Smrt Kraljevića Marka
Poranio Kraljeviću Marko
U nedjelju prije jarkog sunca,
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati, 5
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
„Davor’, Šaro, davor’, dobro moje!
„Evo ima sto i šeset ljeta, 10
„Kako sam se s tobom sastanuo,
„Još mi nigda posrnuo nisi;
„A danas mi poče posrtati,
„Posrtati i suze roniti:
„Neka Bog zna, dobro biti neće, 15
„Hoće jednom biti prema glavi,
„Ja li mojoj, ja li prema tvojoj.“
To je Marko u riječi bio,
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kralzevića Marka: 20
„Pobratime, Kraljeviću Marko!
„Znadeš, brate, što ti konj posrće?
„Žali Šarac tebe gospodara,
„Jer ćete se brzo rastanuti.“
Ali Marko vili progovara: 25
„B’jela vilo, grlo te boljelo!
„Kako bih se sa Šarcem rastao,
„Kad sam prošo zemlju i gradove
„I obiš'o Istok do Zapada,
„Ta od Šarca boljeg konja nema, 30
„Nit’ nada mnom boljega junaka!
„Ne mislim se sa Šarcem rastati,
„Dok je moje na ramenu glave.“
Al’ mu b’jela odgovara vila:
„Pobratime, Kraljeviću Marko! 35
„Tebi nitko Šarca otet’ neće,
„Nit’ ti možeš umrijeti, Marko,
„Od junaka ni od oštre sablje,
„Od topuza, ni od bojna koplja,
„Ti s’ ne bojiš na zemlji junaka; 40
„Već ćeš, bolan, umrijeti, Marko,
„Ja od Boga, od starog krvnika.
„Ako l’ mi se vjerovati nećeš,
„Kada budeš visu na planini,
„Pogledaćeš s desna na lijevo, 45
„Opazićeš dvije tanke jele,
„Svu su goru vrhom nadvisile,
„Zelenijem listom začinile,
„Među njima bunar voda ima,
„Ondje hoćeš Šarca okrenuti, 50
„S konja sjaši, za jelu ga sveži,
„Nadnesi se nad bunar nad vodu,
„Ti ćeš svoje ogledati lice,
„Pa ćeš vidjet’, kad ćeš umrijeti.“
To je Marko poslušao vile. 55
Kad je bio visu na planini,
Pogledao s desna na lijevo,
Opazio dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile; 60
Ondje Marko okrenuo Šarca,
S njega sjao, za jelu ga svezo,
Nadnese se se nad bunar nad vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao, 65
Vidje Marko, kad će umrijeti,
Suze proli, pa je govorio:
„Laživ sv’jete, moj lijepi cv’jete!
„L’jep ti bješe, ja za malo hodah,
„Ta za malo, tri stotin’ godina! 70
„Zeman dođe, da sv’jetom prom’jenim.“
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa
I on dođe do konja Šarina,
Sabljom Šarcu odsiječe glavu, 75
Da mu Šarac Turkom ne dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma;
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarca konja svoga ukopao, 80
Bolje Šarca, neg' brata Andriju;
Britku sablju prebi na četvoro,
Da mu sablja Turkom ne dopadne,
Da se Turci njome ne' ponose,
Što je njima ostalo od Marka, 85
Da hrišćanluk Marka ne prokune;
A kad Marko britku prebi sablju,
Bojno koplje slomi na sedmero,
Pa ga baci u jelove grane;
Uze Marko perna buzdovana, 90
Uze njega u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
„Kad moj topuz iz mora izišo, 95
„Onda ’vaki djetiK postanuo!“
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije,
Knjigu piše Kraljeviću Marko: 100
„Kogođ dođe Urvinom planinom
„Među jele studenu bunaru,
„Te zateče ondje deli Marka,
„Neka znade, da je mrtav Marko;
„Kod Marka su tri ćemera blaga, 105
„Kakva blaga? Sve žuta dukata!
„Jedan ću mu ćemer halaliti,
„Što će moje t’jelo ukopati;
„Drugi ćemer nek’ se crkve krase;
„Treći ćemer kljastu i slijepu, 110
„Nek’ slijepi po svijetu hode,
„Nek’ pjevaju i spominju Marka.“
Kada Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu,
Otkuda je s puta na pogledu; 115
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur-kalpak nad oči namače, 120
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio
Od dan’ do dan’ nedjeljicu dana.
Kogođ prođe drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka, 125
Svatko misli da tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji, da ga ne probudi.
Gdje je sreća, tu je i nesreća,
Gdje nesreća, tu i sreće ima: 130
A sva dobra sreća iznijela
Igumana Svetogorca Vasa,
Od bijele crkve Vilindara;
Sa svojijem đakom Isaijom.
Kad iguman opazio Marka, 135
Na đakona desnom rukom maše:
„Lakše, sinko, da ga ne probudiš,
„Jer je Marko iza sna zlovoljan,
„Pa nas može oba pogubiti."
Gledeć’ kale, kako Marko spava, 140
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebi knjigu proučio,
Knjiga kaže, da je mrtav Marko.
Onda kale konja odsjednuo,
Pa prihvati za deliju Marka, 145
Al’ se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje, sebe pripasuje. 150
Misli, misli proiguman Vaso,
Gdje bi mrtva sahranio Marka?
Misli, misli, sve na jedno smisli:
Mrtva Marka na svog konja vrže,
Pa ga snese moru na jaliju, 155
S mrtvim Markom sjede na galiju,
Odveze ga pravo Svetoj gori,
Izveze ga pod Vilindar crkvu,
Unese ga u Vilindar crkvu,
Čati Marku, što samrtnu treba; 160
Na zemlji mu t’jelo opojao,
Nasred b’jele crkve Vilindara.
Ondje starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne raznade, 165
Da se njemu dušmani ne svete.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
