U magli
| U magli Pisac: Petar Kočić |
U magli
Moj je život maglovit, i kad god nastanu duge jesenske kiše s namrštenim, mutnim nebom i blatavom zemljom, mene obuzme neodoljiva tuga i nemio, potajan bol koji me silno i nemilosno razdire. Tada me duša zaboli i srce zaželi da se ukloni negdje daleko, daleko ispod ovog sumornog, teškog neba.
Već treći dan a kiša jednako pada, i po brdima se pogone sive, pocijepane magluštine. Moju dušu savladao teški jad: ni svijetla, providna dana, ni mirne, slatke noći. Ona se uvija pod nevidljivim teretom, plače i cvili, i uzalud se napreže da kaljave putove, sumorna brda i ožalošćene planine pretvori u sami sjaj i ljepotu. Jauče i cvili duša moja, a kiša neprestano romori po krovovima, slijeva se kroz oluke i u jednolikom šumenju oblijeva ledene, izumrle putove. Svijetle se i bistre lokve, i negdje se u daljini čuje razdragan dječji kikot, koji se razliježe kroz kaljave i uprskane ulice, izumirući u kućama što su se ukočile od vlage i studeni, pa kao da će sad zaplakati. Kiša jednako lije i šušti potmulo, padajući na razglibanu zemlju, a duša moja, puna bola i tuge, jeca i uzdiše, proklinjući i sam dan rođenja. Oko mene magla, svukud magla, ledena, vlažna magla! Mrak u duši, mrak u srcu, mrak i nedogledan jad i nevolja na sve strane!
I u te docne, jesenske dane, kad otpočnu pljuštati beskrajne kiše, javi mi se pred očima Ciganka, moja bijedna i jadna Ciganka! Svelo, uplakano lice i krupne, crne oči, pune jada i čemera, zasvijetle neobičnim sjajem kroz vlažnu, jesensku sumaglicu. Mene obuzme i zapljusne opojnim mirisom ono prvo svježe i slatko osjećanje života i uživanja, i suze, same od sebe, potajno izbijaju na oči. Žalosna i iznemogla moja Ciganka sve bliže i bliže primiče se meni, i ja slušam jauk i lelek njezin koji pretrzavaju očajni uzvici kletve i zaklinjanja: "Ne ostavljaj me! Ne ostavljaj me, života ti, jer se ti nećeš nikad vratiti u otadžbinu, kojoj si sve dao a ona te je prezrela i nemilostivo odgurnula! Ne ostavljaj me, povedi me sobom!“
I mi se sustigosmo u magli. Drkćući kao preplašeno srnče, priđe mi i privi se uza me, pa grčevito zajeca:
– Brate, brate, ne ostavljaj me! – zadrhta slatko i meko njezin glas, i ona se, još jače drhćući, pripi uza me. Ne ostavljaj me, svega ti na svijetu!
Silno je i snažno stegnuh i zagrlih, i osjetih kako me kroz tanku bjelinu toplo dodiruju oble grudi i sve jače raspaljuju uzavrelu krv, a spojene usne drhte, plamte i mirišu strasnim razbludnim mirisom. Sa sviju krajeva sklopila magla, pa huji i podrhtava. Mirno. Gluva, duboka tišina na sve strane. Ništa se ne kreće, ništa se ne čuje do našeg isprekidanog jecanja i ledenog, maglenog šumenja. Mnogo srećni i mnogo, premnogo bijedni, stajali smo nijemi, nepomični, stezali se i grlili, a oko nas je treperila magla i šumio studen vjetar, noseći sobom neoklen iz daljine osvježavan miris svelog cvijeća, jabuka i krušaka.
Istrijeznismo se i krenusmo na put kroz maglu. Ona jednako priča da je srećna i nabraja bezazleno kojekakve ludorije iz prošlosti.
– Ja sam srećna, mnogo, premnogo srećna! – neprestano se umiljava i ulaguje.
– Ja sam nesrećan, mnogo, premnogo nesrećan.
Ona se učini kao da to ne ču, pa nastavi još življe:
– Je l de da smo mi srećni, mnogo, premnogo srećni?
– Jest, mi smo nesrećni, mnogo premnogo nesrećni!
– Vidi kako se magla razilazi i proređuje po brdima, vidi kako se sunce milostivo ukazuje osmjehivajući se na našu sreću…
– I golemu, pregolemu nesreću – dodadoh i nesvjesno je odgurnuh od sebe.
– Vidi tamo daleko onih nijemih brda kako se dižu, obasjana i osvijetljena – tamo je zemlja, lijepa i dobra zemlja koja će te raširenih ruku dočekati, jer i ti nju neizmjerno voliš i uvijek o njoj govoriš i sanjaš. Razvedri se, jer putujemo u zemlju snova tvojih!
– Namračimo se i stegnimo srca, jer ćemo ubrzo prispjeti u zemlju gdje će nas dočekati mraz i suva, oštra zima sa ledenim, strahovitim vjetrovima i podmuklim burama.
– Ne govori tako! Razvedri se i razdragaj kad oko nas sve miriše i prediše mekoćom i slatkom, zanosnom toplinom.
– Jest, jest, sve oko nas cvili i plače, proklinjući i sam dan postanka. Zar ne čuješ kako vjetar duva preko naših vlažnih i ožalošćenih planina i oštro šušti kroz uvale i gudure, spuštajući se s brda i cvileći u tužnom šuštanju i hujanju po ovoj mrtvo osvijetljenoj ravni?
Magla opet poče sklapati i obuzimati nas sa sviju strana. O, kako je nešto strahobno i jezivo dolazilo otud iz nijemih i mračnih prodola planinskih, hujilo kroz maglu i obuzimalo nas svom snagom. Mi smo drktali osjećajući se daleko od ljudi i obična života, osamljeni, spojeni i sliveni ujedno s tim planinama i maglovitim, ukočenim brdima.
– Magla! Opet zar magla? – prošapta ona drkćući, pripi se uza me i zaplaka se.
– Magla, magla, magla i nedogledan jad i nevolja na sve strane! – jauknuh bolno i divovskom je snagom stegoh na grudi.
Napomene[uredi]
Simbolistička lirska proza Kočićeva objavljena je u prvom godištu beogradske Politike. I/1904, br. 259, a zatim ušla i u III knjigu Kočićevu "S planine i ispod planine" (Beograd, 1905). U listu je imala karakterističan moto:
Ich liebe die Wolken, ich libe die Nacht, Denn Wie die Wolken, kann ich Weinen Und Wie die Nacht ist meine Welt.
Izvori[uredi]
- Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.
|