Srbinovo oružje
Kad ostavi Srba sreća,
I goni ga sudba crna,
I tužnome, mjesto cv'jeća,
Pruža oštra v'jenac trna;
Kad mu ime, vjeru, časti
Gazila je zloba vraga,
Pod nasiljem pakla strasti
Služila mu seja draga.
Kad pod ada stravom mrskom
Zemlja mu je suze lila,
A njegovom krvlju srpskom
Zmija dušu krijepila.
Za odbranu časti, vjere
Trzao je Srbin mača,
Da slobode cv'jeće bere -
I dušmane da nadjača;
Da satanu gadnu smrvi
Prezir'o je muke ljute;
Gazio je more krvi,
Širio je slavi pute.
Al' oružja jačeg ima
Što nam crnu ponoć slama,
A okove ropske snima
I vlast sile pruža nama;
Provodi nas kroz mrakove
Do dvorova moći slavne,
Slobode nam zlatne, nove
Budi vedre, sv'jetle dane.
To oružje što sve slama
čili duh je punan moći;
Bistri razum, gdje se tama
Nije svila, nit' mrak noći;
Što je sramno i prezreno;
Što pred srdžbom sudbe nije
Lednom tugom oboreno;
A s branika svetog prava
Ne otstupa, ne skriva se, -
Sa smjelošću gordog lava
Trpi muke i užase.
To oružje, što sve ori
I do zlatne vodi mete,
Čisto j' srce, u kom gori
žar istine, pravde svete.
Što se trudi da saplete
V'jence slave rodu svome;
Da razagna tmine klete,
Što mu majci grudi lome.
S tim oružjem, darom neba, -
Napr'jed, brate, svud bez straha!
To oružje tebi treba
Srbadijo, munjo plaha!
S tim oružjem smjelo hodi
I cilju ćeš bliže biti,
To oružje sreći vodi -
Sa njime ćeš pob'jediti!
U Dubrovniku, 14. februara 1890.