Stari sveti Spiridon

Stari sveti Spiridon Pisac: Ivo Ćipiko

Stari sveti Spiridon

Iza velike mise, stari Žižica, bratim svetoga sakramenta, ne sluša zvono što naviješta podne, ne krsti se niti se obazire na čeljad što se razilazi svojim kućama, već čeka na vratima dok izađe

mladi paroh iz crkve, — čeka ga, a male, upale oči sjaje se i izražaja su kao da uvijek nešto istražuju, pa ne zna kud će s njima; lice mu je golo, a rukom se drži za podvoljak što ga nigda ne

brije. Dum Andrija, kad ga opazi, sjeti se i požuri bolje. Ali svejedno, stari Žižica, klecajući u hodu, stiže ga uza vanjske kamene stube.

— Što ćeš? — okrene se prama njemu sa doksata parohijalne kuće. — Znaš da sam umoran, a podne je, i pođe u kuću.

— Samo dvi beside ! — reče stari odlučno i uniđe za njim.

— Znam zašto si došao, ali uzaludu ti je, odgovori paroh prije no će ući u sobu. — Kako sam danas s oltara navijestio, onako ću i učiniti.

— Ma ustrpi se, pustite me reći! — presječe ga stari Žižica.

—Ala, da! — navali paroh nestrpljivo.

Bilo bi bolje radi mira u puku. Kad ni druge, neka na otaru ostanu oba kipa!

— Dakako! Onda bi' ja bio kao i vi: bio bi' idolopoklonik. Da ti bolje protumačuš: bio bi' neznabožac.

— Bog s vama, ča vam je?!... Zar mi ne virujemo u boga, ča smo za stari kip svetoga Spiridiuna?...

— Jeste... a, može biti da i niste, jer ne razumijete...

— A zač ne razumimo?

— Pusti... sad nemam vremena da ti tumačim.

— Uto se javi službenica da je čorba na stolu.

— Dakle, ča ću reći ostaloj braći? — priupita Žižica i gleda u župnika svojim malim očima, u kojima jednako nešto sjaje.

— Reci im što si čuo! — odluči se paroh.

— Dakle, zbilja uklonićete ga s otara?...

— Ukloniću ga i spaliću ga... Neću trpjeti idolatrije, — zaključi paroh i uniđe u sobu.

— Spalićete našega staroga sveca...našega zavitnika?! — povika za njim Žižica. A, nećete, poboga! — nastavi sam sobom, očito uzbuđen, a usteže se da ne reče što krupnijega, pa žurno iziđe iz

kuće.

U putu padne mu na pamet da pođe ka Bukalu. Nađe ga gdje objeduje, drži pliticu na kolenima i zalaže se.

— Spiro sjedi! — veli mu.

— Neka, grem od kurata...

— Bija si radi onega... Pa ča govori?

— Ča govori? Ne bi čovik virova..... Govori da će ga ukloniti i spaliti...

— Spaliti?! prestravi se Bukalo, ostavi pliticu i diže se.

Pa prepometne kapu na kosmatoj glavi i navali je na lijevo oko.

— Ma ča je poludio?

— Je i gore, — javi se s kućnih vrata Žižice žena i nastavi: — Di si? Ča ne greš na objed? Valja da te išćem...

Iziđoše na ulicu. Žižica u putu opazi da ga žena prati i okrene se prema njoj.

— 'Ajde ti doma, ja ću doći!... Ovo su naši, muški posli!

— Kako ste svi vredni! . . Biće kako on htede, odvrati ona s uvjerenjem i povrati se.

Nasami priupita Bukalo Žižicu; nije čisto vjerovao.

— Ča, misli spaliti baš našega svetoga Spiridiuna?

— Njegov kip...

— To je ka i njega...

— A staviće na otar novi kip... Onega, bože mi prosti, ča su ga narešili ka da je nevistica.

— E, ma reci pravo, — prihvati živo Žižica i ustavi se nasred puta, — može li, brate, opept novi metnit se s onim našim starim?...Oni stari naš kip, vidija si ga, a? Glava mu je prignuta ka da

se uvik moli bogu za nas: pravi starovirski svetac, čudotvorac, brani nam rod masline od bolesti ušenka i od svakog zla, ka pravi zavitnik... pa sad s njim u kraj . .

— Pa da bi zač! — opazi Bukalo.

— Poboga, da je ostarija?!

— Ka da neće i on ostariti... Ma ča bi on reka, kad ostari, da ga pogiraju iz parokije?. .

— Uvredi bi se...

— A nećeš da se svetac uvredi... Umešće nas... Da, biće roda od masline ka dosad! — i nasmija se šrezrivo. — Ma moja duša vanka tega... Učiniću ča budem mogao.

— Valja, — potvrdi Bukalo.

I mahom krenuše po selu da svojim jednomišljenicima jave što je paroh naumio da učini sa starim kipom svetoga Spiridiuna.

... Po podne, iza blagoslova, pred crkvom dočeka mali puk svoga paroha, okupi se oko njega i prepriječi mu put.

— Neka stoji di je i bija! — veli Jale.

— Di mu se i pristoji! — nadoda Zubatac.

— I u paklu se stariji poznaju, a di neće među božjim svecima, — oglasi se između ženskadije Žižice žena, i čeka da vidi što će se dogoditi.

Mladi paroh dum Andrija, malen, s naočarima, vrti se i nadiže između gomile naroda. Ne boji se; zna da njegovi župljani dobre su ovčice: progalamiće, pa će se i umirit. I okrene se prama jačim

domaćinima, koji su, kako se njemu čini, pristupačniji razlogu.

— Ljudi božji, — veli im blago, — ja sam vaš pastir, a ovako nećemo ništa učiniti, no izaberite dva čovjeka neka dođu k meni, pa ćemo se lijepo porazgovarati, da se nađe svemu razloga. — Tako

im govori, a gleda da se mimo narod provuče.

— Dobro, neka, ma odmah! — jave se neki iz naroda.

— Neka gre Žižica i Bukalo! — predloži Jače.

— Neka idu! — prihvati većina ih.

U parohijalnoj kući paroh ponudi svoje pratioce da sjednu, a on se smjesti do prozora. Časom pogleda u njih a časom napolje, i sjeti se pa naredi službenici da ljudima vino donese.

Gledajući kroz prozor u zalazak sunca i na morsku pučinu uskoga zatona, u čijem se moru ljuljuškaju brodice i ogledaju seoske kuće, nekako umekša se i naumi da poduči onu dvojicu u koju svrhu

crkva stavlja kipove na otar i poštuje ih. Odmakne se od prozora, uze stolicu i sjede sučelice prema njima.

Počne da ih upućuje, a sunce se, dok on govori, odbljeskuje na prozorima i rasiplje po cijeloj sobi i titra na zidu prama njima. Žižica zagleda se u pod, u jednu prugu sunca, i pričinja se da

sluša i razumije, a Bukalo puši lulicu — on puši na kratki kamiš, pa bi rekao da mu dim izbija iz duge kovrčaste brade, — a obrazi obrasli su mu smeđom dlakom sve do samih izbočitih jagodica.

— Biće kako vi govorite, — prekide paroha iznenada Žižica, — ma mi nećemo pustiti našega staroga sveca. — I, uozbiljivši se, smišljeno nadoda: Da bi' ja i htija, neće mali puk!...

— Ali, čovječe, daj se razlogu! Niko vam ne kreće u sveca...

— Onda ča je bilo i potriba metnit drugoga na njegovo pristolje? — nabaci svoju Bukalo i izvadi iz usta lulicu.

Paroh ustrpljivo čeka i hoće da opet prihvati riječ, no Žižica je sve žešći:

— Pravo ću vam reći, ja vam se čudim... Vi, naš pastir, pa.... — i umukne, krene glavom na stranu, a bez brkova obrijano mu lice uobliči se u prkošljivi djetinji izražaj. Do časa nastavi blaže:—

Vi sami znate pivali ste mu žiće, koji je ono stari čudotvorac...

— Svetac stare vire, — pomogne mu Bukalo.

— Naš čovek, rodio se na čkolju ka i mi...

— I bija od težačke ruke.

— To je sve istina, — potvrdi dum Andre. Ma nije oni stari kip pravi sveti Spiridion... Ono je samo...

— Da ča je oni vaš mladi? — rasrdi se Žižica.

— Oni mu ni dostojan bit ni sluga!... 'Ajmo ća! Oba se uzrujaše i digoše sa stolšde. Diže se i župnik.

— Pijte! — miri ih, i toči vino u čaše.

— Neka! — odgovore oni u jedan glas, a i ne gledaju na čaše.

Dum Andriji čisto je žao što ih ne može da razuvjeri i na svoju predobije. Da je znao da će do ovoga doći, ne bi bio ni naručio novi kip —naručio ga je s razloga što je stari bio već oštećen i

neprikladan za novi otar.

— Dakle, što ćemo? — upita ih, našavši se u, neprilici.

— Neka ostane kako je i bilo! — jedva dočekaše njih obojica.

— To nije moguće, — reče kao za se župnik. Pa, predomislivši se, nečemu se sjeti. — Eto — veli, — nać' ćemo mjesto i za stari kip: postavićemo ga u novu crkvicu na groblju. Ma, napijte se,

ljudi! — ponudi ih.

Žižica i Bukalo pogledaju se, i ispije svaki svoju čašu cijeloga.

— He, neka ostanu oba na otaru! — ne popušta Žižica, i otare rukom usta.

— Dobro govori... Neka ostanu oba...

— To ne dopuštam! — plane dum Andrija. — Napokon, ko ste vi?... U nastaju nedjelju, po podne iza blagoslova, odnijeće se kip na groblje... A ako se budete bunili, znam kome ću se obratiti...

Umiriće vas oni...

Dum Andrija potraži svoj štap i, ne obazirući se na njih, iziđe naglo iz kuće.

U nastajnu nedjelju, pred zahod sunca, litija suče se iz crkve. Cijelo selo sakupilo se da što dostojnije isprati kip staroga sveca. Žižica i Bukalo dogovorno podigoše domaćine.

— Kad nije moguće drukčije, bar da ga dostojno ispratimo! — veli Žškica na koga naljeze, u brizi, žureći se preko sela.

Paroh se nije nadao tolikoj navali ni slavi, a našao se nepripravan, ne zna što bi radio, pa se prilagodi volji naroda. A da ga ne upitaše, iskušpie se svi bratimi svetoga sakramenta, u bijelim

tunikama, sa kukuljicom na glavi; škola karmelitana, u smeđim tunikama; škola srca Isusova, sa crvenim pasom, i škola sestrica Blažene gospe.

Četiri jaka i zgodna mladića, ponositi, nose sveti kip. Muče se da ga ravno nose, no nizbrdica je, pa svetac klima pri svakome koračaju. Žižica, Bukalo, Jale i ostali, sve postariji ljudi, idu

odmah iza kipa i u vas glas pjevaju pjesmu svetoga Spiridiona. Već je krst sišao na širi put uzduž morskoga zatona što na groblje vodi; djeca priječcem istrčaše ispred njega, naganjaju se, buče.

Litija ide polagano, naizmjence narod se moli i pjeva, a plamen voštanica čas drhti a čas se potaji u svijetlome vazduhu. Žižica ispod oka gleda na okićene prozore, gazi po očišćenu putu gdje

litija stupa, pa mu srce raste, veseli se što ga je mali puk poslušao i sve to učššo na čast svome starome začetniku. Ribari čak i mreže što se sušijahu sakupiše, neka nijesu na dogledu

pobožnome narodu. A vrijeme je ugodilo, tišina je kao u tlehu; u dugome zatonu more se tek povija, brodice se lagano ljuljaju, a pučina dršće u sjaju sunca što se odbljeskuje na prozorima uz more

poređanih kuća. Litija se naprijed kreće i ostavlja za sobom vonj voštanica i zadah starih tunika, a prati je oštri vonj morske oseke i suva žala. Pa polagano pristupa na rat što duboko u more

zadire, gdje je seosko groblje, o čije se zidove za oluje valovi, pjenušeći se, razbijaju; vjetar svija mrke samce čemprese i kriče galebovi, — a sada oko hridi tugaljivo valići kroče.

Sveti kip mladići položiše na otar, a dok ga smjestiše, navali čeljad da mu noge cjeliva. Između prvih pristupi Žižica i skrušeno se pokloni, popostane časom, pa gleda u kip. U polusjeni čini

mu se da je svečevo lice mlađe i umiljatije, i žao mu je što odsle bar svake nedjelje neće moći pokloniti mu se, i još skrušenije pristupi i, učinivši prije jezikom križ na ploči pred oltarom,

poljubi ga u obje ruke i noge. Pa se onda obrati dum—Andriji i kaže mu:

— Kupiću kandioce i davaću ulje, neka žižak svake nedjelje gori pred svečevim kipom!

Već se suton hvata i svijet se s groblja razilazi. Žižica, Bukalo i Jale vraćaju se sa ostalima. Na raskršću pozove Žižica svoje društvo k sebi u kuću da se porazgovori i napije, — pozove i onu

četvoricu mladića što nosijahu sveca. Pije se vino i spominju se čudesa svetoga Spiridiona do kasno u noć. Najposlije društvo se raziđe. Napolju mladići osjetiše svježinu i vino ih podžiga,

mladost nosi, ne mogu da odole volji a da ispred djevojačkih kuća ne zapjevaju, a mjesečina ih pomaže da im u prozore gledaju i cvijeće kradu.

— Noć je od ljubavi, — reče jedan od mladića kad su k moru sišli.

— Nemoj da te Žižica čuje! On se danas posvetio, — našali se drugi.

— Pusti!.. . Zar je bija onaki dok je mlad bija... Je, hudobe! — odvrati prvi. — Sad se je pokorio, kad ga jur život ne služi. Nima ti ga do ljubavi! — i, gledajući poduže u more rasvjetljeno

mjesečinom, reče kao da sebi govori: — Ča je korist tajit: mladost je ka stvorena za ljubav!

— A Žižica, svlačeći se, bogu se moli. Pa kad do njega doprije pjesma onih kičeljivih mladića što sveti kip nosijahu, puna milinja i čežnje za djevojačkim životom, slušajući:

Blažena postelja na kojoj počivaš

i bili lancuni s kima se pokrivaš!

veli ženi:

— Vidiš kaki su, pa da nas sveti Spiridun neće kaštigat! Ni noćas ne mogu se uzdržat!...

— Imaju pravicu, kad ste pustili pokopat našega staroga sveca, — odgovori žena, i ujedljivo nastavi: — Ča ćete vi stari, mladići se vesele novomu svecu ča je mlad ka i naš pobožni dum Andrija,

ča vam je danas lipo opravija!...

— Muči, ženo, to su naši muški posli! — prekide sanjiv pošljednju Zdravo, Marija Žižica i utrne svijeću.

Napomene

• Pripovetka je prvi put objavljena u listu "Srpski književni glasnik", knj. VIII, sv. 8, Beograd, 1903
• U knjizi "Kraj mora", M. Srp., knj. 4, Dubrovnik, 1911.

Izvori

• Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 377-387 , Narodna prosveta, Beograd.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivo Ćipiko, umro 1923, pre 101 godina.