Solomuna proklela mati

Premudri Solomun jednoć u razgovoru reče pred materom svojom da se svaka žena može prevariti. Mati ga za to vrlo iskara govoreći mu da to nije istina. Poslije toga negde Solomun materi svojoj nekako dokaže da je i ona kao i ostale žene. Mati se njegova za to vrlo rasrdi pa ga prokune da ne umre dok ne vidi morske dubine i nebeske visine. Pošto Solomun već ostari i već mu se dosadi življeti na ovome svijetu, stane se starati kako bi se oprostio materine kletve, da bi mogao umrijeti. Najprije sakuje gvozden kovčeg, veliki kako može on u njemu sjediti; na zaklopcu ovoga kovčega utvrdi jedan kraj od gvozdenijeh veriga koje su bile tako dugačke kao što je od prilike mislio da je more duboko. Po tom ušavši u kovčeg zapovjedi ženi da ga zaklopi pa da baci u more a ona da drži drugi kraj od veriga, pa pošto kovčeg padne na dno mora, onda da ga izvuče na brijeg. Žena kovčeg zatvori i zaklopi i baci u more; ali dokle je još držala kraj od veriga i nije mogla kovčega da izvuce, dode neko te je prevari da su Premudroga s njegovijem kovčegom zajedno već odavno ribe proždrle i da ga već nikad na suho izvući ne može, već neka pusti kraj od veriga, pa neka ide kući. Onda ona verige ispusti, te sve sa prevelikom težom svojom pritisnu Premudroga u kovčegu na dnu mora. Poslije toga đavoli nađu svetoga Jovana štaku i kapu i odeždu, pa se svade ne znajući kako će to podijeliti, i najposlije reku: "Hajdemo k Premudrome da nas on namiri." I tako doznavši de je Premudri, otidu k njemu na dno mora, i dozvavši ga kažu mu za što su došli; a on im iz kovčega odgovori: "Kako ću vas ja iz kovčega namiriti, kad niti vidim vas ni onoga oko čega se svadate? Nego me iznesite na brijeg pa ću vas onda namiriti." Đavoli onda odmah uzmu kovčeg s Premudrijem te iznesu na brijeg. Kad Premudri iziđe iz kovčega i uzme u ruke od đavola ono oko čega su se posvadali kao da vidi šta je i šta koje vrijedi, on prekrsti štakom, a đavoli se odmah razbjegnu kud koji, te njemu ostane sve. Tako je Premudri video morske dubine, pa onda stane misliti kako će još videti nebeske visine. Za to uhvati dva noja, pa im za nekoliko dana ne da ništa jesti dok dobro ogladne, pa im onda priveže za noge veliku kotaricu u koju on uđe i sjedne držeći rukama više sebe i više nojeva na dugackom ražnju pečeno jagnje. Nojevi želeći da bi pecivo dohvatili, polete u visinu i tako su sve lećeli dokle Premudri ne udari ražnjem u nebo, pa onda obrne ražanj na niže te ga nojevi snesu na zemlju. Tako je video i nebeske visine i poslije je umrъo.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 157–159.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.