U strasnu nedjelju

U strasnu nedjelju Pisac: Ivo Ćipiko

U strasnu nedjelju

 
Jugo, tugaljivo jugo Strasne, Velike nedjelje počelo je da duva odmah još dok je bilo izloženo za četrdeset sati na velikome oltaru sveto otajstvo. U huci vjetra i šumu morskih talasa jedva su se čuli otkucaji sata na starome tornju što vjernicima naviještahu svršetak jedne i početak druge „blažene ure”.
...Velike srijede paron Zorzi stoji prislonjen uza stub stare mletačke lože, u zaklonici, te kao i ovaj zastarjeo lav, zubom vremena i posolicom nagrđene glave, što gleda nekamo u more, zagledao se i on u valove što udaraju u utvrđene nasipe luke i, pršteći se, rasiplju se u visinu.
Monotono i jednoliko duvanje južine i zavijanje i cviljenje napadnutih, čvrsto uvezanih brodova u luci skrušava ga i zanosi u pobožne, pokajničke misli...
Čini mu se da uvijek ovo velikih dana, na uspomenu muka Isusa Nazarenina, jugo ovako silno duva. I pored pokajničkih misli, silno ga potresa ovo „sirosso passionato” i ljuto se kaje.
Jugo je duvalo kada je on za mladih dana plovio širokom morskom pučinom kao paron barka „SantaLucia”. I sada dolaze pred oči krajevi kuda je prolazio: grdna ostrva i oštri školji što na kamenu ležahu na uskolebanoj pučini, o koje se silom talasi lome, i zadrti pusti rati oko čijih bijelih vlažnih žala pjene se valovi, jureći u mirne zaklonice da opočinu. .
Kraj jednoga školja što je izgledao pri obasjanoj noći kao grdna, golema, grabežljiva ptičurina, nastradao je njegov bark. Ali on je imao sreću u nesreći, kako govorahu spaseni topci kad se kući povratiše. Bark je bio star i prividno žitom krcat, a bijaše za dobru svotu novaca osiguran, pa kad se paron Zorzi kući povrati u grad, iza duga odsustva, prijatelji i znanci žalijahu mu se u po riječi, podsmjehavajući mu se u oči dobrostivo, kao da su mu htjeli reći: „Dobro si učinio! Ali ne budali, znamo kako stvar stoji!” A neki, čisto zavideći mu, u četiri oka veljahu: „Dobro mu je uspjeo colpodimano!”
Sada je paron Zorzi još uglednija ličnost u gradu, prijatelj visoka klera i dobročinitelj svete Crkve. Ostrag nekoliko godina poklonio joj ikonu svetoga Nikole u srebro okovanu, koja je bila, uz veliku svečanost, smještena na oltar posvećen tome svecu, putničkome zaštitniku. I vjenčao se imućnom građankom, i, pokoravajući se božjim zakonima, spokojno življaše.
Molitvom, ispovjednicom, poklonima i darovima bijaše se ohladila grižnja savjesti zbog barka u Levantu nastradala i drugih grijeha mladosti.
Življaše tako nekoliko godina prama propisima ipak dobre i povratljive svete matere Crkve, koja pokajnicima rado oprašta, dok najednom ne privuče ga k sebi mlada Morača, razbludna grješnica u gradu.
Već je i od toga prošlo nekoliko „strasnih nedrlja”, i nikako da se otrgne iz naručja zavodnice. Odricao se je čak pred svetim otajstvom, u velikom oltaru izloženom; zaklinjao se pred ikonom zaštitnika svetoga Nikole i, ove godine, među prvima prijavio se kod župnika—kanonika i ponudio najveću svotu novaca da na Veliki petak, u noćnoj litiji, bos, nosi veliki, teški križ. Obući će se u pokajničku crnu tuniku i navući na glavu kukuljicu da zakrili svoje griješničko lice.
I dolaze mu na pamet božje riječi propovjedaoca Italijanca, jezuite, što svake večeri ove Strasne sedmice propovjeda u crkvi, i, dirnut božjom milosti, odlučno odriče se Moračine griješne ljubavi.
I ovih dana pretrgnuo je s njome, a napast je velika.
Običavaše još ostrag nekoliko godina, sa malim svakoga dana k njoj poći. Ustao bi rano, cik u zoru. Ponio bi u džepovima šećera i kave, a uz post i potopljeni bakalarić. Ostajao bi kod nje dok bi zvono sa staroga tornja javilo A n đ e o s k i p o z d r a v, a odmah za njim manje zvono kupljaše pobožne ranioce na prvu malu misu, kojoj bi i on prisustvovao i s nje kući mahom vraćao bi se, da ga žena ne prekara, radi dugoga odsustva.
...U pobožnim mislima i odricanju spuštao se u njegovu dušu željeni pokoj. A kad začu otkucaje sata, „blažene ure” , čiji zvuk jedva se izdvajaše iz huke u luci, kleče na goli kamen i skrušeno moljaše prigodnu molitvicu.
I misao se izvinu čak u ono doba kad Isusa Nazarenina svjetina mučijaše; čini mu se da je to juče, bilo, i evo svake godine neminovno ponavlja se. I čini mu se kao da nazrijeva Isusa gdje kleči u bližnjoj maslinovoj gori i moli se svome velikome ocu.— Biće da je bilo vrijeme tužno i sumorno kao i danas, — pomisli kad začu kriku oronulih galebova nad, sobom i u oluji. Biće da mu je bio lik onako žalostan kao što je onaj što iza velikih crkvenih vrata stoji na križu razapet...
Diže se i požuri kući, da časom navuče na se crno odijelo, pa požuri u crkvu da zamijeni druga grobara što straži grob ukopana Isusa pred izloženim svetim otajstvom. Razdragan je što je došao njegov red da ovu „blaženu uru” klečeći i moleći se posveti milostivome božjemu sinu.
Naveče pođe kao i obično u crkvu na propovjed. Jezuita, naročiti misionar, dijeli riječ božju sakupljenome narodu. Do njega, na propovjedaonici, stoji sklenica vode, da pogdjekad pokvasi osušena usta, i srebrno raspeće koje na mahove dohvata i, pregibljujući se živo preko ograde; pokazuje narodu.
Propovijeda večeras o mukama paklenim.
Paron Zorzi, naslonjen na kameni stup do stare krstionice, sluša.
— Da znaš kakve paklene muke čekaju te, okorjeli grješniče, ne bi nikada rasrdio boga tvojim drskim bezbožnim djelima! — Znaj! — Oganj pakleni tako je žestok da ovaj naš nije nego njegov osjen!... Čuješ li, opaki griješniče: samo njegov osjen! Ali hoću da se bolje izrazim: kao što se vodom gasi onaj naš obični oganj, tako njime mogao bi se gasiti onaj strašni pakleni, što je tebi pravedni bog namijenio!
Jezuita najednom prestade.
Paron Zorzi ponovo poniknu i duboko uzdahnu. Pa, podignuvši glavu, bojažljivo pogleda u propovjednika, ali, opazivši na njegovu licu gnjev, odvrati pogled i svrne ga na meke, ponizne plamičke što se na velikome oltaru dižu uvis, kao da hoće da cjeluju sveto otajstvo, obasuto obilatom svjetlošću i oblacima mirisava tamjana.
Pa se svega odriče i odlučno obećaje sinu božjemu, koji je i za nj kap svoje dragocjene krvi prolio, da neće više nikada bludno sagriješiti.
— Isuse moj, milosrđe! — začu se usklik nečijega promukla glasa.
— Isuse moj, milosrđe! — časom razasu se jezivi usklik po toploj, skrušenim uzdasima orošenoj crkvi.
— Isuse moj, milosrđe! — ote se i njemu iz kržljavih grudi, panuvši mu na pamet griješna misao na Moraču, mada je se kloni i neće da je ni u crkvi vidi, jer je tvrdo odlučio da ove Strasne nedjelje ne sagriješi: ni mišlju, ni rječju, ni djelom!
—Isuse moj, milosrđe! — ponovi jezivo i skrušeno.
Propovjednik nastavi:
—Sveta naša mati Crkva milostiva je: ona je kao kvočka što, kada oluja nasluti, pod svoja meka krila sakuplja svoje piliće da od oluje ne nastradaju! Ali, kako je milostiva, tako je i pravedna! Teško onome koji se otrgne ispod njenih krila: proklet je! I nastupiće sudnji dan, dan strašni, i biće stradanja i škripanja zubi!... I gorjećeš, griješniče, ognjem paklenim! Pokaj se, griješniče, pokaj se!...I biće ti oprošteno! — Ali ne: neće ti biti oprošteno! — povika iznebuha u sav glas propovjednik i dohvati srebrno raspeće. — Neće ti biti oprošteno dok se ovdje, pred ovim izranjenim raspećem, živim bogom, ne odrečeš svojih grijeha. — I povika: — Odričeš li se? Kaži: odričeš li se? Jer će doći sudnji dan, stradanje i škripanje zubi... I pakleni oganj sijaće ti iz usta, iz nozdrva, iz očiju...A sudnji dan može doći sutra, danas, ovoga časa, pa kud ćeš tada, nesretniče, ako te nepripravna zateče?... —Odričeš li se: psovke, zlobe, bezboštva i bluda? — Klekni, luče! Odreci se vraga paklenoga, a prigrli ovoga, — i pokaza rukom na krst, — koji je za te prolio svoju dragocenu krv! — Klekni! A kada večeras veliko zvono zazvoni, pohrlite jedan drugome u naručaj, izmirite se radi gospoda našeg Isusa Hrista!
Narod mahom kleče.
— Isuse moj, milosrđe! — razasu se golemom, toplom crkvom, skrušenim uzdasima orošenoj. I nasta udaranje u prsa.
— Isuse moj, milosrđe! — uzdiše paron Zorzi i krišom, jezivo pogleda u srebrno raspeće koje jezuita drži visoko nad sobom, obasjano toplom, mekom, poniznom svjetlošću, u tajanstvenim oblacima sjaja i mirisavog tamjana, i izlazi u gomilu iz crkve, premišljajući o strašnim mukama paklenim. I u tomu premišljanju pred očima dolazi mu izranjen Spasitelj, nagrđen i okrvavljen od rana oštrih čavala...
Paron Zorzi pomnjivo, uklanjajući se da ne zagazi u vodu, požuri kući. Na savijutku u ulicu, pri mjesečini upozna Moraču i javi joj se:
— Faljen Isus!
Žena ne odgovori, već kao vjetar pobježe ispred njega.
„Šta joj je?” pomisli, i padnu mu na pamet propovjednikove riječi ljubavi i mira. „Zašto se srdi na me? S čega me krivi?” I njena nehaj čisto ga strese, i, u tim mislima idući kući, kinji ga nekakova sumnja i nešto neodređeno...
Pri večeri, preko zalogaja, nenadno dođe mu Morača pred oči, i, kao da mu je kaplja hladne vode na ćelavu glavu pala, strese se. „Bože, oslobodi!” i prekrsti se, osjetivši strasno napadanje grijeha prama Moračinoj razbludnoj mladosti.
Otima se, a uto začu se silna grmljavina. Da se odbrani od griješnih misli, prestrašen, uze preda se najmlađe dijete i miluje ga po glavi. Ali ono, pošto drugi put zagrmi i sijevnu, zaplače; za njim zavedoše se ostala djece. Majka ih miri, ali i njoj suze naviru na oči, i, pogledavši u svoga ćudljvoga čvjeka, reče:
— Mirimo se, mirimo!
Uto veliko zvono zazvoni odlučno, osorno, kao glas strašnoga boga što prijeti i opominje na pokajanje.
—Isuse moj, milosrđe! — povika oboje jezivo, sa suzama na očima.
I banu jedna susjeda u kuću, pa druga, treća; pitaju proštenje, ljube se i mire s njima... A paron Zorzi najednom nečemu se sjeti, diže se i požuri niza stube.
—Kuda ćeš u noć? — zavika za njim žena. — Kuda ćeš? — ponovi.
—Vratiću se odmah! — odgovori on u hitnji i iziđe.
Noć je duboka, tamna i ognjevita kao pakao. More, vjetar i grmljavina njome vladaju, a veliko zvono prijeti, opominje.
Paron Zorzi, krajem, pored kuća, penje se uz tijesne ulice. Kad mu sijevanje zasjeni oči, sklopi ih časom, i opet požuri. Ispred njega izmiče čeljad iz kuće u kuću, sigurno da se miri.
Stade pred vrata niske kućice. Časom oklijeva, pa, napipavši uzicu, povuče. Začu se udarac kračuna.
Uzašavši uz tijesne, na po porušene stube, zateče Moraču gdje klečeći moli pred ikonom ničim neokaljane Blažene gospe što povrh postelje visi.
Čuvši žena da neko dolazi, okrete se. Pa, spazivši parona Zorza, učini se nevješta i proslijedi moljenjem...
On, našavši se kod nje, osjeti se lakšim: ne mori ga sumnja ni ono neodređeno... Bi mu kao da je žedan došao kod vrela i žeđu ugasio. I osjeti se čist od bludnoga grijeha. Osjeti ovoga časa prama njoj čistu ljubav, samilost, nešto slatko, pomiješano sa strasnom grkošću — i osjeti potrebu riječi, objašnjenja.
—Morača! Čuj, došao sam ne da griješimo, već da se grijeha zajedno odrečemo!
—Idi! Ja sam te se već davno odrekla! — odgovori žena i pogleda ga svojim crnim očima, dubokim i ognjevitim kao noć, što su sada navlaš jače zaigrale no obično.
Pa, dovršvši molitvu, diže se.
—Idi! Što si dolazio?
—Došao sam da se grijeha odrečemo, da jedno drugome oprostimo i da se kao brat i sestra rastanemo, reče on tužno, i osjeti kako mu suze na oči naviru. — Čuješ li zvono, Morača? Prijeti, opominje...Daj mi ruku!
— Što će ti moja ruka? — odvrati navlaš prezrivo žena od njega. — Idi gdje si dosada bio!
— Morača! — javi se paron Zorzi, i njegovo glatko, posvema obijano lice, sa isprekrštanim crvenomodrušastim žilicama, čisto zadrhta i sav mu se život strese. — Morača! — izdavši ga glas, jedva šapnu.
—Idi!
—Zar ćeš me ovako pustiti od sebe?... Rastanimo se barem u miru! Čuješ li zvono?
—Idi kažem ti!
—Kad hoćeš, idem... Ali mi ruku tvoju daj!... Daj mi tvoju ruku.... Idem! — reče u suzama paron Zorzi kad se žena srdito odmače od njega.
Polako silazi niza stuba. U grudima ga jako tišti, plakao bi. Otvori kućna vrata i ustavi se na pragu.
— Morača, zbogom! — javi se.
Žena ne odgovori.
Paron Zorzi osluškuje. Pred njim j e duboka, tamna, ognjevita noć; s mora se čuje šum i odnekuda daleko dolazi tutnjava.
Prestade veliko zvono da zvoni.
Ozgo začuje Moračin hod bosih nogu i šuštanje odijela. I, kao da mu je kaplja hladne vode na ćelavu glavu pala, strese se. „Bože, oslobodi!” I htjede preći preko praga, ali čisto ne može. Zatvori vrata i žurno pope se uza stube.
—Morača! — jedva izgovori i zajeca.
—Idi! Ovo su veliki dani! — odgovori ona i nasmija mu se u lice.
Paron Zorzi pruži prema njoj svoje duge, mršave ruke i, sav drhteći, obuhvati njenu toplu glavu i prinese je k sebi. I zagleda se u njene duboke, ognjevite oči .. .
— Morača. proklet sam! Ne mogu bez tebe....
Žena osjeti njegovo meko, ćudljivo, raznježeno draganje i pomisli: „I u Strasnu nedelju ne može biti bez mene!... ."
I ponosna, zadovoljna, obuhvati ga kao malo dijete i privuče ga k sebi.

Izvori

• Ivo Ćipiko: Sabrana dela, Srpski pisci, knjiga III, strana 16-24 , Prosveta izdavačko preduzeće Srbije, Beograd, 1951.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivo Ćipiko, umro 1923, pre 101 godina.