Smrt Omera i Merjanke
Dva se draga jesu zagledala
U proleće, u najlepše doba,
Kad je trava na zoaru[1] rasla —
Omer momče, Merjanka djevojka.
Majka prosi Latinku djevojku, 5
Omer neće van Merjanku djevojku.
Prosila je, isprosila je Latinku majka,
Svilu dala i prstenovala.
Omer ide Merjanki djevojci,
Daleko ga je Merja sugledala, 10
I još bliže susretala,
Penje mu konja na srebrjanu žicu,
Srebrna žica na zlatan konac.
Omeru se mrva zadremalo,
Pak mu meće mekane dušeke, 15
Pak liježe Omer momče mlado,
Pak mu spravlja gospodsku užinu.
Od inora[2] budit’ ga ne mogla,
Van uzimlje smilje i bosilje,
Pak ga gladi po bijelu licu. 20
On ustade, pak užina gospodsku užinu,
I uzjaše dobra konja svoga,
Pak ide dvoru bijelomu —
On odudi, a svatovi odundi,
Još govori stara njegova majka: 25
„Vaj, Omere, moj sine jedini,
Osjen'de konja pod divojkom!”
Od umora ni gledat’ nije mogao,
On osjenu konja pod djevojkom,
Pak ide dvoru bijelome: 30
„Vaj, Latinu, moj nemili druže,
Dovati mi lulu i tamburu
Lulu pijem i tamburu bijem!
Vaj, Latinu, moj nemili druže,
Kade bude noći po ponoći, 35
Otidi-de staroj mojoj majci
Nek’ me umije crvenijem vinom,
I obuče skerletnu dolamu,
I pokrije vezenom maramom,
I da kupi gerze[3] nosioce!” 40
Kade bilo noći po ponoći,
Umila ga crljenijem vinom,
I obukla skerletnu dolamu,
I pokrila vezenom maramom,
Pak kupi gerze nosioce, 45
Pak ga ispred Mirina dvora.
Daleko ga Merja sugledala,
Tri je poda dvoru podlomila
Dokle se je majci domolila
Da joj pušti gerze nosioce, 50
Da ga ljubi mrtva kad joj nisu dali živa.
Razapinje puca sko vrata,
Pak udara sebe oko vrata,
Tri su groba naporedo pala.
Lipo i je majka saranila, 55
Ukraj puta u grob zakopala,
Povrh nji voćku posadila,
Podnu nogu vodu savratila,
Povrh glave klupe sagradila —
Tko li je žeđan, nek’ se vode napije, 60
Tko li je glađan, nek’ voćku ubere,
Tko li je truđan, nek’ na klupi počine.
Ali idu dva putnika putem,
Al’ je ono bratac i sestrica,
Al' je ono djever i snašica? 65
Ali nešto iz crkve pregovara:
„Nit' ono bratac ni sestrica,
Nit' je ono djever ni snašica,
Van su ono dva mila i draga.
Bog ubio i staro i mlado, 70
Tko rastavi dva mila i draga!”
(ASANU, br. 8552/257, VIII, 21, br. 22).
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
