U samoći (Milo Jovović)
U samoći u noćnoj tišini,
Kada mirno svaka duša spava,
U lug gusti tamo u daljini
Slavulj pjesmom šumu razdragava.
Pjeva slatko, zove svoju drugu,
Ona k njemu za časak doleti;
Razgoni mu i sjetu i tugu –
Veso' pjeva lugu i vrleti.
Ja, usamljen od ljudi i sv'jeta,
Nikog nemam, samac čase brojim –
Oj sudbino, nemila i kleta,
Kad ću jednom da se uspokojom?
Već mi srce uzkoleba grudi,
Kao da će odleti vanka;
Svaka mis'o novu želju budi,
Nemam mira, počiva ni sanka.
U samoći, sred noćne tišine,
Kada mirno svaka duša spava,
Moje srce radi nje mi gine,
Jer je silno ljubi – obožava.
|
Bar (Crna Gora), 1897., Milo Jovović, „Slovanski svet “, broj 2., u Beču, 16. februara 1897., str. 24.