Tamni vilajet
Pripovijeda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilaet, gdje se nikad ništa ne vidi, ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobila da bi ih kobile iz one pomrčine izvele. Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekako positno kamenje, a iz mraka nešto poviče: „Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se, ako ne ponese, kajaće se.“ Gdjekoji pomisli: „Kad ću se kajati za što da ga nosim?“ a gdjekoji: „Daj barem jedan da ponesem.“ Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje; onda oni koji nijesu ponijeli stanu se kajati što nijesu, a oni što su ponijeli, što nijesu više. Valjada se na ovu tamu i ono misli gdje se pjeva:
- Pa se nose po Kosovu ravnom,
Dok na tamu počinulo sunce.