Tičar
Jedan čovjek imao ženu i šestero djece, a bio siromah. Nije znao nikakva zanata već je po šumi hvatao tice pa ih prodav’o, te se tako prehranjivao. Jedan put uhvati neku čudnovatu veliku tičurinu, pa je donese kući. Žena napane na njega: „što će ti, veli, ta grdoba, kad je nećeš moći prodati; već pusti nakazu nek ide kud hoće.“ Čovjek je pusti, a tica odleti u šumu.
Opet jednog dana uhvati jednu malu neobičnu ticu, pa odnese na pazar da je proda. Kad naniđe tuda car, pa kad vidi ticu, odmah je kupi, a tičaru naredi da uhvati šćer one tice, ako, veli, ne uhvatiš, nema ti na ramenu glave. Tičar se sneveseli, misli jadnik, kako će on znati koje je šći one tice, pa i kad bi znao, kako bi je uhvatio? U tim mislima pođe kući, kad evo ti one tičurine preda-nj'ga, pa će mu reći: „Šta ti je, brate, što plačeš?“ Tičar joj pripovjedi šta mu je car naredio. A ona tica reče: „pa to je lahko; kojoj tici ja panem na rame, onu uhvati, pa odnesi caru!“ Tičar jedva dočeka, pođe za ticom kroz šumu, dok ona pade jednoj tici na rame, a tičar je uhvati pa odnese caru. A to nije bila tica već djevojka k’o gorska vila, pa kaže caru kako ona ima sestru ljepšu od sebe, ako hoće car da se ženi, neka traži njenu sestru.
Car dozove tičara, pa mu kaže: „hoću da mi doneseš sestru ove tice, ako ne učiniš, glavu ću ti skinuti.“ Opet se tičar sneveseli, k’o jadan, k’o žalostan, pođe kući. Kad u putu, sretne ga opet ona velika tica, pa ga upita: „šta ti je brate, što si neveseo?“ On joj kaže šta mu je car zapovidio. A tica mu reče: „pa i to je lahko; hajde sa mnom pa ću ti kazati. Otidi ti caru, pa zaišti hiljadu tovara robe, pa pođi po svijetu, te prodaji, svak će dolaziti da kupuje robu, pa će doći i sestra one tice. Kad ona dođe, ja ću joj pasti pa rame, a ti je uhvati pa odvedi caru!“ Tičar posluša ticu, ode caru i zaište hiljadu tovara robe. Car mu da, a on pođe po svijetu da prodaje robu, zajedio s onom ticom. Išao je tako dugo, dok jedan put dođe jedna djevojka da kupi nešto. Tica poleti, pa djevojci pane na rame, a tičar je odmah uhvati za ruku, kad od djevojke se stvori tica. Tičar je baci u kafez pa se naveze na more i pođe caru. Kad je bilo na sred mora a tica ispusti po prstena u vodu, a polovina joj ostane na prstu. U tom dođu caru.
Car, kad vidi djevojku, htjede je za se vjenčati, ali mu djevojka reče: da se neće vjenčati za njega, dok joj tičar ne dobavi ono po prstena iz mora. Car odmah zovne tičara i naredi mu, da ide donijeti ono po prstena iz mora. Tičar se krene brižan, kad onet ona tica iziđe pred njega, pa ga zapita: „što si se opet, brate, snuždio, šta ti je?“ Tičar joj kaže šta car hoće, a tica mu reče: „nije ni to teško. Otidi caru pa zaišti hiljadu tovara zeitina, pa kad dođemo na more, prospi zeitin po vodi; more će se rastupiti na onom mjestu gdje bude prsten, a ja ću onda slećeti, pa ću ga iznijeti u kljunu.“ Tičar učini sve, kako mu je tica naredila: ode caru i zaište hiljadu tovara zeitina, pa kad dođu na more, prospe zeitin po vodi. Na jedan put voda se rastupi, tica sleti, pa izvadi po pretena i da ga tičaru. On zahvali tici, uzme prsten i odnese caru.
Car navali opet na djevojku da se vjenčaju, a djevojka reče: „neću se vjenčati dok ne vidim tičara da se u vatri peče!“ Car odmah naredi da tičar ode kući pa da se alali sa rodbinom, jer mu, veli, valja mrijeti od vatre. Tičar neveseo pođe kući, kad opet ona tica iziđe mu na susret, pa ga upita: „šta je brate, onet si tužan!“ — On joj kaže šta je i kako je, već, veli, da se i s tobom alalim, dok nijesam umr’o. Tica se nasmije, pa mu reče: „ne budali, dobar čovječe, neće to tako biti; idi ti caru, pa zaištn konja, da ga projašeš. Car će ti dati konja, a ti ga uzjaši pa ga poćeraj, dok ga svega pjena ne oblije. Onda ga zastavi, pa se onom pjenom sav namaži, pa onda idi slobodno u vatru!“ Tičar posluša ticu, ode caru i zaište konja. Car mu da konja, a on ga poćera, dok konj sav se zapjenuša. Tičar se onom pjenom namaže, pa ode i legne u oganj. Kad u vatri, što bi trebalo da izgori, a tičar se podmladi pa iziđe iz nje mlad k’o rosa. Kad car to vidi, zaželi n on da se podmladi, pa i on legne u vatru pa sav izgori. Tičar onda pusti one tice, nagrašti se careva blaga, pa ode kući i ako je živ i sad duška.
Reference
[uredi]Izvor
[uredi]- Bosanska vila, 1886, I br. 23. Sarajevo, 1. decembra 1886, str. 366.