U kadune Hasanaginice
U kadune Hasanaginice
dosta mala, a malo evlada:
sin Muhamed i šćer Melećhana.
Melećhanu svati zaprosiše,
Muhameda zaboljela glava. 5
Melećhani knicu postaviše,
Muhamedu dušek prostriješe.
Melećhanu u krnu metnuše,
Muhamedu hodžu dovedoše.
Izreče se Kumrija robinja: 10
"Melećhana, moja gospojice,
umrije ti brate Muhamede!"
Ona skoči, k'o da se pomami,
nešće mlada ni ruke umiti,
pa izleće na mermer avliju. 15
Sretala je na avliji majka.
"Mati moja, šta mi bratac radi?"
"Lakše mu je, mila šćeri moja."
Melećhana ne vjeruje majci.
Ona leti uz bijelu kulu, 20
sretao je na vratima babo.
"A moj babo, šta mi bratac radi?"
"Dobro ti je, mila šćeri moja.
Eno ti ga uči u Musafu,
i kod njega dosti jabandžija." 25
Tad se mlada natrag povratila.
Čauš viknu, daulbana pisnu,
Melećhanu svati povedoše,
Muhameda u mezar pon'ješe.
Kad su bili poljem zelenijem, 30
dok stadoše zile i borije,
saviše se alajli bajraci.
Tad se mlada jadu osjetila:
s konja pade u zelenu travu,
kako pade, više ne ustade! 35
Kad to vidje jenđi-kada mlada,
da preminu Melećhana mlada,
načiniše na kolju nosila,
odn'ješe je svekrvinu dvoru,
odniješe, pa je ukopaše. 40
Haber stiže od Hasanaginice:
"Šćeri moja, Melećhana mlada!
Al' ne čuješ, al' ne haješ bona,
da je tebi bratac preminuo!"
Haber stiže Hasanaginici: 45
"Melećhana davno preminula!"
