Smrt Maksima Crnojevića
За овај текст није наведен извор одакле је преузет. Уколико исти не наведете, за недељу дана текст ће бити обрисан.
Podiže se Crnojević Ivo, te otide preko mora sinja, i ponese tri tovara blaga da on prosi lijepu đevojku za Maksima, za sina svojega, milu šćercu dužda od Mletaka Ivo prosi, dužde se ponosi; no se Ivo okaniti neće, snahu prosi tri pune godine, snahu prosi, a prosiplje blago. Ja kad Ivan blago poharčio, Latini mu dadoše đevojku, đevojački prsten prifatiše. Prijatelji svadbu ustovaše: svadbu kažu u godini prvoj, dok otide zdravo do Žabljaka, i rodi mu vino i všenica, i sakupi hiljadu svatova. Ja kad tako svadbu urediše, zeman dođe te ti domu pođe. a prati ga novi prijatelju, prijatelju dužde od Mletaka, i prate ga dva duždeva sina, i prati ga stotina Latina. No išteti Ivan na pohodu: ide mudro, progovori ludo, reče duždu, novu prijatelju: "Prijatelju, dužde od Mletaka, čekaj mene s hiljadu svatova, od hiljade manje biti neće, čini mi se hoće biti više; kad prijeđem more u to polje, ti isturi hiljadu Latina, nek mi sretu u polju svatovo: neće biti ljepšega junaka u mojijeh hiljadu svatova ni u tvojih hiljadu Latina od Maksima, od mojega sina, sina moga, mila zeta tvoga'" A to sluša dužde od Mletaka, dva sokola, dva duždeva sina, i slušaše stotina Latina. Milo bilo duždu od Mletaka, ruke širi, te g' u lice ljubi: "Fala, prijo, na besjedi takoj! Kad ja stekoh mila zeta svoga, kom ljepote u hiljadi nema, voljeću ga nego oko jedno, voljeću ga neg' jednoga sina; ja ću njemu dare pripravljati, pripravljati konje i sokole, i kovati čekrkli čelenke, i rezati kolaste azdije, neka nosi, neka se ponosi; ako l' tako to ne bude, prijo, hoćeš doći, al' ćeš grdno proći' Otale mi Iva ispratiše i na more vodu naturiše, iz đemija njega isturiše, ode Ivan zdravo i veselo. Ja kad bio pod bijeli Žabljak, viđe Ivan svoje b'jele dvore: bijeli se u visinu kula. na ćošeta sićani čardaci, a sjaju mu srčali pendžeri, viđe Ivan, pa se uželio, Ždrala kolja fati bakračlijom, a pritegnu đemom od čelika, no mu Ždrale sitno podigrava. Nitko prvi njega ne ugleda, ugleda ga vijerna ljubovca s bile kule na srčali pendžer; kako viđe, pozna gospodara i pod njime od megdana Ždrala; pa potrča niz visoku kulu, pa potrča. a iz grla viknu, viknu sluge, nabreknu sluškinje: "A vi, sluge, polju pohitajte, te sretite poljem gospodara! Bre, sluškinje. brišite avlije! A đe si mi, dijete Maksime? Nu pohitaj pred kapiju našu, eto, sine, mila baba tvoga, baba tvoga, gospodara moga, jaše konja sjetno i veselo, čini mi se snahu j' isprosio". No Ivanu sluge pohitale, te u polju sretoš' gospodara. a Ivanu ljuba potrčala, celiva ga u skut i u ruku, otpasa mu svijetlo oruže, pa oruže grli u naruče, u naruču nosi na čardake; vjerne sluge konje prifatiše; al' eto ti dijete - Maksima, srebrn stolak nosi u naruče, u sto sjede Crnojević Ivo, da s' odmori, da mu čizme skinu. Kako sjede u srebrna stola, oči mu se odmah otimaše, te Maksima pogleduje sina. Ta da vidiš jada iznenada! Davno Ivan dvore ostavio prosit snahu tri godine dana, iza njega bolest udarila u Žabljaka, u postojbinu mu, mučna bolest, one kraste velje, na Maksima kraste napanule, te mu b'jelo lice nagrdile, bijelo mu lice našarale, iza krasta lice pocrnzelo, pocrnjelo i odrpavilo; kunem ti se, kako tamo kažu, grdnijega u hiljadu nema od Maksima, sina Ivanova. Pade na um Crnojevnć Ivu, ja kakvu je riječ ostavio kod njegova nova prijatelja: da odvede hiljadu junaka, da ljepšega od Maksima nema! jutros, brate, nema grdnijega! Te se Ivo bio raskario: mrke brke nisko objesio, mrki brci pali na ramena, u obraz se ljuto namrdio, ni s kim Ivo riječ ne besjedi, veće gleda u zemljicu crnu: koliko se junak razdertio. Viđe ljuba, pa se dosjetila, podvi skute i podvi rukave, cjeliva mu ruku i koljeno: "Gospodaru, ja se molim tebe, što s' u obraz sjetno neveselo? Al' nijesi snahu isprosio? Al' ti nije po ćudi đevojka? Ali žališ tri tovara blaga ' Al' je Ivo ljubi besjedio: "Nu odalje, da te bog ubije! Ja sam nama snahu isprosio; a po đudi Latiika đevojka: što je zemlje na četiri strane ljepote joj u svu zemlju nema, onakoga oka u đevojke, nit onakog stasa ni obraza: ko j' vidio vilu na planini, ni vila joj belći, druga nije! Ja ne žalim tri tovara blaga. u Žabljaku puna kula blaga, na blagu se ni poznalo nije; no sam duždu riječ ostavio: da dovedem hiljadu svatova, da ljepšega od Maksima nema; jutros, ljubo, nema grdnijega! Ja se bojim kavge preko mora, kad Maksima sagledaju moga". No da vidiš jedne ženske strane, kako grdno reče gospodaru: "Gospodare, da od boga nađeš! Kud te sila slomi preko mora na daleko četr'est konaka, preko mora - da ne vidiš doma, ni bez jada dovedeš đevojku! - a kod tvoje zemlje državine, zemlje tvoje, Bara i Ulćinja, Crne Gore i Bjelopavlića, lomna Kuča i Bratonožića, i lijepe varoš-Podgorice, i Žabljaka tvoje postojbine, i Žabljaka i oko Žabljaka; da oženiš jedinoga sina, i da naćeš za sina đevojku, proću sebe glavna prijatelja; no te sila slomi preko mora?!" Kad to začu Crnojević Ivo, planu Ivo kako oganj živi: "Ni sam bio, ni sam je prosio: ko mi dođe da mi je čestita, živu ću mu oči izvaditi!" Haber ode od usta do usta, to začuše mali i veliki, i začula sva gospoda srpska, te o tome nitko ne besjedi. Tako stade od godine jedne, od godine za devet punijeh ne pominje nitko za đevojku; u desetoj mezil knjiga stiže od njegova nova prijatelja, prijatelja dužda od Mletaka, nov je bio, pak je postario, davno j' bilo to devet godina! Knjiga Ivu na koljeno pade, al' mu knjiga dosta grdno kaže: "Prijatelju, Crnojević-Ivo, kad zabraniš u polju livadu, jal' je kosi, ja drugome daji, da ne biju slane ni šnjegovi po livadi cvijet rascavtio; kad zaprosiš lijepu đevojku, jal' je vodi, jali je ne prosi. Ti mi prosi milu šćeru moju, ti je prosi, i ja ti je dadoh, i mi onda svadbu ustovasmo, i ti kaza do prve godine, dok ti rodi vino i všenica i sakupiš hiljadu svatova; evo prođe i devet godina, niti ima tebe, ni svatova. Brže piši list knjige bijele, prati knjigu miloj šćeri mojoj, šćeri mojoj, a toj snasi tvojoj: da se tvoja snaha preudaje, da mi sliku traži prema sebe, a ti rđu traži prema tebe". Ja kad viđe Crnojević Ivo, knjigu uči, a ljuto se muči. Kod njega se nitko ne pridesi, ne pridesi mudroga junaka, kom bi svoje derte iskazao, no od derta pogleduje ljubu: "Ljubo moja, nu me sjetuj sade: Al' ću snasi knjigu opraviti, da se naša snaha preudaje; al' ću slati, ali slati neću?" Ženska strana mudro progovara: "Gospodaru, Crnojević-Ivo, kog su ljube dosle sjetovale, koga dosle, koga li ć' odsele, s dugom kosom, a pameću kratkog Al' ti hoću riječ progovorit: od boga je velika griota, a od ljudi zazor i sramota, đevojačku sreću zatomiti i u njenu rodu uzaptiti. Poslušaj me, dragi gospodare! Od šta si se danas prepanuo? Ako su ga kraste ištetile, ako bidnu glavni prijatelji, za to riječ progovorit neće: svak se boji muke i nevolje. Gospodaru, još besjedim tebe: ako s' kavge preko mora bojiš, imaš danas punu kulu blaga, u podrume troljetnoga vina, u ambare bijele všenice: imaš na što svate pokupiti. Rekao si hiljadu svatova, danas kupi i hiljade dvije, po izboru konje i junake. Ja kad vide tamo u Latina, pregledaju silu i svatove, da je Maksim slijepo dijete, ne smiju ti kavgu zametnuti. Kupi svate te vodi đevojku, gospodare, više ne premišljaj!" Grohotom se Ivan nasmijao, knjigu piše, dade tatarinu, te je prati duždu od Mletaka: "Prijatelju, dužde od Mletaka, nu osluškuj i noći i dnevi, zapaliću na gradu topove, zapaliću trideset topova, pa zapalit Krnja i Zelenka, neka ode jeka pod oblake; prijatelju, časa ne počasi, no mi prati niz more đemije, da mi sreteš na moru svatove" A kad Ivo knjigu opravio, on prizivlje k sebi jazidžiju, pa dovati jedan tabak knjige, iskidaše knjigu na komate, pa pustiše po knjizi jaziju, te pozivlje kićene svatove. Prvu kljigu Ivan opravio. prati knjigu Baru i Ulćinju ka Miloša Obrenbegovića: "O Milošu Obrenbegoviću, pozivljem te u moje svatove. stari svate, da si pred svatove: no mi nemoj inokosak poći, kupi svata što gođ možeš veće, nek se znadu svati starosvatski". Drugu Ivan knjigu opravio pokraj mora lomnoj Gori Crnoj na sestrića Jovan-kapetana: "Bre sestriću, Jovan-kapetane. viđi knjigu, časa ne počasi, pozivlje te ujak u svatove, da si đever uz tanku Latinku. ti, sestriću, Jovan-kapetane: no mi nemoj inokosan poći, kupi svate lomnu Goru Crnu, Goru Crnu i Bjelopavliće, neka bide barem pet stotina, pet stotina đeverskijeh svata, nek je fala i mene i tebe. Kad sakupiš kićene svatove, ti, sestriću, da si pod Žabljaka, pod Žabljaka u polje široko". Treću Ivan sitnu knjigu piše lomnu Kuču i Bratonožiću na vojvodu Liković-Iliju: "O Ilija brdskoj zemlji glavo, viđi knjigu, ne počasi časa, ti vojvodo, da si u svatove pod Žabljaka u široko polje; no, vojvodo, ne pođ' inokosan, povedi mi listom Brđaniju". A četvrtu knjigu opravio, prati knjigu u Drekaloviće na Milića Šeremetovića: "Bre, Miliću Šeremetoviću, kupi svate sve Drekaloviće, vikni đecu sve Vasojeviće, kreni đecu do zelena Lima; što je veće, to je bolje za te". Petu Ivan knjigu opravio, prati knjigu varoš-Podgorici, Podgorici, butun porodici, na rođaka glavnoga junaka, na sokola Kujundžića Đura: "Ti, sokole, Đuro Kujundžiću, viđi knjigu, ne počasi časa, no ti kupi kićene svatove, kupi braću sve Podgoričane, pa ođeni konje i junake: udri konjma sedla osmanlije, i zlaćene rate do kopita, a na prsi sjajna silembeta, nek' s' junački konji okićeni; na junake dibu i kadifu i crvenu čohu sajaliju, što od vode čoha crvenija, a od sunca čoha rumenija, a na glave kalpak i čelenke, na junake meneviš dolame, a na noge kovče i čakšire; nek su naša đeca okićena, nek su naša đeca ođevena sa onijem ruhom gospodskijem, da svatove moje začinite, da ljepote ni tog ruha nema, da im nema lica ni oblika u svu srpsku zemlju i latinsku. Latini se hoće začuditi a onome srpskom odijelu, u Latina svašta na svijetu, oni mogu srebro pokovati, pokovati i srebro i zlato, sajaliju čohu porezati; ne mogu se doviti Latini gospodskome na obrazu licu, i gospodskom oku junačkome, što su đeca ti Podgoričani". Petu knjigu Đuru opravio, i po knjigam' pozvao svatove, a Žabljaka i bez knjige zovnu, i Žabljaka i oko Žabljaka. Ja da možeš okom pogledati n ušima jeku poslušati, kad se sitne knjige rasturiše od tog mora do zelena Lima, te pođoše srpske poglavice i vojvode, što su za svatove, i delije sve glavni junaci! Kad viđeše starci i težaci, poturiše rala i volove, sve se na jad slomi u svatove u široko polje pod Žabljaka; a čobani stada ostaviše, devet stada osta na jednome, sve se slomi u široko polje gospodaru jutros na veselje; od Žabljaka do vode Cetinje sve široko polje pritiskoše: konj do konja, junak do junaka, bojna koplja kako čarna gora, a barjaci kako i oblaci, razape se čador do čadora, pod čadore krasne poglavice: dan daniše pak i zanoćiše. No da vidiš jutru na uranku: prije danka i jasnoga sunca podrnila jedna poglavica, što js jednoj zemlji starješina, po imenu Jovan-kapetane, što bijaše đever uz đevojku, podranio, polje ostavio, i u polje kićene svatove, a došao gradu na bedene, niko s njime nije polazio, s gospodarom cigle dvije sluge, dvije sluge idu nazorice, a gospodar s njima ne besjedi, no je čelo grdno namrdio, a ponisko brke objesio, mrki brci pali na ramena; on mi šeta gradu po bedenu, pregleduje na gradu topove, pregleduje svoju gospoštinu, pregleduje, brate, carevinu, najviše se oči otimahu na kićene u polju svatove: nije šala, nije šurkulija, od Žabljaka do Cetinje vode udaren je čador do čadora, konj do konja, junak do junaka, bojna koplja kako gora čarna, a barjaci kako i oblaci. Tako Jovan bješe uranio, te on šeta gradu po bedenu, a viđe ga Crnojević Ivo, pa Ivanu vrlo mučno bilo, na jutru mu nazva dobro jutro: "Dobro jutro, Jovan-kapetane! Što s' sestriću, jutros uranio? Što s' u polju čador ostavio, i u polju kićene svatove? Što li si se, sine, namrdio? U obraz si sjetno neveselo: kaž' ujaku jutros na uranku!" Progovara Jovan-kapetane: "Prođi me se, moj ujače Ivo! Koju bih ti riječ besjedio, ti mi riječ poslušati nećeš: a kad bi me, ujo, poslušao, da otvoriš te podrume tvoje, da daš dosta izobila vina, da napojiš u polju svatove, pa da pustiš te hitre telale, nek telali kroz svatove viknu, nek svatovi svaki domu ide. Nu rasturi to veselje tvoje, moj ujače, Crnojević-Ivo! E smo našu zemlju opustili, slomila se zemlja u svatove, osta zemlja pusta na krajini. zešlja naša strašna od Turaka. od Turaka preko vode sinje. Moj ujače, Crnojević-Ivo, i prije su vođene đevojke. I prije su momci oženjeni, i prije su veselja bivala u svoj zemlji u svoj kraljevini; tvoga jada niđe nije bilo. da podigneš zemlju u svatove! A daleko kosti zanijeti braći našoj preko mora sinja. preko mora četr'est konaka, đe nam tamo svoje vjere nema. nit' imamo krasna prijatelja, no je nama, belći, zemlja žedna. pa kad vide preko mora silja, kada vide sve srpske junake, ja se bojim kavge među braćom, može jada biti na veselju. Moj ujače, Crnojević-Ivo, da ja tebe jedne jade kažem: sinoć polju legoh pod čadorom, dopadoše dvije moje sluge, na pero me ćurkom pokrivaše i gospodsko lice zavijaše; oči sklopih, grdan sanak viđeh, grdan sanak, da ga bog ubije! Đe u sanu gledam na nebesa, na nebu se, ujo, naoblači, pa se oblak nebom okretaše, oblak dođe baš više Žabljaka, više tvoga ponosita grada, od oblaka pukoše gromovi, grom udari tebe u Žabljaka, baš u tvoju krasnu kraljevinu, u dvorove tvoju postojbinu; Žabljaka ti ogalj oborio i najdonji kamen rasturio; što bijaše jedan ćošak bijel, ćošak pade na Maksima tvoga, pod ćoškom mu ništa ne bijaše, ispod ćoška zdravo izišao. - Moj ujače, Crnojević-Ivo, ne smijem ti sanak iskazati, tek ako je sanu vjerovati, vjerovati sanu i biljezi, da ti, ujo, hoću poginuti, poginuti u tvoje svatove, jal' poginut, jali rana dopast. Moj ujače, da od boga nađeš! Ako mene štogod bide tamo, kakva muka u veselju tvome, jal' poginem, jal' dopadnem rana, čekaj, ujo, onda jade grdne! El' ja vodim đece pod barjake porodice ljuta Crnogorca, pod barjake đece pet stotina: đe jaoknem, svi će jaoknuti, đe poginem, svi će poginuti. No ti s' molim jutros na podranku molim ti se, a ljubim ti ruku, da rasturiš u polju svatove, nek svatovi svaki domu ide. Prođ' s' đevojke, da je bog ubije!" Kad to čuo Crnojević Ivo, planu Ivo kako oganj živi, te on kara sestrića Jovana, njega kara i ljuto ga kune: "Zao sanak, sestriću Jovane, Bog godio i bog dogodio, na tebe se taki sanak zbio! Kad ga viđe, rašta opoviđe, opoviđe jutros na podranku, kad svatovi misle da polaze? - Moj sestriću Jovan-kapetane, san je laža, a bog je istina; ružno si se glavom naslonio, a mučno si nešto pomislio. - Znaš, sestriću, ne znali te ljudi dosta mi je i muke i ruge: nasmija se sva gospoda naša, a šapatom zbori sirotinja, đe mi sjedi snaha isprošena i kod baba i kod stare majke, a đe sjedi za devet godina. - Znaš, sestriću. ne znali te ljudi da ću tamo junak poginuti. neću moju snahu ostaviti ni veselje jutros rasturiti! No kako si mene starješina i pošao đever uz đevojku, nu nabrekni na kamenu gradu, nu nabrekni, prizovi tobdžije, neka tope pune i napune, nek napune trideset topova: pa prizovi starca Nedijeljka, što mu b'jela prošla pojas brada koji čuva tope baljemeze, čuva tope Krnja i Zelenka, a kojijeh u svoj zemlji nije u vlaškijeh sedam kraljevina, u turskoga Otmanović-cara - nu prizovi starca Nedijeljka. neka tope puni pa prepuni, neka prida praha i olova, nek podigne nebu pod oblake. neka puknu stari baljemezi; haber podaj polju u svatove, nek se naša braća oslobode, nek odmaknu konje od obale od studene od vode Cetinje, e se mogu konji pokidati, u Cetinju vodu poskakati, braću našu kićene svatove izubaha vatiti groznica: nu objavi i svoj braći kaži da će pući trideset topova, hoće pući Krnjo i Zelenko. Pa zakaži, moj mili sestriću, nek čauši u to polje viknu, neka krenu iz polja svatove, evo ćemo preko mora sinja". Posluša ga Jovan-kapetane, te priviknu na gradu tobdžije, i priziva stara Nedijeljka, napuniše trideset topova, napuniše Krnja i Zelenka. napuniše, pa ih prepuniše, pridadoše praha i olova, digoše ih nebu pod oblake, pa im živi oganj pridadoše. Da se možeš, brate. pridesiti i ušima jeku poslušati, i očima seir pogledati, ja kad puče trideset topova, pa kad puče Krnjo i Zelenko: polje tutnji, a planina ječi, Cetinja se voda uspljuskuje, popadaše konji na koljena, a junaci mlogi potrbuške; nije šala na gradu topovi, nije šala Krnjo i Zelenko! Čauš viknu, kucnu dalbulana, krenuše se iz polja svatovi. otidoše i zdravo i mirno. Kako koji konak unapredak, sve gairet bolji među braćom. Prehodiše polja i planine, spustiše se u primorje ravno u široko polje pokraj mora. te svatovi polje pritiskoše, ugledaše u more đemije. prijatelje u sretaoštinu; svatovi se rahat učiniše u široku polju pokraj mora: ko imaše konja od megdana, okreće ga po polju džilita; ko l' bekrija, naginje čuturom. te on pije ono rujno vino; ko imaše grlo pouzdano, popijeva svatske poskočice: među njima Crnojević Ivo jaše Ždrala konja od megdana, oko njega dva sokola siva: s desne strane dijete Maksime. što je Maksim krasan đuveglija, na njegovu od megdana vrancu: a s lijeve Miloš Obrenović na doratu konju od megdana. Ivan gleda đecu oko sebe, gleda đecu, pake progovara: "Braćo moja, kićeni svatovi. i vi, braćo, sve vojvode mlade. ja bih stio progovorit riječ, kad biste me, braćo, poslušali. Mi hoćemo preko mora sinja, preko mora četr'est konaka, a vodimo mila sina moga, sina moga hitra đuvegliju, - al' su njega kraste nagrdile, i sina mi muka oborila, grdnijega u svatove nema; a ja, braćo, jesam govorio na prosidbi, kad snahu isprosih što dovedem kićenijeh svata. i u Mletku što bude Latina, da ljepšega neće bit junaka od Maksima, od sina mojega; jutros, braćo. nema grdnijega! I ja sam se ljuto razdertio, - da kad dođem novu prijatelju, prijatelj će mene zastiđeti, i turiti kavgu u svatove. Nego, braćo, kićeni svatovi, desio se danas među nama glavan junak vojvoda Milošu, ta Milošu Obrenbegoviću: ljepote mu u svatove nema, ni će biti tamo u Latina: kad biste me, braćo. poslušali, da skinemo perje i čelenku sa Maksima, mila sina moga, na Miloša Obrenbegovića, da Miloša zetom učinimo, dok đevojku otud izvedemo". Kad to čuše kićeni svatovi, nema brata ni kićena svata, nema brata, tome da kmetuje: ne smijahu kićeni svatovi. el je Maksim krvničko koljeno mogu njemu žao načiniti, može nekom glavu ukinuti; nema kmeta da kmetuje tome. Progovori vojvoda Milošu: "O Ivane, naša poglavice, što dozvilješ i braću sazivlješ No mi pruži desnu tvoju ruku i zadaj mi božu vjeru tvrdu za Maksima, za tvojega sina, da Maksimu žao ne učiniš. na veselju đe ga sad poturaš. od mene ti božja vjera tvrda: lrevešću ti snahu preko mora i bez kavge i bez muke kakve: tek, Ivane, neću tevećeli: što god bide dara zetovskoga, da mi dara nitko ne dnjeli". Kad to začu Crnojević. Ivo, grohotom se, brate, osmjenuo: "O Milošu, srpska poglavice. šta pominješ dara zetovskoga? Tvrđa vjera, brate, od kamena, nitko t' dara dijeliti neće; prevedi mi snahu preko mora, dovedi je u bijeli Žabljak, i ja ću te, brate, darivati: daću tebe dvije čizme blaga, i daću ti moju kupu zlatnu, koja bere devet litar' vina, što j' od suva salivena zlata: i još ću te, brate, darivati: daću tebe suru bedeviju, bedeviju što ždrijebi ždrale, što ždrijebi konje ognjevite, objesiću t' sablju o pojasu. koja valja tridest ćesa blaga". I tako se braća pogodiše, i skidoše perje sa Maksima, zlatno perje, čekrkli čelenku. na Miloša Obrenbegovića, te Maksima jandal oćušnuše, a Miloša zetom učiniše. U to doba moru udariše, u sinje se more navezoše. Bog im dade i od boga sreća. iz mora se zdravo izvezoše a pod Mletke grada udariše. te mletačko polje pritiskoše. Na gradu se otvori kapija, a navali i muško i žensko, no da sretu u polju svatove. da učine seir od svatova i da vide je l' istina tako, da poznaju zeta duždevoga. je l' istina kako ljudi kažu. da m' ljepote u daleko nema, u svatove ni pak u Latine. Lasno zeta poznavati bješe po njegovu perju i čelenci. po njegovu stasu i obrazu. Kad viđoše da j' istina tako. dopadoše dva duždeva sina te sretoše mila zeta svoga. grle zeta i otud i otud. pa ga vode na tanke čardake, a na konak svate rasturiše po trojicu i po četvoricu. kako će im biti ponajbolje. Čudan adet bješe u Latina, svadbovati rodu đevojačkom i odmorit konje i junake: posiđeše tri-četiri dana. Kad četvrto osvanulo jutro, te pukoše na gradu topovi, čauš viknu, kucnu dalbulana. nek su hazur kićeni svatovi. zeman dođe da ti doma pođu. Svatovi se na broj iskupiše u šarenu kamenu kapiju. zatvorena vrata na kapiju. zatvorena i pak zaklopljena. na kapiji četiri dželata: dva Arapa i dva Latinina, krvave im ruke do ramena i ostrice sablje do balčaka. svatovi se malo prepadoše: no da vidiš još poveće bide: nema njima dva najbolja druga. nema druga vojvode Miloša, što su njega zetom učinili, i nema im Latinke đevojke. a đevojke oko šta su došli! Al' svatovi malo pričekaše, stade zveka kamena sokaka, stade zveka, stade otud deka, al' eto ti vojvode Miloša na njegovu od megdana doru, ustavlja ga đemom od čelika, a dovata malo bakračlijom, a doro mu sitno podigrava, te veselo u družinu dođe, na jutru im nazva dobro jutro, sva družina jednu riječ kažu: "Dobro dođe, dijete Maksime!" Za Milošem odmah pristadoše dvije šure, zeta pristigoše, doniješe gospodskoga dara, da daruju zeta kod svatova. Jedan šura - jedan peškeš daje: dovede mu bez biljege vranca, i na vrancu Latinku đevojku, no se pusnik k zemlji uvijaše, od čistoga i srebra i zlata, u zlatu su konja opkovali, zlatni rati biju po kopiti. a na prsi divna silembeta; i na ruci sivoga sokola, te Maksima zeta dozivaše: "Na poklon ti konjic i đevojka, i na konju i srebro i zlato, i na poklon siva tica soko, kad si tako viđen među braćom". A Miloš se s konja poklanjaše. te lijepo dara privataše. Drugi šura sablju donesao salivenu od suvoga zlata, sablja valja mlogo bila blata. opasa je zetu o pojasu: "Nosi, zete, te mi se ponosi!" Al' eto ti punca i punice. - ja kakva li dara doniješe: punac nosi kalpak i čelenku. u čelenci alem kamen dragi, koji sjaje kako jarko sunce, - pogledati ne da u junaka - te Maksima zeta dozivaše: "Na poklon ti kalpak i čelenka" Miloš dara divno privataše. A da vidiš zlosretne punice! Ona nosi od zlata košulju, koja nije kroz prste predena. ni u sitno brdo uvođena, ni na razboj ona udarana, no košulja na prste pletena, u kolijer upletena guja, a pod grlom izvedena glava, baš se čini kao da je živa ljuta guja (guja će ga udrit!). na glavi jod alem kamen dragi, kade ide momak sa đevojkom, u ložnicu da ne nosi sv'jeće, nek svijetli alem kamen dragi. - te Maksima zeta dozivaše: "Na poklon ti od zlata košulja.' No se čude kićeni svatovi, no se čude daru latinskome. No da vidiš dara iznenada: al' eto ti starca Jezdimira, mila brata dužda od Mletaka - bijela mu prošla pojas brada, na zlatnu se štaku naslonio, roni suze niz gospodsko lice, roni suze, i nevolja mu je: sedam žena mijenio bio, a od srca ne imo poroda, pa uzeo k sebe sinovicu, sinovicu, njemu osobnicu, mešte kćeri i mešte sinova, pak se starcu sade ražalilo, el je sprema preko mora sinja. Neko čudo bješe sagučio i turio pod pazuho svoje, a kad dođe k braći svatovima, po imenu zeta dozivaše, dozivaše, pa ga ogrtaše, ogrnu ga kolastom azdijom, savrh glave do zelene trave pokri zeta i konja dorata. Ja kakva je, jada dopanula! U junačke oči udarila, i pričaju i kazuju ljudi, dok iznutra udrio postavu, otišlo je tridest ćesa blaga, a s lica joj ni hesapa nema: "Na poklon ti kolasta azdija, koje danas u svijetu nije u našega ni jednoga kralja, ni će biti u cara turskoga; nosi, zete, te mi se ponosi!" Maksim gleda jade isprijeka, isprijeka, ali poprijeko. Ja kad tako zeta darivaše, na kapij' se otvoriše vrata, pa stadoše sluge i sluškinje na kapiju svate darivati: o koljima vezene jagluke, junacima tanke boščaluke; darivaše, polju ispratiše, na đemije vodi naturiše, iz đemija zdravo isturiše; otidoše zdravo i veselo. Ja kad biše polju pod Žabljaka, đeno su se braća sastanula, đeno će se s jadom rastanuti, no da vidiš jadu započetka: pohitao dijete Maksime na njegovu bez biljege vrancu, i skupio desetinu druga, hoće k svojoj na muštuluk majci. A kad viđe vojvoda Milošu, te dorata konja podigrava, a dogna ga blizu do ćevera. do đevera Jovan-kapetana; đevojke se rukom dofatio. Al' da vidiš proklete đevojke! Na oči joj zlatali marame, rijetke su - te kroz njih viđaše. ja kad viđe konja i junaka, prevari se, zanese ze pamet, te usturi zlatali marame, a otkriva oči obadvije. a pruži mu ruke obadvije; no ko viđe, čini s' ne vidi. viđe svekar Crnojević Ivo, viđe svekar i zajad mu bilo, te Latinci snasi progovara: "K sebi ruke, mila snaho moja, k sebe ruke, obje ti otpale, pokri oči, obje ti ispale! Rašta gledaš na junaka tuđa, na Miloša Obrenbegovića? No pogledaj, mila snaho moja. go pogledaj poljem pred svatove: štono junak na konju vrančiću, bojno koplje nosi u rukama, zlatan sjaje na plećima štitak, a kraste mu lice nagrdile, iza krasta lice pocrnjelo, ono ti je dijete Maksime; a ja sam se tamo pofalio, kad sam tebe u baba prosio, što gođ bide kićenijeh svata, da ne bide ljepšega junaka od Maksima, od sina mojega; u tom sam se, snaho, prepanuo, Miloša smo zetom učinili, i Milošu dare poklonili, da prevede tebe preko mora i bez kavge i bez muke naše". Kad joj reče, ka da posiječe, te pod sobom konja ostavila, naprijed mu ni kročiti neće, pa Latinka svekru progovara: "Mio svekre, Crnojević-Ivo, Maksimu su sreću izgubio, kako s' drugog zetom učinio. Rašta, svekre, da od boga nađeš? Ako su ga kraste ištetile, ko je mudar i ko je pametan, tome, svekre, valja razumjeti, i svak može muke dopanuti; ako su ga kraste našarale, zdrave su mu oči obadvije, srce mu je baš koje je bilo; ako l' si se, svekre, prepanuo, đe je Maksim još tanko dijete, njega čekah za devet godina, njega čekah u babovu dvoru, i još bih ga za devet čekala u Žabljaku, u vašemu gradu, nikom ne bih obraz zastidila, ni ja rodu, ni ja domu mome. No ti, svekre, - bogom ti se kunem ja ti vraćaj blago sa jabane, sa vašega vojvode Miloša, te udari na Maksima tvoga, jal' naprijed ni kročiti neću, baš da ćeš mi oči izvaditi". No se Ivan ljuto uzmučio, prizva braću i neke vojvode: "Braćo moja, - ako boga znate, nu kmetujte mene i Milošu za našega dara iz Latina!" Nema kmeta ni dobra junaka ja koji će tome kmetovati, el su bile ruke ufatili, i zadali božu vjeru tvrdu da mu dara nitko ne dijeli, no još Ivan da ga podaruje. Ne mogaše braća da kmetuju, el se jednom utvrdilo bilo. Ja kad začu vojvoda Milošu, te prigoni od megdana dora, a Ivanu riječ progovara: "O Ivane, naša poglavice, kamo vjera? — Stigla te nevjera! Nijesmo li vjeru učinili: da mi dara nitko ne dijeli? A sad ste se tome prisjetili! Kad si mučan i kad si nevjeran, more ću ti dara pokloniti rad' hatara naše braće krasne: prva ću ti dara pokloniti - na poklon ti vranac i đevojka; da je puta i pravoga suda, đevojka je mene poklonjena, poklonio i otac i majka, poklonila oba brata njena; al' o tome neću govoriti, već ti hoću dara pokloniti, i na konju i srebro i zlato, i poklonit sivoga sokola, i na poklon sablja od pojasa; svega ću ti dara pokloniti, već ja ne dam cigle do tri marve; ne dam s glave tastove čelenke, sa ramena kolaste azdije, i ja nedam od zlata košulje, hoću nosit mojoj zemlji divnoj nek pofala mojoj braći bude; kunem vi se i bogom i vjerom, ne dam tako tri komata dara!" Kad začuše kićeni svatovi, te svatovi jednu riječ kažu: "Fala tebi, vojvodo Milošu, fala tebe, gospodsko koljeno, kad si taki viđen među braćom, kad si viđen i kad si pogodan. Svi svatovi jednu riječ kažu; svatovi se braća pogodiše, no imaju nepogodna druga, a na konju nesretnu đevojku, đevojci je vrlo žao dara, a najviše od zlata košulje, te priviknu iz bijela grla po imenu dijete Maksima. Prepade se Crnojević Ivo, te Latinci snasi progovara: "Snaho moja, Latinko đevojko, nemoj vikat dijete Maksima, ele smo mu žao učinili, a Maksim je hitar kavgadžija, hoće, snaho, za.metnuti kavgu na veselju u svatove svoje; snaho moja, bogom ti se kunem, u Žabljaku puna kula blaga: sve ću blago tebi pokloniti, čin' od blaga što je tebe drago!" Al' ne sluša zlosretna đevojka, viknu jednom, pa ga ne doviknu, drugom viknu, doke ga doviknu; Maksim vrana konja povrnuo, osluškuje šta će besjediti, a đevojka grdno progovori: "O Maksime, nemala te majka! Majka nema do tebe jednoga, a po danas ni tebe ne bilo! Od koplja ti gradili nosila, a od štita grobu poklopnice! Crn ti obraz na božem divanu, kako ti je danas na megdanu sa vašijem vojvodom Milošem; zašto blago dadoste drugome! A nije mi ni tog žao blaga, neka nosi, voda g' odnijela! No mi žao od zlata košulje, koju no sam plela tri godine a sa moje do tri drugarice, dok su moje oči iskapale sve pletući od zlata košulju; mislila sam da ljubim junaka u košulji od samoga zlata a vi danas dadoste drugome! No me ču li, đuveglija Makso, brže vraćaj sa jabane blago! Ako l' blago povratiti nećeš kunem ti se bogom istinijem naprijed ti ni kročiti neću no ću dobra konja okrenuti, dognaću ga moru do obale, pa ću vatit listak šemišljikov, a moje ću lice nagrditi, dok pokaplje krvca od obraza, po listu ću pisati jaziju, dodaću je sivome sokolu, neka nosi staru babu mome, neka kupi svu latinsku silu nek ti hara bijela Žabljaka nek ti vraća žalost za sramo Kad to začu dijete Maksime, to Maksimu vrlo zajad bilo, vrana konja natrag pripovrnu opasa ga trostrukom kandžijom puče koža konju po sapima, a pokapa krvca po kopiti, no mu ljuto pusnik poskočio, po tri koplja u nebo skočio, po četiri zemlje preskočio. Ne desi se dobroga junaka, da uvati grdna zlosretnika, no mu sokak poljem učiniše, a niko se jadu ne dosjeti, porašta je konja povratio. A kad viđe vojvoda Miloše, grohotom se junak nasmijao: "Fala bogu, fala istinome, kud se ono Maksim zatrčao?" A ne vidi jade iznenada. Kad dopade dijete Maksime, na Miloša bojno koplje pušti, bojnijem ga kopljem udario po čelenku među oči crne; na zatiljak oči iskočiše, mrtav pade pod konja dorata; Miloš pade, a Maksim dopade, koliko mu krvce žedan bješe, manu sabljom, ods'ječe mu glavu, pak je vrancu baci u zobnicu, a đevojku ote u đevera, pak pobježe na muštuluk majci. Mili bože, na svem tebe fala, da se kome onda pridesiti i očima jade pregledati, kade pade krasna poglavica, a zgleda se mloga porodica, u junake krvca uzavrela, pa se staše darivati darom, a njinijem darom nemilijem: iz pušaka crnijeh krušaka, doke duge puške isturiše, dok to polje magla pritisnula od hitroga praha i olova, tad s' u tami mači povadiše, te se njine majke ojadiše, a sestrice u crno zaviše a ljubovce ostaš' udovice, a ogreznu krvca do koljena, a po krvi jedan gazi junak, junak bješe Crnojević Ivo, crno njemu srce dovijeka! Krvcu gazi, a bogu se moli: "Daj mi, bože, vjetar od plaš: da raždene ovu maglu kletu, da pogledam i gore i dolje ko pogibe, ko l' ostade danas" Bog mu dade - vjetar udario te razagna i razvedri polje, Ivan gleda i gore i dolje, al' ne znade ništa kud je gore polomljeni konji i junaci, no po polju krče ranjenici. Ja kad viđe Crnojević Ivo, on prevrće te leševe mrtve i krvave ogleduje glave, sve tražaše dijete Maksima, al' ga Ivan naći ne mogaše, no on nađe sestrića Jovana, što je đever bio kod đevojke, što ujaku sanak kazivao u Žabljaku jutru na pohodu. Zaludu ga Ivan nahodio, u krvi ga poznat ne mogaše, mimo njega junak prolazaše; a viđe ga Jovan-kapetane, te ujaku Ivu progovara: "Moj ujače, Crnojević-Ivo, čim si mi se tako ponesao: ili snahom, ili svatovima, il' gospodskim darom prijateljskim, te ne pitaš nesretna sestrića, jesu li mu rane dosadile? Viđe Ivan, pa suze prosiplje, iz krvi ga malo ispravio: "Moj sestriću, Jovan-kapetane jesu l' tvoje rane za vidanje, da te nosim u nesrećan Žabljak, da ti tražim od mora ećime?' A Jovan mu onda progovori. "Prođi me se, moj ujače Ivo! Kamo oči? - Njima negledao! Ovakve se rane ne vidaju: lijeva je noga salomljena, salomljena nadvoje, natroje, a desna je ruka odsječena, odsječena ruka po ramenu, a po srcu sablje dovatile, ispale su crne džigarice. Ja kad viđe Crnojević. Ivo, brže pita sestrića svojega: "Moj sestriću, dok si u riječ kako đever bješe kod đevojke, a dopade dijete Maksime, e da viđe đe pogibe Maksim? I znade li šta bi od đevojke?" - "Prođi mi se, moj ujače Ivo! Nije tebe Maksim poginuo, no kad dođe na konju pomamnu te izgubi vojvodu Miloša, pak đevojku ote od đevera, on pobježe ka nesrećnoj majci". To izusti, laku pusti dušu. Pobaci ga Crnojević Ivan, a pohita u bideli Žabljak. Ja kad dođe pred gradsku kapiju, a pred gradom koplje pobijeno, a za koplje vranac konjic svezan, sitna mu je zopca ustaknuta, pred njim sjedi dijete Maksime, na koljenu sitnu knjigu piše svome tastu duždu od Mletaka, a dvori ga zlosretna đevojka; na mezile knjigu opravio: "O moj taste, dužde od Mletaka, kupi vojsku, svu latinsku zemlju, te mi haraj bijela Žabljaka, i ti vodi milu tvoju šćeru ni ljubljenu, ni omilovanu - mene prođe moja gospoština, i država moja kraljevina; hoću bježat preko zemlje duge, hoću bježat caru u Stambola, kako dođem, hoću s' poturčiti". Zlo se začu po svoj zemlji njinoj kad začuše ti Obrenovići, začu netko Obrenović Jovan, mio bratac vojvode Miloša, nešto misli, pa na jedno smisli, brže konja svoga dovatio, sedla konja što ga ljepše može, opasuje što ga tvrđe može, pak se konju fati na ramena, halali se i oprosti junak, kaže rodu, kaže braći svojoj: "Hoću, braćo, i ja u Stambola, odoh, braćo, braću da sačuvam, ko doraste u toj zemlji našoj. Tamo ode krvničko koljeno, on će dvorit cara u Stambolu, izdvoriće kakvu vojsku silnu, te će zemlju našu pogaziti. Braćo moja i pak porodice, dok čujete mene u životu, u životu, u Stambolu bilu, nemojte se, đeco, prepanuti; on ne smije vojsku podignuti: on će na vas, a ja ću na njega". Tako reče, pa u Stambol ode. Kade bio blizu do Stambola, u putu se oba pristigoše, te pred cara idu uporedo, a car znade ko su i kako su, pa ih care jedva dočekao, dočekao, oba poturčio, i turska im imena nađeo: Jovanu su ime nađenuli - Mamut-beže Obrenbegoviću; a Maksimu ime nađedoše - Skender-beže Ivanbegoviću. Dvore cara za devet godina, izdvoriše devet zijameta, svijeh devet daše za pašaluk, car im dade bijele tugove i vezirstvo na te zemlje dvije bez promjene vazda dovijeka: Mamut-begu Obrenbegoviću dade zemlju ravna Dukađina, đeno rodi izobila vina, dosta vina, više urmetina, dosta ima bijele všenice, krasnu zemlju, što je ljepše nema; a on dade sinu Ivanovu - grdnu zemlju Skadar na Bojani, a u kome nikad ništa nema, no se legu žabe i bivoli, i imaše soli sutorine. Kako tade, tako i danaske, nijesu se nigda umirili, niti mogu krvcu da umire no i danas tu prosiplju krvcu
Izvor: [1]