Turci haraju manastir

Turci haraju manastir

Vino piju oci kaluđeri
Pod oraom više namastira,
Nad nji se je oblak navukao,
Iz oblaka sitna knjiga pade.
Strah uvati oce kaluđere,
S strahom staše knjigu otvorati;
Svi se oci redom obrediše,
Al’ ne mogli knjige otvoriti,
Već dozvaše đače samouče
Ne bi l’ ono knjigu otvorilo.
A kad došlo đače samouče,
Sama mu se knjiga otvorila;
Knjigu uči, a suze proliva.
Pitaju ga oci kaluđeri:
„Tako t’ Boga, đače samouče,
Koja ti je golema nevolja
Te ti liješ suze od očiju?“
Besedi im đače samouče:
„Oj Boga mi, oci kaluđeri,
Da vi znate šta vam knjiga kaže,
I vi biste suze prolivali!
Knjiga kaže, eto idu Turci,
Sve vas oni oće zarobiti,
Bele knjige na vatri spaliti,
Kamilavke niz vodu pustiti,
Mantijama ate pokrivati!“
Tek što oni u reči bijau,
Al’ eto ti Turci janjičari,
Poaraše bela namastira,
Poaraše, vatrom popališe,
Bele knjige na vatri spališe,
Porobiše oce kaluđere,
Kamilavke niz vodu pustiše,
Mantijama ate pokrivaše.