Snaga bez očiju

Snaga bez očiju Pisac: Simo Matavulj

Za vrijeme Hercegovačkog ustanka (1875) Vaso Gorčinović, kožarski trgovac u Dubrovniku, mogao je imati oko pedeset godina. Vaso je bio rodom iz Hercegovine, iz trebinjskog kadiluka, pa kao dijete pobjegao je od siromaštine u Grad, gdje je najprije posluživao njekoga zemljaka, kožarskog trgovca, pa mu postao šegrt, pa s vremenom kalfa, pa s vremenom ortak, pa s vremenom naslijedio ga, što nije rijedak slučaj među hercegovačkim trgovcima po Primorju. Vaso se nije ženio, kao ni njegov gospodar i dobrotvor. I mnoge navike Vaso bješe primio od gospodara, na primjer, da se sam dugo šeta, da susreće Hercegovce koji silaze na pazar, da oštro drži sve postove, da se uveče dugo bogu moli, da u magazi sveti vodicu četiri puta u godini, da mnogo dijeli sirotinji, da ne jede jagnjetinu prije Đurđev dana, itd. Vaso bješe osrednjega rasta, širokih pleća, dugačkih obraza, sa blagim izrazom, velikih prosijedih brkova, koji malko zaoštravahu mekotu crta. Nosio je "tijesno" odijelo, ali uvijek crnogorsku kapu, a u ruci jaku drenovaču. Imao je momka u magazi i kuvara, obojicu Hercegovce. Kako se često večerom u njegovoj magazi skupljahu hercegovački trgovčići i radnici Dubrovčani, prozvaše Vasa "pretsjednikom vlaškoga koncilijabula"; pošto buknu ustanak prozvaše ga "vojvodom". Me-ću njegovim zemljacima vladalo je mišljenje da je ostao "čist kao od majke rođen", te da stoga njegova molitva ili kletva ima prijema u boga!

U isto vrijeme kad i Vaso Gorčinović, krenuo se iz zavičaja njegov brat od strica Mićo Gorčinović. I taj je posluživao godinu ili dvije po Dubrovniku, ali je bio nemirne naravi, nebojša i kavgadžija, te se nije mogao skrasiti ni u trgovini ni u zanatu. Zato stupi u austrijsku vojsku kao dobrovoljac. Za mnogo godina Vaso nije imao nikakva glasa od rođaka. Istom po svršetku talijanskih ratova, primio od njega pismo, kojim mu javlja da je postao oficir. Poslije su se dopisivali po jednom, po dva puta u godini, što je trajalo njekih dvadeset godina. Najposlije, kapetan Mićo Gorčinović piše bratu iz njekoga garnizona u Galiciji da je dobio "jeđupatsku bolest" u očima, koja se ne može izliječiti, zbog čega mora u pensiju. To je bilo krajem zime, a početkom proljeća kapetan Mićo stiže. Lako je zamisliti kako je bilo rođacima pri prvom sastanku, nakon trideset godina, otkako se rastadoše kao djeca.

Mićo je bio veoma krupan. Vrat, mišice, grudi, bijeli zbijeni zubi, gusti riđi brkovi pod kukastim nosom, sve to odavaše neobičnu mušku snagu. Glavno mu je obilježje bilo, na prvi mah, što se mnogo smijao. Svaka sitnica mogla ga je navesti na smijeh, a to dade Dubrovčanima povoda da misle e je kapetan malo udaren. Čuveni dubrovački filozof onoga vremena, Dum Ivan Stojić, jednom pred kafanom, kad je bila riječ o tome reći će:

- Može bit' da je udaren, a opet može bit' da ti čovjek ima baš od naravi moć kojom svačemu uhiti smiješnu stranu! Jer sve na svijetu, počinjući od boga, pa do onoga što može zamisliti njeki ofičo u pensiuni ima svoju stranu!

Razumije se po sebi da se rođaci ne razdvajahu. Kapetan se nastani u kožara. Zajedno su šetali i u kafanu išli. Više od jednom u šetnji Vaso bi čuo iza leđa ovake opaske:

- Ma, bogare ti, otkada je vojvoda Vaso tako spiritozan (duhovit), da mu se oni rođak smije k'o mahnit?

- Može bit' da je baš rođak spiritozan, pa se smije Vasu...

Ponjekad bi kapetan sam sjedio pred kafanom na Bersaljama. Tu je, takođe osamljen, često sjedio njeki mladić Dživo Dorić pravnik, sin jednoga obućara iz grada. Jednom kapetan zamoli mladića da mu da novine, pošto ih on pročita, našto se đak učtivo prikaza:

- Gospodine kapetane, dopustite da vam se prikažem, jer vas visoko poštujem!

Kapetanu stade i rukova se sa Dživom.

- A, milo mi je... A vi me poštujete? - Pa udari u smijeh.

Mladić je ćutke posmatrao vojnika. Gusta, kratko potšišana kosa, kratko ošišana brada i upredeni brci nemahu nijedne sijede. Dživo zamišljaše sve strahote, kroz koje je taj dobrovoljac morao proći, dokle je od nepismenog mladića postao kapetanom.

- Dakle vam je moj rođak Vaso već pričao o meni? - započe kapetan skinuvši crne naočari i brišući ubrusom crvene oči.

- Ta u gradu se zna dosta o vama, - prihvati mladić... Videći kako i sitnica golica kapetana na smijeh, Dživo se sjeti teorije kanonikove da taj čovjek, mimo ostale ljude, vrlo brzo vidi smiješnu stranu, a, može biti nju jedinu i vidi.

- E, što ti je malo mjesto, gde svakoga sva-što zanima! - dodade kapetan. - Moj gospodine, ja sam ti prošao kroza sito i rešeto!... Ha-ha-ha-ha, prošao kroza sito i rešeto!... Kako može čovjek proći kroz take stvari!?

Poslije toga predgovara, kapetan započe svoj životopis, začinjajući i žalosne i smiješne i ozbiljne događaje svojim vječitim smijehom. Cijelo ratovanje u Italiji izdržao je bez prekida; zatim rat pedesetdevete godine; pa danski rat, šesetdruge godine; pa pruski rat šesetšeste godine!... Bilo je strahovitih prizora, o kojima je govorio istim tonom, kao što je pričao, ka primjer, kako je rado pušio virginije cigare, sve dok mu ih ljekari ne zabraniše.

Ele, za pola časa kapetan ispriča Dživu cio cjelcat svoj život. Uostalom, očevidno, on bi se tako povjerljivo razgovarao ma s kim bilo, koji bi prvi naišao. Mladi čovjek dobi utisak da je veteran zdrava, srpska duša, nepokvarena kasarnskim životom kroz toliki tuđ svijet, - pamet bez velike dubine, sem koja je pojimala mnoge ljepote. Kapetanu se ne izmače nijedna riječca srdžbe zbog malog unapređenja, zbog toga što mu pri otpustu ne dadoše vojeno odličje. Iz toga pričanje osobito darnuše Dživa njeke opaske, kao na primjer: "I tako, moj mladi gospodine, ja ti u životu nikako uživao nijesam, sjem očima, a sada, eto, hoću i njih da izgubim!"...

Poslije tri nedjelje Mićo se iseli od rođaka, iako je ovome to krivo bilo: uze jednu sobu, kod njeke udovice na Pilama, ručavao je i večeravao kod svoga rođaka. Jutrom su zajedno išli izvan grada i dočekivali zemljake, pa onda bi kapetan sam otišao do Gruža i vratio se do pomenute kafane. Po čitave bi sate sjedio nepomičan, sa malko izvraćenom glavom, ali, čim bi mu se kogod pridružio, odmah bi počeo svoj grohotni smijeh. A poznao se bješe sa filozofom kanonikom, sa starim vlastelinom Borićem, i sa mnogim drugima. Osobito mu milo bješe društvo starog obućara, Dživova oca, koji se jedini sjećaše kapetana kao dječka.

Jedne nedjelje Vaso pozva i Dživa na ručak. Kapetan je sjedio u pročelju. Domaćin i njegov momak sa strane, a oba se držahu prema njemu kao kad je put sjedio za njihovim stolom.

Dživo opazi da je ta pretjerana pažnja dosadna kapetanu. A on najzad i reče:

- Ma, bogare ti (da rečem i ja po dubrovačku), zar sam ja kakav razmaženi gospodičić, te me toliko mazite? Zar ste zaboravili da sam se othranio profuntom?

Jako a pitko konavosko crno vino učini da Dživo prvi dade maha prepunosti svoga srca i izveze zdravicu kapetanu, nazivajući ga "junakom Kustoce, Solferina, Sadove", mučenikom osjećanja dužnosti, koji je čak svoj očnji vid na kocku stavio da se ne ogriješi prema čovječanskoj dužnosti. - "Jer, da je naš dični brat poslušao savjet ljekara, te otpustio bolesnog svog slugu, ne bi mu prionula grozna bolest, koja ga muči!"

Zatim se Dživo zanese u djetinjstvo obojice rođaka, napomenu junake iz njihova bratstva i plemena, zarobljenu Hercegovinu i njezine nade, istaknu čudnu sudbinu, koja je braću za četvrtinu vijeka razdvojila neizmjernim prostorijama, pa ih, "pod jesen života", opet sastavila, da se do kraja života nagriju na suncu bratske ljubavi!

Vaso je plakao od ganuća, a Mićo se grohotom smijao. Pa obojica, razdragani, počeše se sjećati davne prošlosti, pa otkriše namjeru, koju su dotle krili, - čim počne jesen, otići će zajedno u Hercegovinu i zadržati se dokle kapetan potpuno ne ozdravi.

- Jer, treba da znate, - reče kapetan Dživu - kao što u boga vjerujem, tako vjerujem da naše babe znaju mnogo štošta bolje nego li ljekari! Ja sam zapamtio kako je njeka naša baba liječila baš od očnih bolesti. Dođe bonik, leži u mraku kod babe i ona ga zapaja samo surutkom, koja čovjeka istruže, to znate, te jadnik bogoradi da mu se da, dajbudi, malo kaše. Aja! Baba ne da ama ničega "krušna". Najzad, jednoga jutra, posade bonika na nisku stolicu, pokriju ga po glavi, a baba podnese jednu veliku činiju s vodom. U činiji je tikva, u tikvu udjenuta zapaljena svijeća, i baba, mrmoljeći nješto, počne bacati trave na plamen. Dim od trave ujeda u oči bonika, i on stane ječati, i hoće da skrene glavu, ali ga dvojica čvrsto drže. I, vjerujte, ne prođe dva-tri minuta, a iz očiju počnu padati na svijeću i na vodu kao bijeli končići! To su sve crvići. A i ljekari kažu... zovu ih... kako ono? koji na njekim "sočinjavaju" gnijezda u očima.

Odjednom Vaso, udarivši pesnicom o sto, viknu:

- Čuješ, brate, trista mu jada, što sam ti rekao na trijezno, u četiri oka, to ću sad ponoviti na "pjano", pred ovim našim prijateljima!

- Aj, aj, - veli kapetan i udari u smijeh.

- Šta tu "aj, aj" po švapski, trista mu jada, veli Vaso, - pipajući po špazima... - Šta tu... pa! - i pruži mu krajcaru.

- Batali! - reče kapetan.

- Drž' to, kad ti kažem, neka vidi, ovaj Latinin šta može "Vlah"! Jakako, Vlah, Srbalj ... Dela, molim te, onako u dva maha ... vi to niste znali, Dživo?

- Ne znam o čemu je riječ, - veli mladić.

Kapetan uze krajcaru i previ je među prstima. Zatim ustade, raskorači se, pa je previ na drugu stranu i prelomi je u dva komada.

- O, brate, kakva je to baš snaga! - viknu mladić u čudu.

- A, šta sam ja rekao, a? - prihvati Vaso... - Šta njemu fali? Ono, recimo, što njemu fali, imam ja. Ja sam stekao, ja sam gospodar, pa mirna Krajina! Dakle, trista mu jada, šta tu vazda, nego neka se moj brat Mićo oženi, pa eto mu kuće, eto mu...

Dživo i momci zagrajiše kucajući se s njim.

- Zar nije grijehota - nastavi Vaso - da od ovakog junaka ne ostane poroda?

Kapetan brisaše naočari, a kad ih natače, na njegovu se licu pojavi bolni izraz. Vaso i Dživo postajahu sve više oduševljeni, a on je ćutao.

Najzad izidoše sva trojica.

Bješe divna noć. Na čivitastom nebu treperahu bezbrojne zvijezde. Nigdje svijeće po gospodskim drevnim dvorovima; nigdje žive duše po glatkom Stradunu, po kome odjekivahu njihovi koraci.

- Dubrovnik spava dubokim snom pod težinom svoje prošlosti, - šapnu Dživo.

- Oh, ala štiplje, ali štiplje! - reče kapetan.

- Oči? Je li? - pita mladić.

- Ništa, trista mu jada, proći će! - veli Vaso, - Živ čovjek sve podnese, osobito čovjek kao ti što si, taka snaga! - opazi Vaso.

- Snaga, da! - prihvati kapetan... - Sna-ga bez očiju! Ha-ha-ha!

I njekoliko puta ponovi taj izraz, dokle ga dopratiše do kuće.

Već sjutradan ču se da se ustanak širi na jugu. Nastade strah po Primorju, kakav se nije zapamtio od vremena francuske najezde. Oba rođaka iđahu i dalje na jutrenje šetnje da iščekuju glasnike.

U "vlaškom koncilijabulu", u Vasovoj magazi, sjem pređašnjih članova, počeše dolaziti još: kapetan, Dživo, i njekoliko mlađih Srba katolika.

To je trajalo otprilike dvije nedjelje, dokle ustanak ne zahvati i trebinjski kadiluk.

Malo pomalo, pojaviše se isuviše očevidni znaci da austrijske vlasti rado gledaju događaje na granici, a to ohrabri patriote, te počeše grajiti... Pa ne prođe mnogo, a vlasti počeše otvoreno potpomagati ustanak...

Duž cijelog Primorja obrazovaše se odbori; ustanoviše se bolnice za ranjenike; poplaviše proglasi, kojima se pozivlje omladina da se pridružuje ustanicima; novine počeše napadati na Srbiju i Crnu Goru što oklijevaju, kad, za tri do četiri nedjelje, vjekovno pitanje može biti riješeno!

Vaso i Mićo postadoše sasvim drugi ljudi, - podmladiše se, upravo podjetiše se, izgubiše svaku opreznost, svaku mjeru!

Najbolje se može prikazati ondašnje stanje duhova i stupanj srpske naivnosti ovim riječima kapetanovim, što ih izreče jednog večera u "koncilijabulu": veli "Snaga bez očiju."

- Sad već i ja vidim istinu! Rabota je dogovorna između Rusije i Austrije! Austrija će pristati da zarate Srbija i Crna Gora i ako ustreba, zagaziće i ona u rat da se stvori velika srpska država! Ne znam kakva će njoj za to nagrada biti, ali, zacijelo, tako je!

Ustanici počeše slobodno prelaziti na austrijsko zemljište, a Turcima je Austrija činila svakojake smetnje. Zatijem nastade još veće čudo, - dođoše dobrovoljci iz Crne Gore i Srbije, pa dođoše u pomoć i Garibaldinci iz Italije! Garibaldinci, do juče prokleto ime među Austrijancima, počeše gomilama dolaziti pod Dubrovnik i Boku! Za njima naiđoše dobrovoljci ruski, češki, slovenački. Ele, nastade prava "vavilonska kula". Ćesarski policajci drugovahu sa dobrovoljcima i ustanicima. Povoljne vijesti sa bojišta svečano se objavljivahu, - ćesarski komesari bratimljahu se i veseljahu sa patriotama!

Dživo, sa još njekoliko mlađih ljudi, bješe se dogovorio da idu. Uoči polaska cijelog je večera sjedio sa kapetanom pred kafanom, ali ne samo što ne kaza svoju namjeru, nego se navlaš vladao tako, kako će se sjutradan jače istaći njegovo pregaoštvo. Kad, po običaju, isprati kapetana do kuće, reče mu:

- Laku noć, kapetane. Zbogom. Može biti zbogom zanavijek!

Kapetana spopade njegov goropadni smijeh, a mladić, uvrijeđen, najbržim koracima otide svojoj kući.

Sjutradan, u zoru, pred gradskim vratima bješe na okupu četica mladih Dubrovčana i četiri Rusa. Njeki imađahu revolvere, njeki starinske pištolje, kremenjake; svaki je još imao u torbici džebane i hljeba.

Rusi bjehu šareno odjeveni; bilo ih je sa crnogorskim gunjevima i ruskim kaftanima, sa dalmatinskim kapama i ječermama; ali svi bjehu snabdjeveni ostragušama.

Četica se uputi trebinjskom cestom, a kad stiže na pojilo, dočeka je čovjek čudna izgleda. Na glavi mu bješe crnogorska kapa, na nogama opanci i široke šarene nazuvice, u koje je uvio plave oficirske pantalone. Na njemu bješe bluza, a sablju po kozački objesio preko grudi; oko struka široki kožni pojas; na boku, u silaju, revolver i lovački nož.

On stade preda njih, izvrativši malko glavu, i prikaza se:

- Pensionovani kapetan Gorčinović! Želim vam biti drug, ako me hoćete.

- Kapetane! - viknu Dživo... - Dakle... Svi se rukovaše s njim i odmah se uputiše. Rusi zapjevaše:- "Po čustvam brati mi: s toboj" - pjesmu dekabrista.

Kapetan se uputi razgovarajući se s jednim ruskim oficirom, koji je naročito istupio iz vojske da dođe u ustanak. Od ostalih njegovih zemljaka dvojica bjehu đaci, trojica plemići i jedan mašinista. Od Dubrovčana bjehu Dživo, jedan drvodjelja, jedan vlastelin, jedan bogoslov, jedan opančar, jedan kafanski momak i jedan mrnar.

Kad skrenuše sa kolskoga puta prečicama, na granici hercegovačkoj, kapetan se poče spoticati.

- Ej, - reći će on, kao u šali - prije trideset (i njekoliko godina, skakao sam ja ovuda kao koza, a sad!... Ko bi ikad rekao, najposlije, da ću ja vidjeti ove strane!... Ha, ha, baš ih lijepo vidim!

I on sjedne na kamen, pa obrisa dlanom suze, koje ronjahu ispod naočari.

Pred veče stigoše pod manastir Duži, koji bješe u rukama ustanika.

Oko manastira, u porti, po doksatima, u različitim gomilama i položajima, vidješe što se ni u snu ne sniva! Gotovo sve nošnje jevropske bjehu zastupljene, čujahu se gotovo svi jevropski jezici, - bilo je tu kaluđera sa kamilavkama, ljudi u šumadijskoj nošnji, Crnogoraca, Garibaldinaca sa crvenim košuljama i fantastičnim šeširima, Rusa u crnogorskim gunjevima i sa dalmatinskim crvenim kapama! Sjem toga, tu se mogla odabrati najljepša panoplija, koja bi predstavljala razvitak oružja! Bilo je šešana, kremenjača, dževerdara, srednjevjekovnog "trombuna", ostraguša, pištolja, revolvera, sabalja, čak i kopalja! Ali, bilo ih je dosta bez ikakva oružja. Novodošli snebivali su se zbog nemarnosti, kojom su bili prihvaćeni. Kapetan Mićo, propitujući za vojvodu, pođe pred njima da se prikažu.

Vojvodin momak povede ih u manastirsku trpezariju, gdje, usred velikog dima, nađoše još desetak glavara. Jedan omalen, mlad čovjek, jevrejskog obličja, usred opšteg ćutanja pisao je nješto.

Vojvoda, poslije njekoliko običnih riječi, reče:

- Šta da vam kažem, kad eto vidite i sami! Eto nema ni oružja, ni džebane, ni reda!

Onaj ruski oficir ispriča kako je donio dosta novaca, te se može nabaviti što bude trebalo.

- Novca imamo dosta, - reče vojvoda - ali kakva vajda kad reda nema, niti ga može biti!... Uostalom, razgovaraćemo o tome kasnije, a sad oprostite, jer evo imam žurna posla...

Rusi otidoše da potraže svoje zemljake, kapetan Mićo da nađe svoje bratstvenike Gorčinoviće, Dživo se pridruži Šumadincima koje nađe podalje od manastira, na jednoj jutrini, gdje se bjehu okupili oko jednog mladog tamburaša. Svi mahom bjehu veseli, baš kao i njihovi drugovi Garibaldinci. Brzo se poznadoše. Tamburašu bješe ime Vlajko Šapčanin...

Istom u sumračje sjeti se Dživo kapetana, te ga nađe u porti, gdje se živo razgovara s jednim sredovječnim, krupnim Garibaldincem. Oko njih posjedalo desetak Talijanaca, te slušaju prepirku, koja se vodila u istom talijanskom žargonu... Razgovor je bio strategijski i kao da se ticao napada na Trebinje. Talijan je padao u vatru, braneći svoje gledište, i uza svaku treću riječ vikaše: "Ali ja vas uvjeravam, keptene", - zašto li ga zvaše "keptenom", kad se talijanski kaže "kapitanijo"?

Mićo, Dživo, bogoslov, vlastelin, kavanar, mrnar i opančar prenoćiše pored ognja sa Šumadincima. Vlajko Šapčanin odlikovao se ne samo kao tamburaš i pjevač, nego i kao veliki đavolan.

Pred zoru diže se velika raja. Svi poustajaše i pođoše, ne znajući ni sami kuda, proglušeni različitim uzvicima u više jezika.

Zauzeše položaj na padini jednoga brda. Kroz maglu naziralo se Trebinje, a pod njegovim bedemima komešao se ljudski mravinjak. Doznadoše da se to brdo zove "Trojičina Glavica", i da će Turci pokušati da zauzmu manastir...

Kapetan sjede na panj i licem zaroni u pre-gršt. Dubrovčani stajahu oko njega; Garibaldinci odvojeno, Šumadinci odvojeno, Hercegovci i među njima vojvoda... odvojeno.

Na jedan mah nastade prasak pušaka i začu se graja: "Naprijed!" Pa onda svi bez određena smjera i reda, počeše pucati. Pa se odmah poremeti pređašnji raspored, a utledaše kapetana na njekoj njivi, odvojena od vojske. On se okretaše oko sebe, držeći sablju u desnoj a revolver u lijevoj ruci. Blizu njega ležaše njeko.

Ko bi mogao ispričati sve što je dalje bilo, ali pred podne zgrnuše se svi pred manastir, u zabuni, u zbrci, kakva se jedva zamisliti može.

"Turci bjehu suzbijeni", tako je išlo od usta do usta, a na svakome koji to tvrđaše moglo se poznati da tako govori što je od drugoga čuo! Govorilo se da ima oko petnaest ustanika mrtvih... Svi Dubrovčani bjehu živi, a odmah svi posumnjaše da je kapetan poginuo. Vojvoda izda naredbu da se svi ustanici koji nisu Hercegovci raziđu, da se sjutradan rano skupe u njeko selo na granici...

Lutajući tamo amo, Dživo doznade od jednog Šumadinca da je poginuo Vlajko Šapčanin, na njekoj njivi, gdje su bili samo on i onaj "slijepi kapetan". Dživu se steže srce, jer je uvjeren bio da je i kapetan svršio. Ali, na Dživovo veliko čudo, na unutrašnjim stepenicama manastirskim, naiđe na kapetana, sjeđaše isto onako, kao i prije boja. Dživo vidje da su mu pantalone ispod desnog koljena krvave...

Mladić viknu:

- Za ime božje, gdje ste? Vi ste ranjeni?

- Nije ništa, ogrebao se malo... No, pa šta je? gdje je vojvoda? šta će se sad? zašto smo se na vrat na nos povukli?...

Dživo mu kaza kakva je naredba izašla. Kapetan poblijedje i ustade, kao razjaren lav. Njeko ga pretječe ovom primjedbom:

- Ta zaboga, valjda vojvoda i ostali Hercegovci bolje poznaju ovdašnje zemljište!

Kapetan se okrete sarkastičnim izrazom i viknu:

- Zapljevat, što kaže Rus. Zapljevat na sve. Hajdemo natrag!...

Dubrovčani pođoše istim putem kojim bjehu i došli.

Pošto se odmakoše, navališe na kapetana da mu ranu pregledaju. Ne bješe opasno!; zrno mu je probilo list od noge, ali, po svima znacima, ne oštetilo žila. Zaviše mu ranu, kako su umjeli, pa onda s dosta muke stigoše u prvo selo preko granice, gdje će se odmoriti. Kapetan sjede pod jednim drvetom. Ostali počeše pretresati događaj, koji im već izgledaše kao neki san. Svi su govorili u jedan mah, ističući svaki svoj strategijski talenat i proročanstva. Tvrdo su uvjereni bili da će do njekoliko dana Srbija i Crna Gora oglasiti rat Turskoj!

Slučajno naiđe seoski pop te stade slušati, na jedan mah progovori:

- Kakva Srbija, kakva Crna Gora! Naša će vojska zauzeti Hercegovinu!

Na te riječi kapetan diže glavu.

- Čija vojska?

- Pa vojska našega cara, da čija? Da nije to u izgledu zar bi fratri oko Neretve i u Popovu Polju dizali narod na oružje? Pa zar bi se i vi, kao carski oficir smjeli miješati, da nije tako...

- Uf! - viknu kapetan hvatajući se za glavu, pa se diže i lagano priđe popu, te ga zapita:

- Zbilja, vi tako mislite?

- Nego kako? - reče pop, veoma začuđen.

Kapetanu nađoše u selu konja, te pođoše put Primorja.

Kad se mrak uhvati, kapetanova ogromna sjenka otegla se fantastična prema obzorju. Pogruženi i ćutke iđahu mladići za njim...

Što se gušći mrak hvatao, kapetan je na konju sve veći izgledao, dokle, najposlije, ne dobi takve srazmjere da izgledaše nješto natprirodno... I odjednom se Dživu učini da ono ne bješe živi stvor, da ne bješe "ona snaga bez očiju", nego da ono bješe jedan simvol snage srpskoga naroda, - snage bez očiju!...

Sjutradan oko ponoći u jednoj sobi oficirskog odjeljenja dubrovačke vojene bolnice, pucanj razbudi poslugu i jednoga ljekara...

Ljudi dotrčaše i konstatovaše da se ubio pensionirani kapetan Gorčinović, koji je toga dana primljen bio na liječenje!

Izvor

1894. Delo, list za nauku, književnost i društveni život. Knjiga prva. str. 3-21.