Ugarski ban otrovao Senjanin Ivana

Izvor: Викизворник

* * *


Ugarski ban otrovao Senjanin Ivana

Knjigu piše mlad ugarski bane,
A na ime Senjanin Ivana:
»Moj pobrica, Senjković Ivane,
Dođi meni u svatove, Ivo,
Ti ćeš biti za divera mlada. 5
Ma ne vodi nijednoga druga,
Neg' povedi svoju Mandalinu,
Ona bit će za jengije mlada,
A mi ćemo biti prijatelji!«
I nalazi lagno knjigonošče, 10
Knjigu šalje k Senju kamenome.
Kad Ivanu knjiga dolazila,
Knjigu štije, ma se na nju smije,
Mandalinu ljubu dozivao:
»Mandalino, virna ljubo moja, 15
Hajde, ljubo, u podrume dolnje,
Pa opremi dva dobra konjica,
Vilu meni, a Planinu sebi,
Otić' ćemo mlad ugarskom banu:
Ja ću biti za divera Ivan, 20
A ti mlada za jengije bit ćeš!«
»Oj Ivane, drago dite moje,
Niti odi, niti Mande vodi,
Mamila bi' po nebu oblake,
A ke ne bih pijane junake, 25
Pa 'š, Ivane, izgubiti glavu!«
Al to Ivan haje i ne haje,
Nego Mandi tiho besidio:
»Hajde, ljubo, na tavane gornje,
Pa udaraj na tilo odilje, 30
Baš odore, što se more bolje,
A ja idem opremati tilo!«
Ma mu tiho ljuba besidila:
»Ti 'š, Ivane, izgubiti glavu,
A mene će bane ustaviti!« 35
U Ivana pogovora nema,
Nego ljubi tiho besidio:
»Brže, kujo, oblači odilje!«
Al' u Mande pogovora nema,
Ode ona oblačiti tilo. 40
Ivan pođe u odaje gornje
I na tilo udari odilje.
Izađoše prid visoku kulu,
Posiđoše dva dobra konjica,
Pa odoše putom putujući 45
Do onoga bana ugarskoga.
Ali ih je bane ugledao,
Pa on ode u visoku bašću,
Te on hvata zmije šarovite,
Pa ih kolje k'o janje maleno. 50
Pa on smiša zmijinskoga jida:
Pola vina, a pola je jida.
Prid Ivana tad se izšetao
I u ruci čašu je ponio.
Pa Ivanu tiho besidio: 55
»Dobro doša, mili pobratime!
Jesi li se, brate, umorio,
A jesi li, Ivo, ožednio?
Na ti, brate, rujna čašu vina!« 
A Ivanu drago piti vino: 60
Uzme čašu u desnicu ruku,
Privari se, ujede ga zmija,
Kad popio jednu čašu vina,
Pola vina, pola zmijskog jida.
Dočim dođe u visoku kulu, 65
Pad' Ivane k'o janje zaklato,
Srdčana ga muka uhvatila.
Manda skače kano i pomamna,
Ali joj je bane besidio:
»Dosad jesi Ivanova bila, 70
Odslen moja, vira ti je moja!« 
Tad ovako Manda besidila:
»Hajd' otolen, mlad ugarski bane,
Gdi su tvoji kićeni svatovi,
Ta nije mi Ivan poginuo?« 75
Ma joj bane tiho besidio:
»A nije ti Ivan poginuo,
Nego se je vinom opojio!« 
Ma se Manda gro'tom osminula,
Pa ovako Manda besidila: 80
»Vavik Ivi drago piti vino!« 
Pa ulazi u visoku kulu,
Pa Ivanu riči besidila:
»Ma što si se vinom opojio?« 
A Ivan joj riči besidio: 85
»Ja se vinom nisam opojio,
Srdčana me muka uhvatila.
Neg' izvedi dobroga konjica,
Da idemo k Senju kamenome!« 
Ali bane tiho besidio: 90
»Nemoj, pobro, od Senja Ivane!« 
Al' se Manda bila dositila,
Te je banu riči besidila:
»Ej, bora ti, gospodare bane,
Pusti mene k Senju kamenome. 95
Da ga iđem Senjanin Ivanom,
Doklen meni Ivane primine,
Pisat ću ti listak knjige bile,
Pa ćeš doći k Senju kamenome,
Odvest ćeš me ka' svoju ljubovku!« 100
Na to se je svirovao bane,,
Pa je pušta iz oblice kule.
Tad digoše Senjković Ivana,
Digoše ga na dobra konjica,
Oko konja njega uvezaše, 105
Pa ga goni k Senju kamenome.
Ma kad ga je ugledala majka,
Žali majka iza svega glasa.
Kada dođe dvoru bielome,
Tad Ivan je ljubi besidio: 110
»Steri brzo mekane dušeke,
Lako ću ti bole priboliti!« 
Skinu njega ljuba sa konjica.
Pa ga leže na meke dušeke.
To izusti, a dušu izpusti, 115
I priminu, pokojna mu duša!
Tad se misli mlada Mandalina.
Još Ivana ukopala nije,
Odmah piše listak knjige bile,
Pa je šalje mlad ugarskom banu. 120
Pa u knjizi njega pozdravila:
»Dragi bane, dragi gospodare,
Dođi, bane, k Senju kamenome,
Ma ne vodi druga ni jednoga,
Obnoć, bane, ti dohodi meni, 125
Radi, bane, Ivanove majke!« 
A kad banu knjiga dolazila,
Knjigu štije, pa se na nju smije,
Od svog bisa u aere đisa!
Odmah bane napravlja konjica. 130
Manda iđe u visoku bašću,
Pa hvatala zmije šarovite,
Ona kolje zmije šarovite,
U čašu je utočila jida,
Pola vina, pola zmijskog jida, 135
Pa ga nosi u visoku kulu,
Pa nalila drugu čašu vina.
Kad eto ti ugarskoga bana,
Dođe bane u mermer-avliju.
Ali ga je ugledala ljuba, 140
Pa se prida nj Mande izšetala,
Konja prima, pa se s banom pita,
Pa je banu riči besidila:
»Jesi li se, bane, umorio?
Haj'mo, brate, u visoku kulu, 145
Pa ćemo se ponapiti vina
Do zorice i do bila dana.
Odmah haj'mo k dvoru bielome,
A kad mi je Ivan preminuo!« 
Jedva toga bane dočekao. 150
Konja turi u tople podrume,
Bana vodi kuli uz mostove,
Za stolove njega je sidala.
Uze Manda jednu čašu vina,
U desnicu vino uzimala, 155
Pa je banu tiho nazdravila:
»Zdrav, bora ti, gospodare bane!« 
Popi Manda onu čašu vina,
Za drugu se Manda je mašila,
U kojoj je zmijinskoga jida, 160
Pa ga daje mlad ugarskom banu:
»Popij, bane, mili gospodare!« 
Uze bane jednu čašu vina.
Kada bane čašu je popio,
Odmah se je bane prevrnio. 165
Tad se ljuba ćorde dobavila,
Odsiče mu sa ramena glavu.
A kad li je jutro osvanulo,
Uze bana mlada Mandalina,
Pa ga viša u visokoj kuli, 170
Neka vide senjski vitezovi.
Nek' gledaju ugarskoga bana,
Kako ljuba osvetila muža.
Tako Manda Ivu osvetila,
I tako je bana pogubila.175


Reference

Izvor

  • O. Stjepan Grčić: Senjanin Ivan, narodne pjesme, Hrvatsko keiževno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1943., str. 22-26.