlogo sela ajduk prolutaja
i gradovi puno izvideja, 135
kude ide za Goruma pita.
Pa naišja na jednoga grada,
pokraj njega bistra reka teči,
devet žene crnu vunu perev,
sve od crnu belu da napraviv. 140
On pitaja ovej devet žene:
„Pomozi bog, devet vredne žene,
što perete u tuj bistru reku,
što perete i tužno gledate?"
Prozborile devet robinjice, 145
progovarav bolno, žalovito:
„Crnu vunu po cel d’n peremo,
da od crnu belu napravimo,
za prokletog Gorum Kesedžiju
i njegovu Janu, vernu ljubu.“ 150
Zapitalo toj dete posmrče:
„Kude idem za Goruma pitam,
ali nigde, tužan, da ga nađem,
znajete li kude mu je kuća?“
Prozborile devet robinjice: 155
„Ene mu gu, pusta ostanala,
s’s šarenu portu zatvorenu.“
Toj kazale, pa se pogledale.
Prozborila najstara robinja:
„Čujete li, moje jetrvice, 160
jetrvice, jadne robinjice!
Pogledajte u konja dorata,
sluša konje kao da poznava
što zborimo i kako zborimo.
Čini mi se kao da je dorča 165
i na njega toj dete posmrče,
samo što je s’ga porasnalo.“
Sve su one redom zaćutale,
sve su one tužno pogledale, —
možda njega Gorum će pogubi. 170
Konja tera toj dete posmrče,
zatrčaja konja pelifana,
konj s’s grudi portu iskrutija.
Otvori se taj šarena porta.
K’d ulegja, sestra ga videla, 175
čim videla, jadno povikala
na Goruma što je prilegnaja:
„More, stani, Gorum Kesedžijo,
ene ide toj dete posmrče
da te pita za junačko zdravlje. 180
Ti ne teja s čižmu da ga zgaziš,
kodegoder od njega će patiš,
i od njega keder će dobiješ.“
Progovara Gorum Kesedžija:
„Pušti njega, moja verna ljubo, 185
ja ću njega l’ko da posredim.
Pravi ruč’k da ga pogubimo
još k’d pije prvu čašu vino.“
Zdravili se oni domaćinski,
zet s’s šuru i sestra s’s brata. 190
Dorata mu konja odsedlale,
ali šura sablju ne ispušta,
nje ispušta i na sestru zbori:
„Ja sam došja, sestro, da te vidim,
da te vidim da li si još živa, 195
bar jednoga za kletvu da imam,“
K’d je Gorum šuru ugostija,
i na šuru vino ponudija,
zatražija sablju da ostavi,
da ostavi sablju dokle ruča. 200
Mudar šura, mudro progovara:
„Ja sam ajduk i još ajdukujem
i s’s sablju i jedem i pijem,
i s’s njuma i kunem i krstim.“
Toj izreče i s’s sablju manu, 205
i pogubi Gorum Kesedžiju.
Desno manu, sestru posredija.
Odsječe gi njine mrske glave
i ostavi u zobnice konjske.
T’g uzeja devet dobri konji 210
i poveja devet robinjice,
udovice devet mili braća,
i odveja na majku na rados.
K’d videla, majka zakukala:
„Zašto, sinko, da od boga nađeš, 215
ti pogubi mladi i zeleni?“
Razljuti se toj dete posmrče,
manu sablju, odseče vu glavu.


Reference

Izvor

  • Narodne pesme i basme južne Srbije, skupio i priredio Momčilo Zlatanović, Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti, 1994., str. 222-227.