Tri pripovijetke

Mala biblioteka

Sveska 4.

Simo Matavulj

Tri pripovijetke

U MOSTARU, 1899.

IZDANjE I ŠTAMPA IZDAVAČKE KNjIŽARNICE PAHER I KISIĆA Mala Biblioteka

izlazi u sveskama, a iznosi 5-6 štampanih tabaka. Cijena je svakoj svesci 12 novčića, za Srbiju 30 para din.

Pretplatu primaju, a i pojedine sveske rasprodaju Knjižarnice i Povjerenici (rasturači). Sve što ide na Uredništvo i Administraciju „Male Biblioteke“ prima i dostavlja Izdavačka Knjižarnica i Štamparija Paher i Kisića u Mostaru.

Prve sveske ove biblioteke skorim će izići u drugoi izdanju, jer ih još vrlo malo ima na stovarištu, a to je dovoljan znak koliko se njena sadržina i tehnička izrada svidi čitalačkoj publici.

Do sada su izišle ove sveske: 1.) Jovan Protić: Šareni šljunci, humoristične crtice. 2.) D. Đ. Omčikus: Disjecta, slike, crtice i pripovijetke, (sv. I.) 3.) A. P. Čehov: Pripovetke, preveo Velja Mirosavljević, (sv. I.) 4.) Simo Matavulj: Tri pripovijetke. 5.) Svet. Ćorović: Dvije šaljive igre.

Iza ovih svezaka dolazi Makci i Ibiš Aga od Stevana Sremca; humoristična priča Branislara Nušića: Naše arhive, i Božićne npiče od nekolicine srp. pripovjedača.

U prvim sveskama što su na redu donijećemo radove iz pera: Janka Veselinovića, Dragutina J. Ilijća, Ilije I. Vukićevića, Ivana Ivanića, Ive Ćipika i drugih. SIMO MATAVULj

Tpi pripovijetke

U MOSTARU, 1899.

IZDANjE I ŠTAMPA

IZDAVAČKE KNjIŽARNICE

PAHER I KISIĆA. U Filadelfiji

Vraćajući se pred veče iz dugačke šetnje po okolini biogradskoj, sjedoh pred prvu krčmu na koju naiđoh, na kraju zapadnog zagrađa, na roglju nove jednostrane ulice. Po vonju koji je strujao iz mračne izbe, po oblaku muha koje su prekrilile tezgu, po natpisu: Mejana kod Vodena, poznadoh cincarsko gnijezdo. Nikoga ne bješe vidjeti; na moju lupnjavu promoli se iza tezge crna glava, koja je dotle drijemala naslonjena na ruke. Suh Cinca ispravi se i stade se protezati. Ja mu viknuh, da mi uz kafu donese čašu vode bez leda. On se zamisli i reče: „Vrukja je iz česma. A zašto nekješ sos led?“ — „Za to što neću!“ odgovorih, jer u Biogradu, u takim kavanama nijesu rijetki slučaji trovanja od nečista leda.

Ulica bješe široka, nekaldrmisana, mjestimice posuta šljunkom. Na drugoj strani pružilo se pusto zemljište, koje očekuje nove građevine. Trotoar ispod mene bješe nabijen opekama, malo dalje, netesanijem kamenjem, pa pravilnijem pločama, i sve tako. Duž njega ređahu se manje i više zgrade, većinom nove i neznatne, osim jedne, koja je imala pet ili šest velikih prozora i nad njima vjenčeve i anđeoske likove od gipsa. Na prvi pogled, lasno je bilo razabrati za stanovništvo jednostrane ulice. Do krčme bješe vrt zagrađen daskama, nad kojima se lelijaše zeleno granje; do njega opančarska radnja, pa onda gospodska kuća, pa onda paljuklijali, podalje berbernica, najdalje bakalnica. U ostalijem zgradama, po svoj prilici, nastavljaju niži činovnici i radnici. Nad vratima berbernice bješe razapeto platno, a duž cijelog trotoara ređahu se mladi bagreni.

Krčmar, donijevši mi napitak, zakuca prstima po okrajku stola i započe: — „Velika vrukina, gospodine!“ Ja potvrdih i zapitah: — „Čija je to lijepa kuća?“ On se obazrije, kao da mu bješe potreba vidjeti je prije nego odgovori, mahnu glavom na natpis, uzdahnu duboko i odgovori: — „I ovo i ono plac i ono kukja, sve je gospodina Ljube“. — „Koga g. Ljube?“ — „Ljube majora! Petrovik se preziva. Sad je u penziji. To je gazda!“ — I poče mi pričati kako je major stekao kuće. Da bih izbjegao pitanja o mojoj malenkosti, koja bi nesumnjivo došla na red, izvadih iz špaga novine i stadoh tobož pažljivo čitati. Za neko— 6 —

liko trenutaka osjećao sam pogled crnih, velikih očiju bez izraza, (cincarskim očima ne vidiš zenice, a one daju licu njeki izgled zamišljenosti i pitomosti, što je zgodna maska sebičnoj i gramzivoj duši), pa sjede za drugi sto, zbaci papuču sa bosa stopala, pa se stade gegati na stolici i zviždukati neki makedonski napjev. Očevidno to je značilo: „Ako se ti praviš da čitaš, i ja evo tebi pokazujem, koliko te zarezujem!"

U krčmi lupiše njeka vrata, pa stupi na prag zborit, rumen dječak sa pogledom pokvarene ženske. Bio je bos i gologlav, u gaćama i košulji do koljena, sa širokim tkanicama oko struka. Gospodar mu nješto zatoroka cincarski, na što mali iznese vjedricu vode i poče polijevati „trtuar“. To su isto činili pred ostalijem radnjama.

Opet me trže krčmar koji viknu: — „Egi, more, Vitomir, — 7 —

dede nešto lepo, nešto sevdalisko!“ I dječko istrča, te oba gledahu na niže ka berbernici, pred kojom sad sjeđaše neki mlad čovjek, goloruk, žuta i ćosa lica, pomadirane i na sredini razdijeljene kose, sa tamburom na krilu. Pozadugo je dovodio u sklad žice, a za to vrijeme gotovo iz svake kuće počeše izlaziti ženske i djeca, te se posadiše pod bagrene. Sunce je već bilo zašlo. Brica, najposlije, graciozno iskrivi glavu i zatandrka „seljančicu". Cincarin udaraše takt bosom nogog, a Cincarče cupkaše na pragu; oči mu sijevahu, a otkriše se dva niza bisernijeh zuba.

Odjednom i pusta ulica neobično oživje. Ozdo, od glavnije gradske mile, zazvrjaše tarnice, pune seljaka i proletješe mimo nas, dižući oblake prašine. Po smijehu i deranju, vidjelo se da ih ima nakresanijeh. Pa naiđoše druga kola, pa treća, pa pješaci, — 8 —

pa konjanici, seljanke u gomilama, seoski psi sa isplaženijem jezicima. U protivnom pravcu, ređahu se radnici i radnice iz fabrike duvana, goluždravi dječaci sa motkama i udicama, vraćaju se s ribanja. Cigani sa violinama, gdjekoji lovac, robijaši praćeni žandarima, vojnici, sumnjivi ljudi, — sve to u svakojakoj nošnji, šarenilo kakvo se viđa samo po okrajcima Biograda!

U koji mah tišina i graja na ulici popustiše nješto, u taj mah diže se đavolska larma njegdje iza susjednoga vrta. Cincarin se ispravi i naperi uši; njegovo slušče na pragu nakloni se i razjapi usta; berberin prekide tamburanje i svi pod bagrenima izvratiše glave.

— Šta se dogodilo? pitam maloga.

On se obazrije, da mi odgovori, ali graja postade jača. Začu se vriska ženskih glasova, njekakav tutanj, užasne psovke. Cin— 9 —

carin otkasa vukući papuče, dječko za njim; svi s trotoara zbiše se u gomilu, na moje čuđenje, pred vratima majorove kuće.

Njeki promukli glas odonud viknu:

— Zovite žandara!

Ali drugi muški, snažan glas, čistijem crnogorskim akcentom, nadvika sve:

— A što će ti žandar? A boža ti čista vjera, da mi nije noge poganiti, bih ti nadava nogu!. . . Aj, pogani, nikoviću jedan!

Odmah za tijem razdvoji se gomila pred vratima i kroza nju izide i otide na niže čovjek njeki, osrednjeg rasta, plećat, sa sjekirom o ramenu. Na njemu bjehu pantalone od debela sinjeg platna, crven pojas i košulja sva znojava. Koliko ga nazrijeh, učini mi se i sredovječan i brkat.

Susjedi se dosta dugo zabaviše na mjestu, komentujući do— 10 —

gađaj, pa se raziđoše. Mali šmignu mimo mene, smijući se. Gazda se pošljednji dogega i započe:

— E ovo ti je prava Filadelfija!

— Šta je to? rekoh ustavši.

— E tako gi mi zovemo! I baš je pravo rekeno: Filadelfija! Kao da nisu kršteni! Aj, aj, da je major tu bio! Ali opet on nekje ništa na debela kuma. Ali ja ti kažem, da kje se jedared prosuti krf!

— To se onaj Crnogorac potukao s njekim! Njega zovete: Filadelfija?

— A ne! Celo onaj komšiluk nutra zovemo Filadelfija, a Crnogorac nema tu posla, on tu ne sedi, nego tu dođe, hokje tuđa žena.

Razumjevši od prilike, da je svađa zbog surevnjivosti, a pošto me potankosti ne zanimahu, uputih se na niže. Jedino mi čudno bješe, novo značenje riječi Filadelfija. Znao sam, da ona — 11 —

u biogradskom žargonu označava čovjeka prepredena i lukava, a gle eto sad stanovnici jednostrane ulice daju joj drugi smisao! Kakva li je sudbina mnogih riječi, osobito tuđih!

Prozori majorove kuće bjehu zatvoreni i zavjese na njima spuštene, samo na pošljednjem bjehu stakla otvorena i letimično vidjeh iza njih mušku glavu. Kako li se tek začudih i obradovah, kad čuh svoje ime i kad vidjeh, da je to glava Dušana S—ća, profesora, veselog mladog čovjeka!

— Od kud ti u ove krajeve? pita me on.

— A od kuda ti u Filadelfiji? pitam ja njega smijući se.

Dušan razrogači oči.

— Kakvoj Filadelfiji?

— Dakle ti ne znaš, da nastavaš u pročelju Filadelfije, u kojoj je glavno lice njekakva debela kuma, a glavni junak Cr— 12 —

nogorac sa sjekirom! rekoh smijući se . . . A kako si se ti podnio u okršaju?

— Đavo neka ih nosi! veli Dušan mršteći se. Već je to dosadilo. Najteže mi je zbog tetke, koja je sirota bolesna.

— Ama, zbilja, kod koga ti nastavaš? zapitah ga, znajući da je samac.

— Pa, kažem ti, kod tetke. Ona je starija udovica. Ima jednog sina činovnika. Svrati, ako hoćeš, te možemo zajedno u varoš.

Uđoh.

Iz vrlo tijesna hodnika, izidoh u dugačko dvorište, koji je u pozadini. Od polovine dvorišta, svud okolo, načičkali se siromaški stanovi. To su tipičini biogradski stanovi, koji se daju pod najam! s lica gospocke kuće, a iza nje „kvartiri“, u kojima se zbijaju sirotinjske glave. Po jedna soba i kujna sačinjavaju „kvartir“, a obično na svaka tri četiri dolazi po jedan — 13 —

„ćenef“, I sav taj svijet, i oni s lica i oni u pozadini, ulaze kroz jednu kapiju, služe se jednom česmom i jednom pomijarom, i vazda su u zajednici, koja najrope utiče na omladinu. U Filadelfiji vidjeh nekoliko kvartira. Pred jednijem, u dnu sjeđaše neka baba, sa prekrštenijem, rukama, nepomično kao kakav kip. Pred drugim, desno, na pragu sjeđaše neki čovjek, naslonio se s licem na ruku i oborio glavu. Iza njega u odaji zvrjaše šivaća mašina. S druge strane, okrenut leđima, radio je krojač, a pored njega, na zemlji, sjela mlada ženska.

Pod naličjem majorove kuće bješe uzvišena terasa sa nekoliko stepenica. Nad vratima gvozdena velika sjenica (markiza). Dušan me dočeka na terasi i reče:

— Izvoli!

Uđosmo u skroman, ali pristojan kabinet, iz koga su vrata — 14 —

izvodila u ložnicu. Na stolu je ležalo, valjda, preko pedeset đačkih knjižica, matematičkih zadaća.

Eto, čim se zabavljam cijelo poslije podne, reče Dušan.

Ja mu ponovih nejasno pričanje Cincarevo i tražih objašnjenja.

— Debela kuma, veli on, to je žena od četrdeset godina, švalja vojenog odijela, vrlo vrijedna, a vrlo pokvarena. Njena mašina zvrji od zore do mraka i može izraditi za tri radnice. Izgleda i da je veoma čuvarna, te da ima popriličnu sumu u štedionici. Kažu da je rodom od Aleksinca, što se, u ostalom, vidi i po njenom govoru. Ja ne znam kako joj je pravo ime, a nadimak joj je otude, što je ugojena i što se kumaka sa kutnjim gazdom, majorom. Ona je najstarija ukućanka U Filadelfiji; biće, valjda, desetak godina od kad je u istom kvartiru. — 15 —

— Iz svega toga ne razabiram, zašto je ona uzrok smutnje?... Zašto je bio onaj ršum malo prije?

— Zato što je muž njen zatekao kod nje njekoga radnika Crnogorca, koji je u posljednje vrijeme pohađa. Muž je spopao cjepanicu, a Crnogorac zamahnuo sjekirom, — otuda vrisak i larma. Najzanimljivije je to, da se taki prizori događaju bar dva puta u nedjelju. Muž uvijek udesi kako će je iznenaditi, uvijek dođe kad mu se ne nada. Prije Crnogorca, Talijanac njeki dražio je muževljevu surevnjivost, a za cijelo bilo ih je čitava litija.

— Pa dobro, kako se muž s njom razračuna?

— On otplače i otkuka, to je sve! Ako joj što prigovori, ona ga svjetuje da traži razvod braka! U ostalom, kuma ga vanredno lijepo pazi i njeguje!

— Nu, to je podlac! — 16 —

— Pa, s jedne strane i nije, jer kad bi pripadao izvjesnoj vrsti ljudi, zašto bi pravio čuda i komedije, zašto bi bio surevnjiv!? Nije brate, nego slabotinja, bez odlučnosti, a zaslijepljen u nju! Inače je to dobar, učtiv čičica, mio svakome u susjestvu! Ime mu je Raja. Poslužuje u nekom nadleštvu.

— A susjestvo ostalo u dvorištu kakvo je?

— A ma, jednom riječi: prava Filadelfija! . . - Ovdje je baš prilika da se rekne: ne čudim se kako nas je Bog nejednake stvarao, nego kako nas je okupio! Tu su ti tri vjere, tri jezika i ko zna koliko zanimanja!... Što se tiče morala, on se prividno ističe, te ženske često optužuju kumu kumu majoru. On pak, (čovjek od preko pedeset godina) svrati k njoj, da joj očita lekciju. Pošljedak je toga obično taj, da se toga dana vidi kod nje kakva mlada nepoznata gošća... Znaš šta? dodade profesor češkajući se. Hajde pričekaj me četvrt časa, da poispravljam još ovijeh desetak zadataka! Mrzi me ustajati sutra ranije. Uzmi što pa čitaj!

— Neću, nego idem na terasu, da posmatram Filadelfiju.

Iznesoh stolicu.

Bješe još vidno. Kao prozračna koprena, treperila je prašina svud oko prostranoga dvorišta. Pred krojačnicom večeralo je njih šestero, tri muška i tri ženske. U začelju sjeđaše njeka krupna žena u plavetnom cicu (kambriku.) Do nje je sjedio sitan čovjek sa naočarima, sa kačketom, opervaženom zlatnijem širitom. Razgovarahu se potiho njemački, ali je jedna mlađa ženska prekidala švapštinu srpskim rečenicama. Prema njima, u stanu debele kume, nije već zvrktala šivačica, niti je na pragu sjedio muž. U dnu, pored one ukigljene babe, sjedio je po— 18 —

stariji čovjek sa ogromnijem slamnijem šeširom, a ispod bujnijeh brkova visaše mu lula sa iskrivljenijem vildišem. On počešće odbije dim, pljucne i dovikne nješto onijem pred krojačnicom, na što mu njeko odgovori kratko, ne obzirući se. Mome se uhu činilo, da on jednako dovikuje: „vau! vam!“, a da mu iz gomile odgovaraju: „ram! rom!“ Znam da su govorili u dijalektu njemačkom. Najbliže čovjeku sa slamnijem šeširom, na niskoj klupi, sjeđaše njeka mlada ženska, držeći dijete u krilu — jedino dijete u Filadelfiji. Njoj sa strane bjehu dva čovjeka. Najbliže stanu profesorovu, pod prozorićem, punijem cvijeća, spustila se na zemlji neka starica u srpskoj nošnji.

Iza stana debele kume izide sitan čovjek, noseći stolicu. Onda se pojavi na vratima žena osrednjeg rasta, gojna. Lice joj bješe mrko, oči crne, velike, — 19 —

vesele. Ona zaokruži glavom po susjedima, nazva starici pod prozorićem „dobar veče“, pa sjede dostojanstveno. Raja stojaše ponizno, pa, na njen mig, prekloni se, kao da sasluša zapovjest, a za tim uće u kuću i noseći poveliku crnu sklenicu otide iz dvorišta. Kuma stade dozivati:

— Bela . . . Bela moja, di si ti? Odi, odi kod mamice toje, odi!

Krupna, kao snijeg bijela mačka, izide iz kuće i skoči na krilo ženi. Baba ispod prozora odmahnu glavom i reče, izgovarajući južnjački:

— Bješe ti se, bogme, prepala Bijala malo prije u onome ršumu!

Debela kuma nastavi tepanje, naglašavajući njeke riječi:

— Nisam se, reci, bako, ja pepala! Nikada se ja ne pepadam! Nemam se za što bojati, ni stideti, a neka misli ko sto oce i neka šjak geda svoje mivice!

2* — 20 —

Krupna žena pred krojačnicom značajno se nakašlja, a tako isto mlada žena do nje i ona s djetetom.

— Aber, las ken! reče onaj general sa zlatnom trakom oko kačkete.

Švaba opet zatutnji; vau! bau! i opet mu se neko odazva: ram! rom !, a kuma debela gladeći mačku nastavi:

— Neka psi laju koliko god hoće, mi ih ne zarezujemo, je li Bela? . . . Ah, Bela, Bela, kad bi ti umela pičati sje sto si cula i videla po komsijuku a? Ali, sje se zna . . .

— Hajdemo da večeramo! reče mlada žena sa djetetom. Glas joj je malo drhtao. Oba čovjeka uđoše za njom.

I Švaba sa svojom babom ukloni se.

Muški ispred krojačnice izidoše iz dvorišta. Njihove ženske uniješe sto i sudove, pa sjedoše u krug, zbijeno, da zgod— 21 —

nije šapuću. Kuma, valja da naperi uši, jer umuknu.

Uđoše s polja dva mladića. Prvi visok, snažan, otresit, u seoskoj nošnji, sa opancima i kajišima gotovo do koljena, goloruk, sa nekim crnim šeširom, golemoga oboda, sa pet šest knjiga u ruci. On proće mimo staricu i uđe u njen stan. Drugi slabunjav i elegantan gospodičić ustuknu malo vidjevši mene na terasu, pa proće kraj mene i uće k profesoru. Onaj seljak izide gologlav, bez jeleka i stade zavrtati rukave. Svijeh pet ženskih gledahu ga i kao da s pažnjom praćahu njegove pokrete.

- Šta je ? Nema još Grujice? zapita on babu.

- Nema ga još, dijete!

- Pa hoćemo li večerati ?

- Pa, da pričekamo, veli baba i ustade s nategom. Začudih se vidjevši, kako je maloga rasta, a sjedeći izgledaše krupnija, znak da je kratkonoga. Ona uđe u kuću.

Mladić otide pod česmu, razbrvi košulju, pa stade prati mišice, grudi, vrat, lice. Pljuskao se sa uživanjem, pleći se svojom divskom snagom, svojim gibkim mladim udovima. Debela kuma posmatra ga netrenimice.

Profesor izide i za njim onaj mladi gospodin. Prikaza nas. Brat od tetke, pisar u nekom novčanom zavodu. Izmijenismo nekoliko riječi, koliko učitivost zapovijeda, i baš kad Dušan i ja pođosmo, sukobismo se sa nekim jadnim stvorenjem. Bio je to mladić osrednje visine, poguren, žut, uzanije pleći — ovaploćena sičija. Na glavi mu bješe iznošeni žuti, slameni šešir, niza nj landaraše bog zna kakve boje „ibercig" sa predugačkim rukavima. Oko suhih nogu, zvonjahu debele zimnje pantače, a obuven bješe opancima. On kao s prezrenjem i mrzošću pogleda nas dvojicu, pa se ustavi do česme.

— A gdje si ti Grujica, bolan? pita ga onaj štrcajući vodu s ruku.

Začusmo mačji glas Grujičin, pa ga zaduši kašljanje . . .

— Ti se baš načeka! započe Dušan kad bismo na ulici.

— Valaj, vam se ne kajem! Nagledah se Filadelfije! Kakva smjesa, kakva . . .

— Ćuti! šapnu on, hvatajući me za ruku, jer se u taj mah sukobismo sa čiča Rajom.

— Dobar veče želim! nazva on spustivši šešir do koljena i nakloniv se; šešir u jednoj a crna sklenica u drugoj ruci kao da ga držahu u ravnotežu, onako sitna, tanka, pognuta.

- Dobar veče čiča Rajo! odazva se Dušan. Nosite malo vina, a?

Raja nataknu šešir, pa raširi ruke: — 25 —

— Meni i mojoj babi litar je dosta! A što ćemo? To nam je toliko, da pomalo uživamo!

Čiča se smijao, ali mu oči plakahu — nije bilo vidjeti u njima suza, ali mu izraz bješe plačan. Protegljasti obrazi, dobro izbrijani, bijahu nagnuti, ispijeni; brkovi prosijedi, duguljasti; zubi crni. Odjeven je bio gospodski, u „kompletu“ pepeljave boje, sa dobro ukrućenom, čistom košuljom.

— Tako, čiča, tako pravo imate! veli Dušan praštajući se.

- Hajte zbogom! Laka noć! Idete na čašu piva, dabogme!

— Siromah! rekoh ja, pošto se odmakosmo . . . I taj pored svega „uživanja" nosi ružno breme! . . . A reci mi, molim te, ko je onaj bolesni Grujica, što nas onako ljubazno pogleda?

— On je ćak učiteljske škole. A onaj drugi što se pod česmom pljuska, on je bogoslov. Oba su Ere (Užičani). Baba, kod koje — 25 —

su na stanu i hrani, njihova zemljakinja, živi od njihova troška. Oba su socijaliste, — upravo nijesu to nego Palagićevci, te vječito deklamuju njegove tirade! Stara je prilično bogomoljna, a kako je oni često zbog toga ismijavaju, te bude džaveljanja ponjekad.

- Ona mlada, sa djetetom, žena je jednoga od dvojice, koji je piljar. Drugi je neki činovničić, istjeran iz službe; ne zna se, da li im je kakav rod, ili zemljak; hrani se kod njih.

— Švaba sa velikim šeširom, to je vrtar kod pivara Vajferta. Taj je, redovno, svake subote u veče, tršten pujan, a inače šest dana pije vodu. Žena mu je maćarica. Nekad je bila pralja, ali od lani priće u nazarensku vjeru, te gotovo po cio dan moli se Bogu. Od silnoga „andahta“ nema kad, da što drugo radi.

- Onaj sa naočarima i sa kačketom, sad je tramvajski kon— 26 — trolor, a kažu, da je rodom Prus i da je bio podoficir. Krupna žena po činu je unijatska popadija, od nekuda iz južne Ugarske. Ona je pobjegla od muža sa dva sina i jednom kćerju. Sinovi joj izučiše krojački zanat, a kći joj je slagačica u nekoj štampariji. Stariji joj je sin oženjen odavde to je ona mlada, zbojita, koja ne zna ni riječi „nemacki".

— Pa zar sve žestero žive u jednom kvartiru?

— Svi, samo što njihov kvartir ima dvije sobe i kujinu . . . Još ti imam samo to dodati, da popadija živi nevjenčana sa „generalom" — kako ga zovu u susjestvu. Zbog te nepravilnosti bilo je posla i s policijom!

— Zaista prava Filadelfija!

Ta sve je ovo Filadelfija! završi Dušan smijući se i mahnuvši rukom njekud neodređeno. Pop Agaton

U početku jeseni nađoh se prvi put u varoši K. u Srbiji, a kako sam imao posla i u varošici X***, meni takođe nepoznatoj, to zamolih jednog poznanika trgovca, da mi javi, ako se dese kakva namjerna kola, jer nema željezničke veze među tijem mjestima, a naročiti fijaker plaćalo se dosta skupo. Na kraju trećeg dana moga boravka u K., baš kad sam se u gostionici poslije večere praštao s njekim prijateljima, bahnu ciganče i predade mi pisamce. Pomenuti trgovac pisaše u hitnji, jedva čitah: — „Ako se nijeste pre— 28 —

domislili da putujete u X***, onda idite odmah sa donosiocem ovoga lista. Kola čekaju. Pogodio sam za podvoz četiri dinara. Mislim da nije skupo. Bog zna kad bi se prilika opet desila. Požurite se.“

Bilo je deset časova, a noć bez mjeseca, te se stadoh predomišljati. Boso i polunago ciganče zvjeraše u mene divljim pogledom, pa me zaokupi svjetovati: — „Požjuri se, gospodin, požjuri se, mogla bi kola otići!“ On i ne sumnjaše da bih ja mogao ostati, u kom bi slučaju i njegova napojnica bila za polovinu manja. Prijatenji opet počeše govoriti, kako je opasno putovati noću do X***, jer ima hajduka u okolini. Jedan od njih zapita malog dronjavca:

— A čija su kola, more?

— Ne znam! odgovori uplašeno ciganče.

— A gdje su kola?

— I ne znam? — 29 —

Diže se graja od smijeha, od uzvika, od kojekakvijeh pošalica:

— More, vidiš li da je ovo nječija podvala! . . . Ja, da sam na tvom mjestu, ne bih išao!... Zovimo žandara, da mu predamo ovog malog hajdučkog jataka!

Jedan se uozbilji, te će:

— Je li, ti, ciganski sine, kako ne znaš gdje su kola, a hoćeš da vodiš čovjeka? Onda se dječak pribra, te odgovori gotovo kroz plač:

— Mori, gospodin, aman ! Gospodar Tasa napiso je ona cedulja, pa mi je reko: — Trći u hotel, i ćeš naći ono plavo, šiškavo beograćanin, i mu daj ova cedulja, i ti odvedi kod Tanaskovića dućan, ge su kola!

— A gdje je gospodar Tasa?

— Eno ga u kafani kod Tigra. Se karta. Ono se karta svaku noć, i do zora . . . More, gospodin, požjuri se! Gospodar Tasa mi je reko, da ćeš mi daš sto para, kad te odvedem do kola. — 30 —

U sred nove graje, ja isplatim račun, oprostim se s prijateljima i pođem za mojim vođem, koji ponese torbu i svojim otvrdlijem tabanima koračaše po onijem „mačjim glavama", (kako Srbijanci u šali zovu kamenje svoje zloglasne kaldrme), kao po najraznijem polju. Ja sam u nevidjelici posrtao za njim. Fenjeri, gotovo na puškomet razmaka, kao da namigivahu jedan drugome, kao da govorahu jedan drugome: — „Gle ovog ludaka kuda ide kroz noć!“ Tako prođemo dosta dugačku ulicu, u kojoj je gostionica, na polovinu druge, gdje, blizu jedne česme, vidjeh upregnuta seljačka kola. Visok seljak u bijelijem gaćama sa golemom šubarom na glavi, raskoračio se i malko pognuo pred česmom. Druga njeka, mala, crna prilika, mrdaše s boka kolima, koja su imala pleteran koš i pokretno sjedište „na feder". Ciganin prošapta nješto sa seljakom, pa — 31 —

baci prtljag u kola i zatoroka: — Jes, jes, gospodin, ovo su kola za X***! Popni se! Prođi na ova strana, do rude!

— Izvolte, ču se tanak a promukao glas od one male prilike, s druge strane kola . . . Izvol’te, popni se! ponovi isti glas, pa se promoli čitakinja — ona čudna kapa, što nalikuje na polovinu dinje i koju nose popovi u Šumadiji — a pod čitakinjom ukaza se dugačko, koštunjavo lice sa keserastom bradom. Toliko sam mogao raspoznati u polumraku.

— A čija su kola? zapitah, ne baš najljubaznije.

— Naša, brate, odgovori pop i opet se saže.

— A koliko je pogodio Taso podvoz?

— Četiri dinara, brate! Eto toliko! Sad, ako ti je to mnogo, a ti daj koliko možeš! Molim vac, oče, — rekoh, naglašavajući dobro riječ vas, — 32 —

— nijesam ja ni tvrdica, ni prosjak, nego pitam za to, što hoću da budem na čisto, jer ne znam skim imam posla.

Do duše, vidjeh odmah s kim ću imati posla! Pop je prostačina, od onijeh što hoće da budu familijarni u prvom susretu sa svakim, od onijeh što prihvaćaju putnike na svoja kola za novac, od onijeh, po svoj prilici, što, poslije krmetine i čuture, najviše ljube politiku! Da je i on odgovorio oporo, ja bih dometnuo „nješto u antrešelj“, pa bih se vratio u gostionicu. I to bi mi bilo najmilije. Ali on ne odgovori ništa, nego kao da je nješto privezivao, a kao da mu taj posao ne iđaše lako, jer poče uzdisati i tiho uzvikivati: — a-ha-ha ! a-ha-ha ! 0, bože, slatki bože naš!

Onaj seljak jednako stojaše nepomičan pred česmom. Tek onda čuh kako slab vodeni mlaz klokoće kroz tijesan grlić suda. — 33 —

Konji su pregrizali oborenijeh glava. Ciganče mi se unijelo pod nos i digne svoje ispijeno, mrko lice, na kome sam čitao strahovitu dvoumicu: — „Bogo moj, da li ću baš dobiti sto para, ili samo groš!?“ Najposlije, ja mu ostvarih ideal, dadoh mu srebren stoparac, a on od radosti zapljeska rukama i otrča.

Kročivši na kola, stadoh na debeo sloj, mlada, mirišljava sijena, kojim je bila zastrta cijela podina. Za trenutak bio sam u iskušenju, da se odmah pružim, da se, makar i ne spavao, makar pop uz put primio još pet šest putnika, ne činim vješt do dana. Ali to odgodih dokle ne minemo kaldrmisanu ulicu.

Pop se prope sa nategom. Mantiju bješe digao, — krajeve joj provukao kroz promaje te vidjeh čizme do koljena i seljačke, suknene čakšire. Ogrnut je bio du—

MATAVULj: TRI PRIP. 3 — 34 —

gačkom, debelom bundom, postavljenom lisičinom, u kojoj bi se čovjek znojio u sred najljuće zime. Ja se pribih koliko god sam mogao na kraj sjedišta, a on se lagano, veoma lagano poče spuštati, kao da na rane sjeda, a pri tome je opet uzvikivao. a-ha-ha! Bože moj! Slatki naš bože !

Ja mu se kazah, a on nešto promrmlja, pruživ “mi svoju suhu, rutavu ruku. Razabrao sam samo riječ „paroh", i nješto kao: zicki, zvrcki, — paroh zvrcki. Odmah za tijem obrati se seljaku i započe onijem tankim i hrapavijem glasom:

— Hajde, Stevane brate! Jesi li natočio obje čuture?

— Jesam, odgovori krupni Stevan, pa priće i dade popu jednu čuturu. Druga mu je visila o ramenu, preko grudi, kao što Kozaci nose sablje. Bješe čovjek još mlad. Za pojasom vidjeh mu revolver, što me navede da i ja — 35 —

izvadim iz torbe svoj, pa ga stavih u pazušni špag.

— Je li po volji? zapita pop pružajući mi čuturu s vodom, a kad ja odbih, on se napi i pošto preduši, dodade: — Mi pijemo samo vodu, samo čistu božju vodicu. To je najzdravije piće. A ova voda, iz ove česme, baš je zdrava i laka! . . . Hajde! Stevane, u ime božje, polazi Prekrsti se, pa potjeraj!

Kočijaš diže malo svoju šubaru, pa ošinu konje i tarnice zatruckaše po neravnoj kaldrmi, tako da smo nas dvojica otskakali, pored svega „federa“. .. U meni se tresla sva iznutrica, te i meni dođe da uzviknem: a-ha-ha, slatki bože naš! Ali, mjesto toga, moj susjed šaputao je molitve, držeći čitakinju u ruci. Onda ja u njekoliko izmjenih mišljenje o njemu, — predoči mi se takođe običan tip svećenika bigotna, tvrdice i kamatnika, od onijeh što jednako — 36 —

dosađuju bogu i sudovima, što, sve čateći molitve, daju novac po petnaest i dvadeset na sto, što hvale vodu i umjerenost i svaku vrlinu, pipajući se za ćemere, — od onijeh zelenaša -, kako ih u Srbiji krstiše, što obično zaglave od hajdučke ruke, na veliko zadovoljstvo seljaka!... Ko ti ga zna, i ta njegova topla molitva može biti da je baš namijenjena tome, da ga bog sačuva od zla svršetka! A da se zbilja toplo i iskreno moli, o tome nijesam mogao sumnjati, jer pored svega užasnog truckanja, ni jednom ne dade maha svojim omiljenijem uzvicima, nego je sav bio „unilen" i „sovokuplen" u svome razgovoru s bogom. I ja stadoh osluškivati njegove riječi. Govorio je psalam pedeseti, razumije se, crkvenijem slovenskim jezikom. Istače mi se sva suprotnost i sva komičnost jezikom, — jer je od silne trešnje morao pregrizati riječi — 37 —

— slušajući besmrtne stihove u najljepšem od jezika: — „Otvrati lice tvoje od grijeh mojih, i vsa bezakonija moja očisti. Srce čisto saziždi va mnje bože, i duh prav obnovi va utrobje mojej“.

Ja stadoh u sebi ovako razložiti: — Pošto me je pop najprije uvjerio o svojoj umjerenosti, za tijem o svojoj velikoj pobožnosti, sad će doći na red nješto treće, gore, poče će bistriti politiku. Ja sam uvjeren, da je on najviše odan novcu, a odmah za tijem politici, iz čega on, u ostalom, takođe crpi realnu korist, jer nije mu svejedno, hoće li predsjednik općine, odbornici, panduri i sudije biti ljudi iz njegove stranke, ili iz protivne. On je, doista, raspitao, ko sam, što sam, odakle sam, pa će, čim se dohvatimo ravna puta, onako, prepodobnijem načinom, započeti: — Pa šta je, — 38 —

gospodine, nova u Biogradu? Šta misle ti naši političari? . . .

Jedva već jednom minusmo prokletu kaldrmu i pošljednje kuće varoši K. Put nastade ravan, dobro nasut, prav kao šipka, posred nepregledne ravnice. Daleko, na lijevo, srebrenila se u tmini široka rijeka. S obje strane puta zelenjahu se kukuruzi i livade, bjelasahu se striništa, crnjahu se utrinje i njive, a ta neizmjerna šarenica imala je na mjestima omanje i veće gajeve. Vjetrić je na mahove nanosio mirise od svakojaka bilja i tanke zvuke od praporaca i zvonca sa stoke. Kad i kad, daleko, planula bi puška i pucanj bi odjekivao, izumirao do nas. Još dalje, mnogo dalje, krivudahu konture brda i brdeljaka i humaka, a nad svijem tijem različjem izdigao se neizmjerni svod nebesni, sa nebrojem zvijezda. Te noći nebo mi se učini mnogo više nego obično, jer je bilo kao zamagleno, — 39 —

premda ne bješe vidjeti ni oblaka. Zvijezde mi se činjahu sitnije i bljeđe nego obično, kao nekih noći u prozorje. U toj polutami i stvari i cio njihov sklad imaćahu maštanske oblike.

Pred tijem veličanstvom prirode i zaboravih na svoga saputnika, koji je ćutao pognute glave. Da nije češće uzdisao i ponavljao svoje uzvike, ja bih mislio da spava.

Konji su grabili dobrijem kasom.

Ja zapalim cigaretu i ponudim drugu popu.

— Hvala, brate! Ne pušim! Ni vina, ni rakije, ni duvana ne upotrebljavam. Aja, brate! To su stvari, koje . . .

Ne dovrši, nego dodade brzo:

— Molim, molim, puši ti, brate! Ja ne zamjeram! Vidi Bog, da ja nikome ni zašto ne zamjeram, osim za ono što je suviše grješno! Bog vidi svačije čistoserdije! — 40 —

Stevan jedva dočeka cigaretu.

Opet smo se dugo vozili. Moj je saputnik bio sav u sebi, prosto kao da mene i ne bješe zbijena uza nj. Po onoj čudnoj suprotnosti, koja je u nama, i koja čini da nam je krivo kad ne pogodimo ono, što smo kao pouzdano predvićali, makar nam to i ugodno bilo, ja se počeh ljutiti na popa što ne zapodjene razgovor, pa bilo i o politici. U toliko učini mi se da Stevan pogleda lijevo i desno, učini mi se, da se jednom maši i za pojas. To razbudi sumnju u meni, te izvadih revolver iz špaga. Bilo mi je na vrh jezika, da ga zapitam od čega preza, ali se predomislih. I to je nesnosno stanje dugo trajalo. Najposlije pop reče:

— Lakše sad, Stevane! Neka se odmore konji!

Čim konji pođoše korakom, Stevanu klonu glava. Poče kunjati. To mi je bilo najbolje — 41 —

jamstvo bezbjednosti. E, sad će pop postaviti toliko očekivano pitanje! — „Pa šta je nova u Biogradu?“

Ali pop ne otvori usta, sjem da se vajka u sebi. Onda ja započeh:

- Ovo će, oče, kanda kiša! Po nebu sudeći, tako bih rekao!

On se trže kao iza sna i pogleda na nebo.

- Ovo će, udariti silan zapadni vjetar i trajaće najmanje pet, šest dana. Sutra oko podne počeće.

To je on rekao tako odlučno, s takim pouzdanjem, kao što bi na pr. rekao: Krstov dan je četrnaestog septembra.

Ja se nasmijah i primjetih: — Tako, valjda, piše u vječitom kalendaru?

- Ne čitam vječiti kalendar, nemam ga, odgovori pop mirno . . . U ostalom, ljudi su napisali vječiti kalendar, a samo ono što je Gospod napisao, neće — 42 —

se pomjeriti. I još ću ti reći: Ne može se predvidjeti vrijeme za više godina, samo za jednu... Velji jesi Gospode i čudna djela tvoja, i ni jedno že slovo dovoljno budet ko pjeniju čudes tvojih! završi on krsteći se.

Nametnu mi se treći tip, vrlo rijedak. To je pop „zvijezdočtec". Rjeđa pojava danas, ali posao dosta probitačan među seljacima.

— Vi, dakle, gatate, po zvijezdama? — zapitah.

— Ja!? Sahrani Gospode! Zar ja da gatam! — odvrati pop tobož sablažnjen . . . Ako mi Gospod učini milost da, za dobro ljudima, mogu proreći vrijeme, to nije grijeh, to je baš milost njegova.

— Ali, molim vas, kako je to moguće?

— Sve je bogu moguće, a mnogo i onijema koji tvrdo u njega vjeruju. A to se ne može naučiti, — 43 —

kao druga kakva nauka, ili, recimo, kao medicina!

Šta je htio tijem reći, sam bog zna!

Nastade opet podugačak tajac. Stevan, nalakćen na lijevu stranu, sa glavom na ramenu, hrkaše iz svega mozga. Konji su milili.

Moj saputnik značajno se nakašlja i sa njekim neobičnijem žarom zapita me:

— Gdje si bio ove godine na Ilijn-dan ?

— Gdje sam bio!? rekoh u čudu. Čekajte! Bio sam u Biogradu.

— A kakvo je vrijeme bilo na Ilijn-dan? pita on dalje istijem načinom.

— Kakvo je vrijeme bilo!?

— Da, zar nije od jednom, pred podne, udario silan pljusak?

— Jest, jest, potvrdih, i ako se nijesam sjećao toga.

— Eto, vidiš! I grada je bilo. Ja sam čitao u novinama da je po Mačvi i Pocerini bilo velike štete od grada!

— Pa šta onda? Šta je to čudno?

— E, e, e! poče on tiho, pa zastade, kao kolebajući se, da li da nastavi. I nastavi: — Vama nije ništa čudno, vama je sve veštastvo, kao na pr., vi bi rekli da je medicina, ...ali ostavimo to sad! Molim te, ne govorimo više o tome! Vjeruj mi, sinko, da je čisto grijeh iskazivati sve što ti na um pane, ili, recimo, ono što si čitao! Ah, teško meni!

On je to izgovorio tako bonijem tonom, tako iz dubine duše, da, i ako sam posumnjao da mu um nije zdrav, ipak mi se sažali. I rekoh mu:

— Molim vas, ja nijesam ništa ružna rekao! Ja sam samo pitao, šta je to čudno što je na Ilijn-dan bilo pljuska i grada! On poćuta malo, pa odgovori preko volje:

— Ja sam na Petrov-dan pročitao božju naredbu, šta će biti na Ilijn-dan. I bilo je tako, kao što će sutra biti vjetra, kao što će ove jeseni, između Velike Gospojine i Krstov-dana biti silnijeh oluja po Madžarskoj i Podunavlju!... Ali, nije sve veštastvo, nije! završi više kao uvjeravajući sebe, nego da ja čujem.

Šta je fiksirao sa veštastvom i medicinom, bog bi ga znao! Uopće nijesam već znao šta da mislim o njemu, a u ostalom i ne bješe mi do toga, jer zijevajući spremah se da rečem:

— Oprostite, oče, ja ću da malo prilegnem. On me preteče, miješajući „ti“ i „vi“, na što sam već bio navikao.

— Izvol’te, lezi, Stevan nije spavao ni prošle noći. Pravo je da se odmori. Ja ću, može biti, malo poslije. — 46 —

Zaspah na mekom mirišljavom sijenu, kao zaklan. Kad se probudih, prvo mi je osjećanje bilo da nijesam dugo spavao, ali da sam tako odmoren, kao što mi je rijetko kad bivalo nakon cijele noći spavanja na krevetu, u zatvorenoj sobi. Drugo mi je osjećanje bilo, razumije se trenutno, da ne znam gdje sam. Sjedoh. Bio sam na sijenu, na seljačkim kolima. Razabrah se. Nema ni popa, ni Stevana. Konji upregnuti, ali razuzdani, zobljahu iz korita. Bjehu oba dorotasta, osrednje snage, ali lijepa držanja i dobro timarena. Bijasmo pod jednim velikim orahom. U blizini vidjeh još dvoje glibave, rasklimane tarnice, natovarene punijem vrećama, pa onda jednog bijelca, sedlanika i nekoliko tovarne kljusadi. Sve je to bilo pred dugačkom, oniskom, s lica okrečenom kućom, na kojoj su bila četiri osvijetljena prozora. Krčma, doista. Pogledah na nebo. — 47 —

Zvijezde se gašahu, prvi pramenovi rumene zore izbijahu na istoku. Podiđe me mala ježnja. Pogledah na sve strane. Predio humovit, zašumljen. Selo se prosulo po humcima. U njekoj dubodolini bučao je slap.

Iskočih iz kola, lak kao pero, ućem u krčmu i poručim kavu. Za podugačkim stolom sjedilo je desetak seljaka kiridžija, pijući ćutke rakiju, blijedi, sumorni, kaonoti u zoru, ljudi neispavani. Paroh „zvrcki“ sjedio je u nuglu, osamljen, nalakten. Stevan, okrenut lećima k ulasku, stajaše pred tezgom i žvakaše.

Pošto ispih kavu i zapalih cigaretu, uputim se ka popu, s namjerom da ga peckam. Bio sam tako veseo, tako voljan na šalu, kako odavna ne bijah. Ali kad mu se primakoh, ustuknuh veoma začućen i nemilo dirnut. To je bila oličena tuga, sva ljudska tuga skupljena, oličena — 48 —

u jednom slabom, lomnom starcu! Krupne, crne oči, sa izrazom praznine, stojahu ukočene. Iza njih je doista presahlo blagotvorno vrelo suza, — njih je odista toliko proteklo kroz one velike zenice, toliko ih se sronilo niz one uvele obraze, na kojima su se raskokale dvije nezdrave crvene pjege, da već ni jedne nema! Progrušani brci i brada bijahu ipak očešljani. Suha mu ruka, na koju se naslonio, bješe žuta kao vosak.

Priđem ka Stevanu, kojemu tek onda vidjeh široko, obrijano lice, na kome se ogledaše snaga, zdravlje i mir, plave hajdučke brkove sa kojima bjehu u suprotnosti tako plave oči, sa izrazom ženske nježnosti.

Platih mu piće, a on se obazrije na popa, pa mi nazdravi šapatom i izibe, rekavši: — Odoh da napojim konje.

Iziđem za njim. — 49 —

— Kako je ime ovome tvome popu, Stevane?

Bješe počeo isprezati, te se zaustavi i pogleda me začuđen.

— Pa zar ne znaš!? Ime mu je Agaton, — pop Agaton, naš paroh u S . . . cima.

— Ama, šta je njemu Stevane? On je mnogo tužan? Čovjek mrdnu obrvama, slegnu ramenima i diže ruke sve to u jedan mah. I započe:

— Ama, šta mu nije, pitaj! Prije tri godine sahranio je popadiju, koja je bolovala više od petnaest nedjelja. Pa onda odbježe Milan, a sad umre Mladen.

— To su mu sinovi!

— Ja!

— Mladen leži u varoškoj bolnici. Eto sad idemo od njega. Pomisli, bolan, ima nam sedam sahata vožnje. Ko će svaki čas u K.? A da je za vajdu, hajde, hajde! Ljekari kažu, da mu nema lijeka, vele, još nedjelju, najviše dvije, a i pop to kaže, jer

MATAVULj : TRI PRIP. 4 — 50 —

on to zna po zvijezdama. Ima jeftiku u grlu. Lani je došao kući, tobože da se liječi mlijekom, pa je bolovao sve do skoro, do Gospojinskog posta, pa ode u bolnicu.

— A odakle je to došao, veliš ?

— A iz svijeta, brate? Bio je na velikoj školi.

— A koliko je godina Mladenu ?

- A, vjeruj, mator je! Biće mu poviše od dvadeset! Čekaj . . . ja ! . . . biće mu dvadeset i četiri, jer je vršnjak sa mojim . . .

— A taj drugi, Milun, je li on mlađi? Kud je on, veliš, odbjegao? Zašto?

— A jadi ga njegovi znali! Izučio je bogosloviju u Biogradu, pa neće da se zapopi. A pop Agaton ga moli i preklinje: hajde, veli, da te oženim, da se zapopiš, da me odmijeniš i sklopiš oči, a on jok! Otumarao je. Eno ga, vele, u valjevskom okru— 51 —

gu, pisar je u njekoj opštini. Ali on će doći kući i učiniće sve što otac hoće. Ali to će biti pošto ova žalost mine!

— Dakle, pisao je?

— Jok, nego pop je pročatio u zvijezdama.

— Dakle on sve pogaća po zvijezdama?

— Boga mi, da vidiš, mnogo. I vrijeme, i, recimo, ljetinu, i krajinu.

— A ima li još djece pop Agaton?

— Nema žive duše u kući. Poslužujemo ga ja i moja žena.

— A je li dobar selu? Vole li ga ljudi?

— Valaj, boljega nema u Srbiji! To će ti priznati svak ko ga poznaje! I duševan je, i bogomoljan, i velik posnik, ali koja je vajda, kad je pod starost ogolio kao prst! Potroši sve za bolesti i za škole! A i nurija nije da rečeš bog zna šta. Ele, sad pod starost dočekao je — 52 —

da daje kola i konje pod kiriju, samo da zaradi koji dinar . . . A eno ga! završi Stevan, obazrijev se na vrata od krčme.

— Zar, bolan, još nijesi napojio konje? pita pop, brišući rupcem obraze.

— A zagovorih se ovim čovjekom! Odoh, popo! Možete zamisliti kako mi je bilo poslije toga otkrivenja, kako me naročito dirnu ono „da daje na rad kola i konje, samo da zaradi koji dinar!“ Bio sam veoma zbunjen i uzbućen i izbjegavao sam ga do polaska.

Od te krčme ne bješe više od časa vožnje do varošice X***, a od nje do popova sela toliko. Tako mi rekoše.

Bješe se razdanilo kad poćosmo uzbrdicom. Pop se opet molio. Sunce granu zamagljeno, a vjetar je pirio sve hladniji.

—Jesi li se odmorio? zapita me nenadno pop. — 53 —

— jesam, dragi oče. A vi, jeste li vi malo prilegli?

On ne opazi razliku u mome ponašanju. Odmahnu rukom i odgovori s uzdahom:

- Nijesam, ali ja sam navikao. Spavaću dosta kad bog rekne Pomozi bože, utješi bože!

— Pomoći će Gospod i utješiće svakoga, ko se u njega uzda! rekoh, gotovo nehotice.

Agaton se zagleda u mene. Najprije opazih mu na očima trenutno iznenaćenje, pa onda tiha radost zasija u njima.

— Tako, sinko, tako!

Ja mu stiskoh ruku, koja uzdrhta.

Onda se Stevan okrene i zagleda u popa.

— Šta je, Stevane? pita ovaj.

— Ama, ovaj čovjek pitao me za tebe, i ko si, i kakav si, i za zvijezde, znaš, i za djecu, a ja sam mu sve ispričao. — 54 —

Tako se ubezeknuh na toliku naivnost, da ne mogoh viknuti, da ćuti.

One crvene pjege na popovijem obrazima razišle se po cijeloj glavi, ali on prihvati mirno:

— Pa čovjek ne zna, zato i pita. To nije ništa ružno.

— Ama, bolećiv je čovjek, znaš, — nastavlja dobrodušni Stevan . . . Ja sam mu sve ispričao, sve, i za Mladena, pa sam vidio, da je bolećiva srca!

— Prekini, Stevane, molim te! viknuh mu ja.

Pop uvuče glavu u bundu i poguri se.

Nijesam znao kako da mu izrazim sažaljenje, da, u isto vrijeme, otkajem sve što sam u mislima sagriješio prema jednoj čistoj duši. Nijesam znao šta da reknem, a osjećao sam neodoljivu potrebu da govorim. Najposlije započeh: — 55 —

— Vjerujte, oče Agatone, da mi je veoma žao što odmah sinoć nijesam znao za vaše velike jade!

— A šta bi mi pomogao, sinko! odgovori on ne dižući glave . . . Ali, opet, hvala bratu koji požali. Ko od srca požali kao da i utješi!

— Eto to! rekoh. . . Pa onda treba da se i vi hrabrite. Čovjek je mlad, a kad bi bili dobri ljekari . . .

— On brzo izvuče ispod bunde svoju suhu ruku i mahnu njom.

— Nemojte! . . . Ne vjerujem ja njima, nego božjim znacima. Dani su njegovi odbrojeni. To je božja volja i grješno je na to roptati. Svi i uvijek treba da smo spremni na daleki put, kad on pozove. Naravno, naravno, da mi Je rana na srcu, ali što je od boga, od boga je, nego . . . i drugo je još zlo, za koje ne znaš!

— Za onoga mlaćega sina, mislite? — 56 —

— A ne! On će se, pomoću božjom, vratiti na dobar put! ako Bog da! (On se prekrsti). Nego Mladen me ubi, — ubi me!

— Nemojte tako!

— Ne bih, da mogu drukčije!... Mladen je svršio gimnaziju ovdje u K. Ja sam hotio da uči prava, a on hoće medicinu. Hajde, de! Otide u Beč. Vrati se poslije dvije godine, bolan prebolan. Muka moja i njegova prosta mu bila, blagoslovena mu bila, Bog mu je naknadio, ali on kaže o oprosti Gospode! — da nema Boga, da nema duše, da je sve veštastvo!

Umuknu podulje.

— Kakvo veštastvo, molim te! preuze pop jačim glasom i diže glavu . . . Zar da ljudi žive kao stoka! Ako je to, . . . ako je tako, onda su nam škole na zlo. Zar mi Srbi . . ., ali ostavimo to, jer danas ima i popova, koji tako misle.

— Na žalost! dodadoh. — 57 —

— Eto, sad razumiješ! Njemu nije trebalo da ide u smrdljivu bolnicu, ali on hoće. I kaže: lipsao pas ili čovjek, sve jedno! I vidi nesretnik svoj kraj i žalost, a neće da se sa svijetom rastane u, roditeljskoj kući, . . . u mom zagrljaju, . . . pored voštanice i mojih suza i mojih molitava, kao i majka mu! . . . „Na što to“, kaže . . . Neće da hrišćanski umre!... O, kazne božje na nas, kakav ovo naraštaj nastaje! . . . I nesrećni otac i hrišćanin obori nisko svoju sijedu glavu, kao da metaniše. Bili smo već na vršku brda, odakle za četvrt časa stigosmo u X***. Ja iskočih turivši Stevanu u ruku više od pogodbe . . . Namijeni

Bješe na Baadnji Dan izjutra.

Brane P,. gardijski poručnik, pio je čaj, pogledajući krišom svoju ženu. Ona pak okrenuta leđima mramornom kaminu, u kome je puckarala vatra, miješala je ložicom po zdjelici i rasijano posmatrala krupne pahuljice snijega. Oboje bjehu mladi i lični i veoma sjetni; oboje mišljahu na skoru prošlost, koja se može ispričati u malo riječi.

Biograd odavno ne bješe vidio sjajnije svadbe od njihove, jer je Brane bio između najelegantnijih oficira, a nevjesta — 60 —

jedinica bogatijeh roditelja i na glasu ljepotica. Za dugo mladi par izazivao je divljenje i zavist na šetalištu. Godinu dana nakon svadbe, jedra njeka dojilja vozila je za mladijem parom lijepo žensko dijete. Dijete je raslo i napredno bilo za dvije godine, pa kad zaređa grlena bolest, koja pokosi toliku siromašnu nejač, ne poštedi ni to dijete sreće.

Sad u trpezariji sa bogatim pokućanstvom, sa dragocjenim Pirotskim ćilimovima, sjeđahu muž i žena ćutke. Najposlije oficir progovori tiho:

— Mileva, ohladiće se čaj! Žena se trže, pogleda ga poplašeno, obori oči, ispi malo čaja, pa naglo ustade i nasloni čelo na staklo. Časovnik na stijeni poče izbijati. Brane pogleda. Bješe osam. On pripasa sablju, natače kalpak, obuče šinjel obrubljen lisičinom, pa zakuca u zvonce. — 61 —

Dođe sobarica, — njeka vitka djevojka.

— Zovnite kuvaricu, — reče joj gospodar i poče hodati po trpezariji.

Nakon njekoliko uđe gojazna sredovječna žena.

— Šta ćemo imati za ručak? — zapita on.

— Milostiva mi nije ništa naredila . . . Znam samo da treba posno, ali ne znam šta ću.

— Što god hoćete, — reče Mileva ne obzirući se.

Kuvarica ih ostavi slegnuvši ramenima, a Brane obgrli ženin struk, te je nježno odvede do naslonjače.

— Nemoj tako! — veli joj on. — Obećala si mi, da ćeš biti mirna.

Žena zakloni lice rukama, pa, uz silno jecanje zamaha glavom, kao da hoćaše reći, e je tuga jača od njene volje.

Brane nastavi: — 62 —

— Molim te, smiri se . . . Ja imam malo posla u kasarni, svega jedan čas, pa ću se odmah vratiti, pa ako hoćeš da se provezemo do Topčidera, kao što si jutros govorila. Hoćeš li?

Mileva potvrdi glavom, pa odlučnijem pokretom ustade, otra suze i isprati muža do vrata.

Čim ostade sama, zapali dvije lampe, zatvori kapke na svima prozorima i, uzevši neku knjigu, sjede da čita.

Tako je muž zateče u povratku. Trebalo mu je opet dosta govora, dokle je nagovori da iziće s njim. U prolasku pored vratarskog stana, mlada gospoća ubrza korake okrenuvši glavu. Jer vratarka, njeka jedra Banaćanka, imala je gomilu djece, čitav stepenik, od djeteta u naručju do šiparice od dvanaest godina. A sav taj zdravi i veseli sitnež grajao je u tijesnoj klijeti već ukrašenom „jelkom", — 63 —

kržljavom granom lovorike, načičkanom orasima i jabukama. Saonice su letjele kao strijela, te brzo stigoše na Terazije, minuše Dvor i zaokrenuše ka staroj Miloševoj Ulici. Visoka jaka od bunde zaklanjala je cijelu glavu gospođinu, ali njene nemirne oči na svakom koraku sretale su srećne roditelje što nose darove djeci, sretale su svakojake spreme za vesele blagdane...

I od jednom mlada gospođa sva se strese i reče mužu da hoće odmah natrag. Uzalud je Brane pokušavao da je umiri, uzalud je uvjeravao da će je jutrenji zimni vazduh osnažiti, na sve je to žena djetinjskim načinom ponavljala: — Hoću kući!.,. Molim te, hajdemo natrag!

Najzad se Brane malo namršti i viknu kočijašu: — Tjeraj natrag!

Kad bjehu pred kućom, baš u mahu kad žena htjede da ustane. Brane je uze za ruku i reče: — 64 —

— Slušaj! Hoćeš li da putujemo... da otputujemo još danas.

Ona se zagleda u njega začućena.

— Kuda da putujemo?

— Gdje hoćeš, u Peštu, u Beč ako hoćeš i dalje. Voz polazi u dva poslije podne. Imamo, dakle vremena puna tri časa. Dosta je da otrčim časkom do pukovnika, uvjeren sam, da će mi bez riječi dati odsustvo za ovo četiri dana praznika. Samo reci, hoćeš li?

— Dobro! reče žena gotovo veselo i otrči uza stube, a muž otide ka svome starešini.

Nakon njekoliko trenutaka svi ormani u kući bijahu ispremetani, rublje i haljine porazbacane po svijem stolicama, sobarica nije znala kud će prije rukama.

Brane zateče taj nered, ali, kucnuvši bičem po čizmi, reče smijući se: — 65 —

— Ovo je kao kad vojska mora da baca plijen. Ja sam svršio, ali kad će se sve to srediti i gdje je moje graćansko odijelo?

Žena mu sva zajapurena sjede i nadu obraze, pa pokaza malijem prstom u nugao: — Eno ti haljine. Nosi ih u drugu sobu, pa se odmah preobuci, jer nemamo vremena, nego da se založimo, da se javimo mami, pa odmah na stanicu.

U taj mah nječija koštunjava ruka bojažljivo otvori vrata i ukaza se njeka stara seljanka. U licu bješe sva crvena od studeni, povezača joj pokrila čelo, ali male sijere oči neobičnom živošću obigraše cijelu sobu, pa se zaustavi na licu mlade gospođe. Preko obje mišice bješe prevjesila njekoliko kličanijeh opregljačica i tkanica vezenijeh jeleka, — jedna od onijeh danas, toliko običnijeh seljanaka torbarica, što po gospodskijem ku— MATAVULj: TRI PRIP. 6 — 66 —

ćama nude seljačke izrade kao poklone za djecu.

Mlada gospoća sva preblijedje.

Brane se namršti i reče staroj oporo:

— Idi, strino, gdje drugovdje . . . ne treba nam. Ali kad baba to ne ču, jer kroči u sobu i razvukavši usne započe:

— Blago vama u ovoj toplini! . . . Ah, kako si mi lijepa, mlada slatka gospoćo! Je li ti ovo vojno? A baš ste jedno prema drugom. Bog vas poživio!

— Ne treba nam, babo, tvoje trgovine, razumiješ li, — viknu Brane i uputi se k njoj.

Baba kroči natračke i diže glavu, a na licu joj se pojavi izraz čuđenja, većma nego li negodovanja. I ona se okrete domaćici i zasu riječima:

— Uzmi, mlada gospođo, Bog ti dao. Jeftino ću ti dati, jer mi treba troška za svečanik. Uzmi, živa bila, ako nemaš sad — 67 —

za koga, imaćeš, daće Bog, mladi ste.

Brane je bješe već uhvatio za rame, ali mu žena nješto progovori tuđim jezikom, na što on odmahnuvši glavom poče hodati po sobi.

A babi se s mjesta povrati dah i obilje riječi, te opet zasu:

— Eto vidiš, Bog ti dao, ljudi su svi nagli, i oni naši i ova velika gospoda i ovi kraljevi 'viciri, a žene su sve kao pčelice! . . . Uzmi, mlada gospoćo, evo ovu lijepu kecelju, jali ovaj jelečić. Daj mi što hoćeš, da ne idem praznijeh ruku kući. Ako nemaš za koga, ti namijeni, kao što je srpski običaj . . . Eto i naše žene seljanke, kad nemaju svoga poroda, namijene sirotnoj djeci, pa im se Bog smiluje . . . Jest, duše mi moje, to istina.

Te pošljednje riječi silno uzbudiše mladu ženu, te pruživši ruku jedva izgovori. 5* — 68 —

— Ostavi sve to što imaš ovdje. Idi platiće ti gospodin tamo u hodniku.

I ona opet reče nješto mužu tuđim jezikom, pa naglo izađe.

Brane se nađe u čudu, ali kako baba, slažući haljinice u isto vrijeme bješe zapodjela tihi razgovor sa sobaricom, on je brzo isplati i opremi.

Ručak je već bio gotov. Muž i žena opet su jeli ćutke. Ona je bila većma zamišljena nego tužna.

— Pa šta misliš, molim te? — reče najposlije muž. — Hoćemo li na put ili nećemo?

— Ne, ne, ne, odgovori ona brzo, — molim te, hajdemo izvan, a ne pitaj me ništa! . . . Je li da me nećeš ni za što pitati?... Ti si dobar.

I mlada žena zagrli ga i nasloni mu glavu na grudi.

— Dobro, — veli on, — hajdemo gdje hoćeš, radi što god hoćeš, samo mi se razvedri. — 69 —

Kad su bili pred vratarnicom, Mileva ne okrete glavu, nego se osmijehnu na Banaćanku i njenu djecu.

I opet uzeše saonice, koje se po njenoj naredbi zaustaviše pred jednim velikim dućanom. Muž je pozadugo čekao, dokle momci ne uniješe u kola čitave denjke uvijene hartijom. Mileva pogleda muža pogledom punim milošte i stište ga za ruku. Saonice odjuriše dalje, te se opet, po njenoj naredbi, zaustaviše pred bazarom, gdje ona nakupova silesiju igračaka. Ovoga puta šapnu mu ona nješto, a on je pogleda uplašeno. Ali saone opet bijesno odjuriše, te svratiše još na dva mjesta, gdje se mlada žena snabdjela silnim kolačima i voćem.

— Ama kuda ćemo svim tijem? — reče on podvlačeći noge da učini mjesta bremenu.

— Sve ćeš sad znati, — veli mu žena, pa se nagnu i prišap— — 70 —

nu nešto kočijašu, koji živo potjera uz Terazije, pa Kragujevačkom Ulicom, pa Vračarskim Poljem, dok se najzad konji znojavi i zapjenušeni ustaviše pred jednom velikom zgradom, na kojoj pisaše: Dom za sirotnu i napuštenu djecu.

— Sad razumijem! — reče Brane glasom i izrazom, koji pokazivahu da mu je čisto pao njeki teret sa srca.

Žena otrča po snijegu, tako laka, da jedva trag ostajaše. Zadrža se poduže, pa se vrati sa dvojicom slugu, kojima odvoji zaljda tri četvrtine od svega što bješe na kolima. Bila je veoma blijeda, sa tragovima suza, ali joj lice imalo čudan izraz mira i unutrašnje radosti. Kako se moralo otpetljavati muž vidje naslagaje haljinica svakojakog kroja i veličine. Igračke i voće predavala je mlađima bez izbora. Zatijem viknu: „Tjeraj kući!„ — 71 —

pa ce privi uza muža, i prošapta:

— Eto, namijenili smo . . . Baba ima pravo . . . Je li da ima pravo?

- Jest, jest, — reče Brane tobož nemarno, ali hitro otre oči rukavicom.

Kad stadoše pred kućom, mlada gospoća iskoči, i odmah se pojavi Banaćanka sa cijelom četom dječurlije. Ni mati ni djeca ne mogahu skriti neopisano iznenađenje i radost. Vratarka ostade kao okovana pred košem. Brane joj viknu da uzimlje, da je sve za njih, pa plati kočijaša i uće u trijem, gdje ga srete najveće iznenađenje toga dana.

Mileva držaše u naručju dijete vrataričino i obasipaše mu lice poljupcima. Oficir blago uze dijete i predade ga materi, pa odvede svoju ženu uza stube. — 72 —

Ona je jedva išla, toliko bješe iznemogla.

A kad uđoše u gospodsku sobu, ona mu pade na grudi i kroz jecanje veli mu:

— Mili moj . . . dobri moj... eto smo namijenili . . . To je ljepše nego da smo otputovali... Vidjećeš, da će se i nama smilovati Bog. S A D R Ž A J :

Str.

U Filadelfiji . . . . . . . . . . . 3

Pop Agaton . . . . . . . . . . . . 27

Namijeni . . . . . . . . . . . . . 59 Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/81 Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/82 Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/83 Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/84 Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/85 Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/86 Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/87 Page:Simo Matavulj - Tri pripovijetke.pdf/88 <»