Soko i vila5
Zapjevao soko 'tica siva,
U planini na jelovoj grani,
A sluša ga iz oblaka vila,
Slušala ga, pak je govorila:
»Siv sokole, na jelovoj grani!
Pjesme turi, suze ronit stani
Zar je tebi danas do pjevanja,
Da si juče bio u Kosovu,
Kod Sitnice studene vodice,
Kod Sazlije kamene ćuprije,
Kod bunara i mramor kamena,
Vidio bi jada iznenada:
Đe pogibe slavan car Lazare,
U Kosovu kod vode bunara,
Glava mu je u bunar pa'nula,
Sama mu je u vodu skočila,
Da mu glavu ne ugrabe Turci,
Okreće se glava na bunaru,
Kad s' okrenu nekolika puta,
Stade žarko na istoku sunce,
Zakukaše srpske kukavice,
Jer je Srbe presjenulo sunce.
Kad pogibe slavan car Lazare,
Rosnu travu konji pogaziše,
Sirotinju Turci zarobiše,
Na Kosovu polju nesretnome,
Izgiboše sve srpske vojvode,
Vjerne sluge slavna car-Lazara,
Njemanića srpskog gospodara,
Careva se krila salomiše,
Pogiboše tri srpske vojvode,
Kod čadora silna car-Murata,
Pogibe mu vojvoda Miloše,
Kog ne bješe nikad vjernijega
U Srbina ni u srpskog sina,
On je caru vjeru založio,
I za cara život položio,
Da pogubi turskog car-Murata,
Prije boja, prije razbojišta,
On kako je vjeru založio, 40
Onako je riječ ispunio,
Car Murata živa rasporio,
Svoju glavu Miloš izgubio,
Za svojega slavna car-Lazara,
U Kruševcu srpskog gospodara, 45
JSada pade Miloševa glava,
Tadaj pade sva junačka slava;
Tadaj pade Kosovac Ivane,
Čuvajući sebe i Miloša,
I Lazara srpskog gospodara. 50
Kad pogibe Kosovac Ivane,
Tadaj pade Toplica Milane,
Od Toplika od srpske palanke,
Koji hrabro brani srpske majke,
I Srbine sive sokolove. 55
Kad padoše tri srpske vojvode,
Tri vojvode od srpske slobode,
Tad pogibe od Bosne vojvoda,
Po imenu Vlajko Bošnjanine,
I njegova sva izgibe vojska, 60
Kad izgibe ta bosanska vojska,
Udariše ljuti Crnogorci,
Kajno gorski iz planine vuci,
I pred njima cetinjski vladika,
Tu se ljuto tukoše i biše, 65
Od Turaka jade napraviše,
Golemijeh napraviše jada,
Rad' Kruševca Lazareva grada,
I Srbije što se s Turcim' bije,
Na mejdanu tešku krvcu lije; 70
Kad pogibe cetinjski vladika,
Turcim' bješe na Kosovu dika,
I njegova sva izgibe vojska.
Car doziva Brankovića Vuka,
Nesretnoga srpskoga hajduka, 75
Pak mu dade vojske izabrane,
Da razvije sa planine grane,
Da siječe po Kosovu Turke,
Al' nesretni Brankoviću Vuče,
Uze vojske dvanajest hiljada,
Sve konjika ljuta oklopnika,
Pak zavede u Šaru plan- nu,
U planinu u goru zelen} ,
Car Lazaru učini nevjeru,
Brani vojsci, ne da u Kosovo,
Vuk izdade slavna car Lazara,
Car Lazara svoga gospodara,
Izdalo ga ljeto i godina!
Pak udari Musa Arbanase,
To j' amidža Musića Stevana,
Kako u boj na Kosovo pade,
S Turcima se ljuto tući stade,
I sa njime ljuti Arbanasi,
Arbanasa hiljadu momaka,
Sve junaka kako vatre žive,
S Turcima se tukoše i biše,
Svi u boju ljutom izgiboše,
Braneć svoga slavna gospodara,
Gospodara srpskog car Lazara,
I Srbiju srpsku carevinu.
Pak udari Ljutica Bogdane,
I on hrabri Srbe izabrane,
Kad pogibe Ljutica Bogdane,
I njegova sva izgibe vojska,
Na Kosovu kraj vode Sitnice.
Pade s vojskom Orloviću Pavle,
Kad Orlović na Kosovo pade,
S Turcima se ljuto tući stade,
Kad pogibe Orloviću Pavle,
I njegova sva izgibe vojska,
Na Kosovu kod vode Sitnice.
Pade s vojskom Jug-Bogdane stari,
Kada Bogdan na Kosovo pade,
S Turcima se ljuto tući stade,
Sa njegovo sve devet sinova,
Kajno devet sivih sokolova,
Što razgone Turke na buljuke,
Po Kosovu polju širokome,
Kajno vuci po planini ovce,
Tu se teška krvca proljevaše,
Doline se krvi natočiše,
A brežine glavam nakitiše,
Kad pogibe Boško Jugoviću,
Tad pogibe devet Jugovića,
(Barjak pade u zelenu travu),
I deseti Jug-Bogdane stari,
Pogibe mu sve devet sinova,
Uzdanijeh srpskih sokolova,
Svi padoše jedan do drugoga,
Izgiboše jedan za drugoga,
Među njima Jug-Bogdane stari,
Kao soko među sokolima;
Tu njihova sva izgibe vojska.
Udri s vojskom Vasojević Stevo,
I sa njime ljuti Crnogorci,
Porodica iz Vasojevića,
I tu tešku krvcu proljevaše,
Ali Turke nadbit ne mogoše,
Dok i oni slavno izgiboše,
Na Kosovu kod vrela izvora;
Tu pogibe Vasojević Stevo,
I njegova sva izgibe vojska.
Pade s vojskom Musiću Stevane,
Kada Stevan na Kosovo pade,
Kako pade Turke biti stade,
Tu se teška krvca proljevaše,
Al' učinit ništa ne mogoše,
Dok i oni slavno izgiboše,
Na Kosovu kod suha Javora,
Kad pogibe Musiću Stevane,
I njegova sva izgibe vojska.
Pade s vojskom Srđa Zlopogleđa,
Kada Srđa na Kosovo pade,
S Turcima se l>uto tući stade,
I njegovu glavu ugrabiše,
I njegova braća izginuše,
I njegova sva izgibe vojska.
Pade s vojskom dijete Lauše,
Kad Laušan na Kosovo pade,
S Turcima se ljuto tući stade,
Ljuto s'ječe po Kosovu Turke,
Tri stotine odsiječe glava,
Al' i njega sila osvojila,
Tu pogibe dijete Lauše,
I njegova sva izgibe vojska.
Udri s vojskom slavan car Lazare,
Pred njime se vijaju barjaci,
A za njime igraju jedeci,
Oko njega sluge nekolike,
S desne strane Vidosave sluga,
A s lijeve Banović Strahilo,
Ja kakav je Banović Strahilo,
Sav u krvi ogrezuno bješe,
Sijekući po Kosovu Turke,
Sve razgoni Turke na buljuke,
I preskače konje i junake,
A ukida sa konja junake,
I junačke odsijeca glave,
Jednom mahne, dvades't glava pa'ne,
Kajno rosu kada vjetar smahne,
U planini sa jelove grane.
Al' je tako od Boga suđeno,
Tu pogibe slavan car Lazare,
Na Kosovu kod vode bunara,
Glava mu je u bunar pa'nula,
Okreće se po bunaru lice,
Tadaj stade na istoku sunce,
Pogibe mu Vidosave sluga,
Ne pogibe, već rana dopade,
Koje nikad preboljeti neće.
Dok zavika iz oblaka vila,
Te doziva Banović Strahila:
»Oj Srbine, Banović Strahilo,
Zar ne vidiš, đe ćeš poginuti,
Da si vila, pa da imaš krila,
Pak da ti je od čelika meso.
Ne bi pero iznijelo mesa,
Ja kamoli da ćeš osvojiti;
Dok pogibe Miloše vojvoda,
Što je bio svim' Srbim' sloboda,
I pogibe slavan car Lazare.
I njegova sva izgibe vojska,
Danaske je od Boga suđeno,
Srpsko carstvo da p'ane rođeno,
1l Kosovu kod vode Sitnice,
Zakukaše srpske kukavice,
Ni' se mori, ni' goni dorina,
Beć se vrati do Kruševca ravna,
Te ti brani dvore Lazareve,
I gospoju caricu Milicu,
Gospojicu, srpsku kukavicu,
Da je mladu ne pogaze Turci,
I Jelicu ljubu Miloševu,
U Kruševcu kod careva dvora,
Što ostade mlada udovica,
Pak da cvili kajno kukavica,
Za junakom Obilić Milošem,
Veće brani mladu gospojicu,
Da joj Turci ne obljube lice.«
Kad to začu Banović Strhilo,
Suze proli, doratu govori:
»Moj dorate, moje desno krilo,
Moje krilo desno i lijevo,
Povrati se zdesna nalijevo,
Da idemo do careva dvora,
Da branimo dvore u Kruševcu,
Da Kruševca ne porobe Turci,
Da ne robe kajno gorski vuci«.
Pak pod sobom povrati dorina,
Oćera ga kroz polje Kosovo,
Dok on dođe do vode Sitnice,
Do Sazlije kamene ćuprije,
Tri hiljade posiječe glava,
Kad Strahilo na ćupriju dođe,
Al' ćupriju pritisnuli Turci,
Na ćupriji krstaš barjak vija,
To je barjak Boška Jugovića,
Pod njim sjedi dvoje Arapčadi,
Što čuvaju barjak Jugovića,
Da ponesu sobom u Jedrenu.
A kad viđe Banović Strahilo,
Proli suze niz bijelo lice,
Suze proli, ovako govori:
»Moj dorate, moj lijepi brate,
Vid' barjaka Boška Jugovića,
Đe se danas u Turaka vija,
Sa Srbina pade na Turčina,
A tako me mati ne rodila,
Već kobila koja konje rađa,
Boškovu ću osvetiti glavu,
Jal' ću dati svoju za njegovu.«
Pak pod sobom uzljuti dorina,
Stade mu se dorat propinjati,
Zubom škri'nu, dok mu sablja sijnu,
Dokle Strahil do barjaka dođe,
Pet stotina odsiječe glava,
Kad Strahilo do barjaka dođe,
Posiječe dvoje Arapčadi,
Pak ugrabi barjak Jugovića,
Dok Strahilo pro ćuprije prođe,
I pronese barjak Jugovića,
Dvan'est stotin' odsiječe glava,
dok s' barjaka otpade jabuka,
Pak mu pade u vodu Sitnicu,
U Sitnicu mutnu i krvavu,
Tadaj znade đe svo carstvo pade,
Bog mu dade, rane ne dopade,
I odnese barjak Jugovića,
Pravo Strahil do Kruševca siđe,
Susrete ga carica Milica,
I Jelica ljuba Miloševa,
Ljuto cvile kajno kukavice,
Pitaju ga za nesreću crnu:
»Je li erpska izginula vojska?
Je li nama care poginuo?
Jesu l' naše sluge izginule?«
Sve im Strahil od istine kaže,
Gospojicam razgovore daje:
»Ne bojte se, moje gospojice,
Ako nam je care poginuo,
Visoki je Stevan ostanuo,
U Rusiji slavnoj kraljevini,
Mi ćemo vas dovijeka hranit,
Sebe i vas od Turaka branit,
Još imade u Srbina vojske.
