Ti gdje si sada?...
Nas prostor dijeli užasan i dugi! ...
Ti gdje si sada? Na sjeveru tamo? ...
U fjordovima? U ruskim stepama?
Dok ja, sred žege grdnog ljeta amo,
U carstvu juga, kraj mora i palma,
O tebi sanjam, tebe ljubeć samo! ...
Srce je moje bijesno i ludo,
Ono je čedo ovog toplog juga;
U silnoj strasti ono truje sebe, –
Ono ne znade šta je tiha tuga; –
Ono je nešto što živi, il' mrije, –
Mahnito, divlje; no al' lažno nije! ...
Ti gdje si sada? Da l' u ovom trenu
Osjećaš, možda, da ja mislim na te?
Tvoj silni razum da l' pojmi i znade
Sumora moga trenutke i sate,
I noći duge, kada bol povrvi,
Kô silna rijeka od suza i krvi? ...
Nas prostor dijeli! No da l’ prostor ima
Strahotnu silu: snagu zaborava? ...
Ah, duša, to je platno slikarevo,
Nju vrijeme mijenja i boje joj dava! ...
No, moja duša ostala je sama,
Sa sobom sama – a ti na daleko! ...
I vrijeme – i ono umrlo je sada! ...
Ja pojmim samo nešto što je bilo
I moje srce što ljubi i strada!
Dubrovnik, 15. 5. 1904.
