UZDASI
I
Ja uzdahnuh; iz uzdaha
Nikoše mi pjesme ove;
Ja ih šaljem onom samo
Nesrećnikom ko se zove.
Nek ih čita ko kroz tminu
Izgubljeno lane zove,
Al’ nikakva glasa nema,
Da mu s’ ono odazove!
II
Ispod mene tiho šume
Hladne Bune biser-vali,
A još tiše leluja se
Moj lagani čunić mali.
Ponoć tiha; iznad mene
Bezbroj zv’jezda širi krila,
Oko mene već sve sniva
Pod koprenom sanka mila...
Al' sa jednog bližnjeg grma
Kroz zrak tihi bulbul-tiče
Rajskim glasom pjesmu jednu
Punu bola, tuge kliče.
Oj, bulbule, druže tuge,
Hodi, na moj čunić mali,
Ne bi li nam teški jadi
U društvu se utišali!
III
Ljubio sam nekad premaljeće milo,
I zvjezdano nebo i večeri majske,
Ljubio sam nekad sve, što ’no je l’jepo —
I cv'jeće i pjesme bulbulove rajske.
Sad najvolim tminu, pomrčinu gustu,
Moja duša nađe samo pokoj tada;
Jer slobodno ljubim onaj cv’jetak sveli,
Što ’no jošte na nju mene sjeća mlada!
IV
Davno mi je zapisano tužnu,
Gdje se sudba c’jelog ljudstva piše:
— Ovaj rob mi nek vječito tuži,
I do groba jadi i uzdiše! —
I ja moram, da se pokoravam —
Bož’joj volji i Usudu svome,
Jer u Levhi Mahfusu što piše,
Nije dato izm’jenit’ nikome!
V
Ne gledaj me, l’jepa djevo,
Digni s’ mene strasni gled!
Jer u mojim mladim grudim
Nije srce, nego led!
Ne gledaj me, jer ljubavi
Ugasn’o je moje plam,
Moje srce nije drugo,
Nego tuga, čemer sam!
VI
Oh, da mi je suzu ciglu,
Da iz oka moga kane,
Da mi duši izmučenoj
Bar za jedan časak la’ne!
Ali, oklen suze meni?
Kada sve se isc’jediše,
Nesrećnoga časa onog,
— Kad me od nje odvojiše.
VII
Zar baš nikad ljubnut neću,
One medne usne više?
Zar Usudi vječnu tugu
Baš menika dosudiše?
Šta Allahu skrivih jadan,
Da me kazni ljuto tako,
Te me tužna bez milosti
U vječiti vrže pak’o!
VIII
Noćas u snu snivao sam,
Gdje kraj mene ona sjedi,
I očicam rajske draži,
Gdje u mene tužpo gledi,
A kada je privih sebi,
Ona reče tužno n’jemo:
Ljubimo se, dragi, u snu,
Kad na javi ne možemo! —
IX
Ja nijesam više, ko’ sam prije bio —
Pun mladićke snage i ognjenog plama;
Moj duh nije više tako smion, čio,
Što se diže k nebu sunčanim zrakama.
Što uzl'jeće gori u oblake guste,
I razgleda munje, što se s dusima bore,
I smjelo se spušta u krajeve puste,
Gdje aveti crne strašnu pjesmu ore.
Što na hitrim krilim lagano se vine,
Gdje biserni vali Gangesovi huje,
I razgleda tamo perivoje divne,
Gdje vječito pjesme bulbulića bruje.
Ja nijesam više, ko sam prije bio,
Pun mladićke snage i ognjenog plama;
Moj duh nije više tako smion, čio,
Što se diže gori sunčanim zrakama.
Njegova su krila slomljene veće,
U plenice on je od uzdaha pao,
I sumorno leži, nikud se ne kreće,
U okovu tom je sasvim malaksao.
X
Jučer viđoh milo lane
Pošlje dugo negledanja,
U haz-bašči, pod ružicom,
Gdje o nečem budno sanja.
Klonula joj glava mila,
Niz mlađa’ne grudi njene,
Kao ružin cv’jetak bajni,
Kad od toplog sunca sve’ne.
Možda ona sanjala je —
O bijednome meni tade,
A ni znala nije tužna,
Da je gledam kroz ograde.
Oh, gledah je, al’ pgga hasni,
Samo uzdah što se budi,
Kad ne smjedoh pr’jeć ogradu
I na njene pasti grudiJ
XI
O, kako tužne uspomene rađa,
Čevrma ona, što ’no mi je dade,
O, kakvom tugom i čemerom gorkim
Napunja moje bone grudi mlade!
Srce mi klone i prestane biti,
A kroz grud lednu uzdasi se vinu,
Kada je stisnem na ognjene usne,
Te kad je vrelim poljupcem dodirnu.
I kao pijan: mahnito, bez sv’jesti,
Ljubim je, ljubim bez konca i kraja,
I tvoja slatka ja osjetim usta
I sanjam, da sam sred tvoga zagrljaja.
I vidim tebe, moj anđele mili,
I tvoje bajne prepoznajem oči;
I sve ja vidim oko sebe ono,
Što one krasne gledao sam noći.
Al’ kad se prenem, oh, šta vidim tada —
Čevrmu tvoju, gdje pritiskam strasno
Na svoje grudi i na usne vrele
I gužvam ono vezivo ti krasno.
I tad mi opet uzburkane grudi
Napune silni rojevi uzdaha,
I uv’jek tužna prolamaju mene,
Kad vidim spomen našega sevdaha.
XII
Sjetno poje bulbul mali
Na ružinoj grani vitoj,
Još sjetnije v’jetrić pirka
Po travici valovitoj.
Tužno plove zv’jezde jasne
Vedrog neba po pučini,
Još tužnije misli moje
Razl’jeću se po daljini.
Oj, ostan'te misli moje,
Ne trgajte grud mi lednu,
Jer su pusta mjesta ona,
Gdje ja ljubljah onu čednu.
U haz-bašči đul je sven’o,
Nema londže one više,
Pod kojom sam nekad sluš’o,
Gdje kraj mene ona diše.
Presan’o je bistri potok,
Što mi žeđcu često zgasi,
Sve je pusto, vihor samo
Dolijeće sa uzdasi’!
