Po zvijezdama svom se ne domišljam sudu,
Premda mislim da sam znalac zvjezdoslovlja —
Ne da dobru sreću kažem ili hudu,
Kuge, nerodice, il narav razdoblja;
Niti mogu kob časaka kratkih reći,
Pridajući svakom vjetar, grom i kišu,
Nit hoće li knezovima poć po sreći,
Ičim što naslutim da nebesa pišu.
Već znanje iz tvojih očiju gonetam,
Čitam u tim stalnim zvijezdama umijeće:
Da će istina s ljepotom skupa cvjetat
Ako se od sebe k potomstvu okrećeš.
Inače ti naviještam da tvoja smrt
Istinu će skončat i ljepotu strt.
