SMRT BILA BI SREĆA
K'o noćurak kad g' ustr'jeli
Zrakom svojim dan bjeli
Žalostivo skut zatvori,
K zemlji glavu pak obori;
Ali čim se u tminama
Noć posuta zv'jezdicama
Javi, odmah svoju plavu
I noćurak diže glavu,
Polagano skut otvara,
Pa se s noćcom razgovara,
Pijuć' hladne kapljičice
Što kapaju njoj niz lice.
Tak' i srce moje bolno
Jedino je mraka voljno,
S njim se tužno razgovara,
I suzama tok otvara.
Dva tri dana, dv'je tri noći
Pa noćurak onemoći,
Uve'lo mu lišće pane,
Navijek ga te nestane.
Oh! Kada bi i u tome
Ja noćurku žalosnome
Priličio, te svršio,
Oh, kako bi srećan bio!