Smrt kneza Dobroslava/7
POJAVA VII
Pređašnji, DOBROSLAV se pojavljuje; Kosa mu je u neredu, oči kruto u zemlju uprte, ruke prekrštene na prsima. Došav pred crkvu diže glavu, BOGDAN i DOJMO vire iza oltara.)
DOBROSLAV:
Opet crkva sa prokletim grobom;
Kako dođoh amo?.. Mrsko mi je
Ovo mjesto, a ipak me k njemu
Uv'jek vode neosjetno noge.
BOGDAN:
Pogledaj ga, u ljudskoga stvora
(polako) Vidje l' ikad mračnijega lica?
DOBROSLAV:
Da sam duha slaba mislio bih
Dovodi me griža, ali ljudi
K'o ja što sam tomu ne podleže.
Pa imam li griži i uzroka?
Što učinih, moradoh učinit':
Čast nam više nego život vr'jedi,
A on meni čast je okaljao;
Pak ako je i platio glavom,
Jošte među nama
Nije račun sa svim izjednačen.
Svak bi bio na mojemu mjestu
Postupio k'o ja što postupi.
Idi dakle, o turobna misli
Što me mučiš, kriv je sam; ja n'jesam.
BOGDAN:
Možeš li ga razumjeti?
DOJMO:
Ništa.
DOBROSLAV:
Ali Tomko!... On je nevin, nevin.
Od mučenja hoćah da g' izbavim,
Nu kleti mi starina ne dade
Nek i panu na njegovu dušu
Sve pravedne tog čovjeka kletve.
Mislio je da ć' od njega štogod
Izmamiti točkom! ludi starče!
Ja sam znao sve to urediti.
BOGDAN:
Gledaj kako đavolski se sm'ješi!
Ne plamti li na licu mu zločin!
DOBROSLAV:
Gdje je sada taj užasni mrtvac,
(gura vrata) kom priča svijet zaplašeni?
I preda me što taj ne izlazi?
Ako traži koga, to, Boga mi!
Ima mene jedinog da traži.
BOGDAN:
Čuješ, čuješ?
(Dojmo meće mu ruku na usta.)
DOBROSLAV:
Pa evo me, dođoh.
Nuder ustaj, zete Milijenko,
Nek te u grob još jedan put svalim,
Da nikada više ne ustaneš.
(Bogdan uzdahne gnjevno da se uza svu crkvu čuje.)
DOJMO (polako):
Zadrži se, čovječe slabi.
DobroslAv:
Ne, ne prečuh; dojsta je u crkvi
Gnjevan uzdah sada zajeknuo!
Sav se ježim. Šta! ne lažu ljudi?
Zar života i u grobu ima?...
Pa neka ga; nuder ustaj, ustaj,
Ja nijesam žena da pobjegnem,
Evo m' ovdje, ustaj, Milijenko,
Ti ne možeš tako grozan biti
Kakav mi se u snovima javljaš.
(Sjenka izlazi iz groba.)
Ha užasno! Je l' istina ovo?
Na ploči se grdan ispravio!
Bl'jedim usnam miče kan' da zbori!
Gle! na mene pruža prst! pod b'jelim
Ogrtačem mač jarosno traži!...
Borbu hoćeš? budi; grozu što je
Pobudila priroda u meni
Ja suzbijam, na borbu sam gotov.
Odaberi najstrašniju, kakvu
Ljudska pamet još smislila nije;
I tu volim, volim i pod zemlju
Da zajedno sa sobom m' odvučeš,
No da t' gledam svaku noć uz odar ¬
Gdjeno točiš crnu krv iz rane,
Na obraz je meni šakom bacaš,
I vičeš mi: pij je, pij, ubico!
SJENKA:
Taste, taste, krv se krvlju plaća.
(Iščezava.)
DOBROSLAV:
Bjež'mo odovud; mrtvima iz usta
Strah probija svesavladni; bjež'mo.
(Uklanja se. Dojmo i Bogdan izlaze iz crkve.)
DOJMO:
Šta si htio, sl'jepče, da učiniš?
BOGDAN:
Prokletnik mi ovaj put izmače;
Ali dosta što se je otkrio,
Te izvjesno mogu reći knezu:
Sina ti je ubio Dobroslav.
DOJMO:
Oh, to nećeš nikada mu reći,
Inače ć; svaki dan u crkvi
Proklinjati tvoju crnu dušu,
Da joj vječnog spasenja ne bude.
BOGDAN:
Oče Dojmo!
DOJMO:
To ti velim. Sutra
Poći ćemo tužnom Radimiru,
Ne bismo li bol mu ublažili.
|