Starina Novak i delibaša Ibro
Vino pije Starina Novače
u pećini, kući neobičnoj,
a sa sinom, nejakim Grujicom
i sa svojom verenicom ljubom.
On ne pije čim se pije pivo 5
već leđenom od dvanaes' oka,
polu pije, polu sinu daje.
Njima služi vino i rakiju,
služi njima prikladna Anđuša,
vjerna ljuba Starine Novaka, 10
mila majka nejačka Grujice.
Kad Novaka pivo osvojilo,
vjernoj ljubi Novak besjedio:
„Vjerna ljubo, prikladna Anđušo,
i moj sine, nejačak Grujice, 15
nešto me je sanak osvojio,
jali sanak, jali suđen danak;
ja bih leg'o, pa bi malo zaspao,
al' se bojim Turak od Udbine.
Mogu Turci ovud nalaziti, 20
Pa će mene oni pogubiti
I mog sina nejačka Grujicu;
Pa će tebe odvoditi Turci,
do Udbine, do turske krajine,
pa će tebe poturčiti mladu. 25
Bićeš njima robinjica mlada,
robinjica do vjeka svoga.
Nego čujem, moja vjerna ljubo,
da me 'oćeš poslušati mlada,
pa da odeš dalje niz planinu, 30
niz planinu kitnu Romaniju,
pa da sađeš na tri raskrsnice,
pa ti čuvaj onu raskrsnicu
koja ide kamenoj pećini,
da ne prođu od Udbine Turci.“ 35
Kad to začu prikladna Anđuša,
ovako je Anđa besjedila:
„Gospodar', Starina Novače,
Vi spavajte koliko vam drago,
ne bojte se Turak od Udbine 40
dok je Anđe i na Anđi glava.“
Kad to začu Starina Novače,
Novak zaspa kao janje malo,
pored njega nejačak Grujica.
Kad to viđe Novakova ljuba, 45
zatrča se niz planinu Anđa,
Niz planinu, kitnu Romaniju.
Kada sađe na tri raskrsnice,
ne hte Anđa čuvat raskrsnicu
Koja vodi kamenoj pećini. 50
Ona dođe drumu širokome,
kud nalaze Udbinjani Turci.
Anđa sjede pod zelenu jelu,
taman sjela, pa se odmorila,
dok se pramen magle pomalio, 55
pomalio drumom širokijem.
Kada magla blizu Anđe dođe,
viđe Anđa trideset Turaka,
a pred njima Turčin na đoginu.
Dobar mu se đogat pomamio, 60
po tri koplja u nebesa skače,
po četri drumom širokijem,
vučki skače, zverski poskakuje,
ušim' striže, zubim' zemlju grize,
dobro đogat čeljust razvalio, 65
jednu čeljust po zemljici vuče,
drugu dig'o nebu pod oblake,
da savije bugar kabanicu,
ne bi đogu čeljust začepio.
To bijaše delibaša Ibro, 70
a sa njime trideset Turaka.
Najpre đogat opazi Anđu,
pa on stade na sred druma puta.
Kad to viđe delibaša Ibro,
on pogledava tamo i ovamo, 75
dok ugleda prikladnu Anđušu.
Delibaša Anđu ne poznaje,
delibaša Anđi besjedio:
„Ajd' otalen, dugo jadna bila,
al' si vila ili utvorina.“ 80
Odma' Anđa poznavala Ibra,
pa ovako Ibru besjedila:
„Gospodare, Delibašić Ibro,
nema vile, nema utvorine,
nit' sam vila niti utvorina, 85
već ja jesam prikladna Anđuša,
vjerna ljuba Starine Novaka,
mila majka nejačka Grujice.“
Kad to začu delibaša Ibro,
tada Ibro Anđu poznavaše, 90
pa ovako Anđi besjedaše:
„O, Anđušo, šinula te guja,
a đe ti je Starina Novače
i sa njime nejačak Grujica?“
Onda Anđa govorila Ibru: 95
„Gospodare, delibaša Ibro,
evo gori Starine Novaka
i mog sina nejačka Grujice,
u pećini, kući neobičnoj,
a spavaju kao janjci mali.“ 100
Kaza Ibru sve kako je bilo.
Kad to začu delibaša Ibro,
onda veli prikladnoj Anđuši:
„O, Anđušo, dugo jadna bila,
vodi naske kamenoj pećini!“ 105
Odma' Anđa uz planinu pođe,
a za njome delibaša Ibro,
a za Ibrom trideset Turaka.
Kad pećini oni dolazili,
ovako su Anđi govorili: 110
„Ajde, Anđo, u pećinu mračnu,
pa ti vidi prikladna Anđušo,
spavaju li oba kaurina.“
Kad Anđuša Ibra saslušala,
opet Anđa Ibra svjetovala: 115
„Gospodare, delibaša Ibro,
Sakrijte se u jelovo granje,
a ja idem amo u pećinu,
kad bi spavao Starina Novače
i sa njime luđano dijete, 120
ja ću manut` rukom i jaglukom.
Ako manem rukom i jaglukom,
svaki 'ajte kamenoj pećini,
ako li se budu probudili,
naliću im pivo zatrovato, 125
ja ću njike opet opojiti,
obojica opet će zaspati,
ja ću vama onda kazivati.“
Kad to reče prikladna Anđuša,
ode Anđa u pećinu mračnu, 130
osta Ibro u jelovom granju
i sa njime trideset Turaka.
Kad pećini Anđa dolazila,
u pećinu Anđa ulazila,
spavajući nalazi Novaka 135
i svog sina, malenoga Grujicu.
Kada viđe prikladna Anđuša,
ona mane rukom i jaglukom.
Kad viđeše od Udbine Turci,
polećeše kao mrki vuci. 140
U pećinu Turci ulazili,
pa Novaka oni opkolili,
od Novaka sablju ukradoše,
a buzdovan Ibro uzimaše.
Probudi se Starina Novače: 145
Kada viđe oko sebe Turke,
prepade se Starina Novače,
kako viknu, k'o da ljeljen riknu:
„Kuku meni od sad do vijeka,
đe ću danas jadan poginuti, 150
zbog nevjere prikladne Anđuše.“
Novaka su Turci ufatili,
na plećima savezaše ruke.
Tad se dijete jako probudilo,
u čudu se dijete nalazilo. 155
Povedoše Starinu Novaka,
gorko plače nejačak Grujica,
tješi njega Starina Novače:
„Šut', ne plači, moje dijete drago,
Bog će dati, neću poginuti.“ 160
Stade Anđa tada govoriti:
„Gospodare, delibaša Ibro,
nemoj sjeći ludo djete malo,
njega ćemo luda poturčiti,
može nama vjerna sluga biti.“ 165
Tad Anđušu Ibro poslušao,
pa u kore sablju uturio.
Kad sađoše na dno od planine,
na sred polja zanoćiše noćju,
na sred polja koplja posadiše, 170
pa za koplje njega privezaše,
oko njega stražu postaviše,
na travici čador razapeše,
Ibro, Anđa poda nj' ulazaše,
i sa njome Ibro večeraše. 175
Kad oboje oni večeraše,
Ibro Anđi onda govoraše:
„Vjerna ljubo, prikladna Anđušo,
steri dušek po zelenoj travi,
đe ćemo mi spavat noćas mladi.“ 180
Anđa skače na noge lagane,
ona stere dušek po travici,
leže Ibro, spored njega Anđa,
onda Ibro slugu dozivaše,
dozivaše, njemu besjeđaše: 185
„Ajde, slugo, pa dovedi djete,
nek večera, luđano dijete!“
Ode sluga, pa dovede djete,
pod čadorom večeralo djete,
večeraše, suze proljevaše, 190
od očiju niz bijelo lice.
Kada dijete ludo večeralo,
otalena dijete odlazilo,
svome babi ljeba donosio,
baba pita kao ludo djete, 195
baba pita, sve za majku pita.
Tad Novaku dobra sreća bila,
straža pospa turska svakolika.
Kad to viđe Starina Novače,
on đetetu svome onda reče: 200
„Ludo djete od sedam godina,
'ajde dalje do čadora bjela,
ti se savij oko svoje majke,
ne bil' ukro' sablju od potaje.“
Kad već Novak presta govoriti, 205
Ode djete babu poslušati.
Kad čadoru djete dolazilo,
od potaje sablju nalazio,
tu đetetu dobra sreća bila,
jer spavaše Anđa baš kod Ibra. 210
Kad se djete sablje dograbilo,
svome babu polećelo djete.
Kada babu dolazilo djete,
onda reče Starina Novače:
„Udri, sine, gvože na plećima, 215
neću l' ubit svog dušmanina.“
Kad to začu, baš luđano djete,
ono gađa sveze na rukama,
tada djete sveze presijeklo,
po ramenu baba obranilo 220
i stoga se djete prepanulo,
jer svog baba djete obranilo,
zato roni suze niz obraze.
Tješi djete Starina Novače:
„Šut', ne plači, moje djete drago, 225
lasno ću ja ranu preboljeti,
dušmanina savoga osvojiti!“
Kad se Novak sablje dograbio,
a gvožđa se teška ostavio,
od straže je Novak odlazio, 230
delibaši zdravo dolazio,
spavajući Ibra nalazio,
spored njega dilber Anđeliju.
Kad to viđe Starina Novače,
manu sabljom i desnicom rukom, 235
junački je Ibra udario,
u dvije ga pole prestavio.
Tad se jako probudila Anđa,
ščadijaše Anđa pobjegnuti,
al' je Novak ne dade bježati, 240
već ufati svoju vjernu ljubu,
pa njoj veli Starina Novače:
„Stani, ljubo, ujela te guja,
ti si mene šćela pogubiti,
nećeš mene, nego sebe, ljubo.“ 245
On izbudi po ledini Turke,
ne budi ih grlom ni avazom,
već ih budi sabljom okovanom.
Kada Turke od sna rastavljaše,
u dvije ih pole prestavljaše. 250
Kad iseče po zemljici Turke,
on ovošti bijelu košulju,
pa on svlači prikladnu Anđušu,
on je svlači, pa je preoblači,
pa zapali voštanu košulju. 255
Kada Anđuši vatra pritužila,
ovako je sinu govorila:
„Nemoj sine, aram tebi bilo,
što je tebe odranila majka!“
Šćaše Grujo vatru ugasiti, 260
al' ne dade Starina Novače,
već on veli prikladnoj Anđuši:
„Zovi, Anđo, delibaša Ibru,
nek ugasi vatru oko tebe.“
Još Anđuša šćaše govoriti, 265
al' ne dade Novak besjediti,
mane sabljom i desnicom rukom,
dok na Anđi ne spanulo glave.
