Sova
| Sova Pisac: Jovan Ilić |
Sova
Ponoć, gluvo doba, svud tišina n'jema,
Kano da se svijet u grob vječni sprema!
Sve izumre živo — nebo s' tamom muti,
Snom priroda c'jela uspavana ćuti.
Blijed mjesec samo kad-i-kad se javne,
Pa i on nam zađe za oblake tavne.
Nigde zv'jezda jasnih, nigde zračak pusti,
Gore, luke cvjetne mrak obuze gusti.
Oblačine crne nad nama se viju,
Tavne sjenke trepteć strah u srce liju.
Gdje bauka mraci u njedrima taje,
Glas ponoćni sove još se čuti daje.
O tajnosti čudna, ti strašilo sv'jeta,
Dokle li će trajat sila tvoja kleta?
Dokle će nam srca drhtati u mraku,
Ćud podnoseć tvoju sramnu i opaku?
Zar kod Bogom danih nam darova l'jepi'
Bit moramo n'jemi, i gluvi i sl'jepi?
Noći, tavna noći, hoćeš skoro proći?
Sunce naše jarko, da li ćeš nam doći?
0, dođi nam, dođi, grani sv'jetu b'jednom,
Da svjetilo tvoje ugledamo jednom!
Napomene[uredi]
- Ova pesma je objavljena u: Srpske Novine 1849, br. 32 ; Pjesme 1854; rukopis ; S. K. Zadruga knj. 17
Izvori[uredi]
- Jovan Ilić: Celokupna dela, strana 70, Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta.
|