O visoka neba kćeri,
kojom vječnost vidi čovjek,
koja uv'jek svezu hraniš
među malim čojka umom
i visokim neba duhom,
raspusti mi krila umna
da s' u ove stihe moje
vidi dara višnjeg sila,
veličastvo duše tvoje.
Daj mi pjevat slavna djela
otačastva braniteljah,
njih junaštva kazat falna
od nestanja srpskog carstva,
koji krvcu kako vodu
vječno liše, i sad liju,
za obranu i svobodu
neprestano boje biju;
koji roda slavu bojnu
sačuvaše i digoše
ispod nogah varvarskijeh
hukom sjajna oružija.
Otkud svjetlost istjecaše
i uma se Feb rađaše,
đe u hrame proročestva
sin božestva sv'jetu side,
otkud izvre r'jeka čista
učenija mirnog Hrista -
tu se sada rađa mrska
zla, gluposti svakog građa.
Azija je, ljudstva mati,
sad robinja glupog Turstva.
Mračna glupost azijatska
na tri sv'jeta polovine
rasprostrani mračno carstvo
tavne noći i Ereba.
Njena mračnost vojevaše
protiv ljudskog prosvještenja,
kako mračni oblak gusti
kad ga Eol zajmi hitri
iz njedarah okeana
dok njim zatmi bistre luče
koje sjaju i siplju se
na svjetove neizbrojne
iz sjajnoga krugla vjenca
koji čelo gordo kiti
vozdušnoga svjetovlaca.
Šta slijepi, krvožedni
privrženci alkorana
staše pitat nenavišću
svoja zvjerska srca, duše
protiv srpske vlade carstva,
tad viteštvom sjajućega,
dok kosovski bojak znatni
razdriješi groznu sudbu,
i Vidovdan danak strašni,
s dvije glave krunu diže -
sa Lazara i Murata.
Klonu slabi pred silnijim,
iznemokša mišca Srba
u Kosovu carstvo dade,
i potoci krvlju tečni
ponesoše sjajnu krunu
sa Lazara, srpskog cara,
na sultana Bajazita.
Srpska sila i država
na Kosovu tad pogibe,
ali slava i viteštvo
u c'jelom se vidu kaza.
A svjedok je toga pravi
Obilića mač krvavi,
koji caru Amuratu
dade smrti gorku čašu
u Kosovu polju ispit,
jer viteza obesmrća
slavna smrca i grobnica
ka s dobiću slavan život.
Po kosovskom plačnom boju
sinovi se Turkistana
po državi padšoj Srba
razasuše, umnožiše,
i tiranska svoja srca
krvlju srpskom napojiše
ka bijesni nenasitni
gorski vuci i tigrovi
kad u mirno stado uđu
koje nema svog pastira,
već smeteno i bezglavno
po gorama oblijeće
i postaje žertva sama
nenasitnog srca zvjerskog.
Ime Srba svud potonu,
i svijeću Srpstva sjajnu
b'jesni vihor azijatski
tad ugasi pred svijetom.
Junaci se poskitaše,
isturči se sva gospoda;
narod hrabri poče nosit
jaram teški gnusna ropstva.
I ti, muzo, tvoje žice
u plač sada preokreni,
viđ potomke Slavjanove
i vojnike Dušanove
đe na vratu nose teški
i pogani jaram ropstva.
Obiliću i Toplica,
Kosančiću, Jugovići,
srećni li ste, vitezovi,
jer u boju kosovskome
svikolici pogiboste
za obranu otačastva,
da očima ne gledate
narod srpski podjarmeni
đe uzdiše i đe plače,
a u plaču vas klikuje
da g' puštite, odrešite
iz sindžira nesnosnoga,
u koji ga Osman sveza.
Kako grozne vojevode,
azijatski vladatelji,
tirjanskome svome skiptru
saviš' srpsku pob'jeđenu
i nikome nepriklonu
hrabru glavu i vitešku,
odma stali vojske dizat,
mačem, ognjem svijet trebit,
i narode zemne mnoge
beščovječnoj svojoj vladi
potčinjati, pokorati.
Svud idući krv lijahu,
narod ljudski istrebljaše;
sve im žertva bješe sama
beščovječnog slavoljubja.
No njiova bujnost luda
i slijepo zavladanje
poče Srbu um rastvarat
i od sna ga teškog budit;
staše oci, tužne majke
svojoj đeci kazivati
ka su pređe njini preci
u svobodi uživali,
kako l' sada oni žive
pod nesnosnom ropstva sjenkom
protivnoga alkorana.
Savjet majke, oca - d'jete
ka prirodno k sebe prima;
đe god vitez osobiti
po kosovskom tužnom boju
od Srpkinje porodi se
kojeg Turstvo ne ugrabi,
svaki kuću, oca, majku -
sve ostavi pa pobježe
u savito krvlju gnjezdo,
đe svobode iskra sjaše.
Poče duhom Nemezise
protiv Turstva svaki disat,
i za vjeru,otačestvo
svoju krvcu prolivati,
pa Danila po hrabrosti
sebi voždom izabraše.
Kako Srbi opaziše
da Danilo s Gorom Crnom
izgna Turke i pos'ječe
iz oblasti Gore Crne,
odma staše dolećivat
na glas mili od svobode
kako hitri sokolići
kad ih zivne car svjetlosti
i teški im sindžir slomi
u koji ih noćca veže.
Pa počeše četovati,
boje s Turcma česte biti;
Bosne ravne, Albanije
i glasite Hercegovske -
zulumćare, gnusne Turke,
koji raji dodijahu,
svud bijahu i ćerahu.
Staše srpski mači ostri
okov ropstva prekidati,
i džeferdan s hučnim glasom
glas svobode kaživati;
sta mramorje često nicat
iz prosute krvi Turstva,
i u mnoga srpska srca
stade teška i žalosna
rana data na Kosovu
zarastati, preboljati.
Šta li Ahmet, sultan gordi,
kad razumje, poče zborit
u divanu bezbožnome,
đeno Vulkan gnusna Turstva
kuje svagda otrovite
i plamene strele, mače,
s kojijema pravo ljudstvo
s lica zemlje istrebljaju
i nevinu krv mu liju?
"Šta l' to, reče, oće biti?
Zar se mrtva smije raja
živa kazat u mom carstvu,
koju mi je mač prađeda
na Kosovu s krvlju teškom
pokorio i dobio?
Zar ne pamti niska raja
da se carskom skupom krvlju
nje svoboda ugasila?
Zar se ona digla biti
s sinom neba, bratom sunca
i svečevom vsemogućom
sabljom, rukom i mišicom,
teno koje ostru maču
i božestva besamrtna
svoja carstva ustupaju,
od koje se straha tresu
mračna mora, krute gore?
Onome l' se ta protivi
što iz ruke Jupitera
uze strašni tresk gromovah,
što iz ruke groznu Marsu
uze košve, štit i sablju,
kojega se krjepkoj volji
Posidona strašno carstvo
pokorilo i predalo,
pred kojim je otačastvo
Aleksandra i Likurga
povaljeno u prah palo,
koja se je slavom branom
potomakah Egiptovih
okrunila i podigla,
kojojzi je hrabrost svoju
ustupila i predala
hitra Persa na boj ruke?"
Jarost ljuta satrapova,
koju njemu mučiteljsko,
zvjersko čelo kaževaše
spram ponikše iskre Srpstva
u strah ropski divan vrže.
No tad vladac Dardanelah
sve na stranu misli turi
i umekša ljutost srca;
poče odma zlo umišljat
i ognjene strele kovat
da svobode s njima gnjezdo,
kojeno je savijeno
u aždaje sedmoglave
strašnim ustma i žvalama,
sžeže, spali i zadavi.
Pošto sovjet beščovječni
u divanu utvrdio,
tad dozivlje serašćera,
Ahmet-pašu vojskovođu,
pa mu gordim poče glasom
car Ahmete govoriti:
"Ahmet-pašo, vjerna slugo,
već mi tužbe dojadiše;
često mene dolijeću
s krvlju ljudskom napisate
tanke knjige sa krajine,
koja se je od poskora
u mom carstvu zametnula.
Moja raja, Gora Crna,
skoro mi se odmetnula,
i s Turcima kavgu ljutu
zametnula, krv prolila.
Jošt znaj, slugo, prošlog goda,
kad hrabrosti našoj pravoj
pobjeditelj Šveda Karla
prutska polja sva ustupi,
onda mu je Gora Crna,
po navjetu Moskve cara,
moje zemlje poharala
i palanke popalila.
Tadar su mi tri vezira
od nje boja proplakali.
Treba iskru tu pogasit! -
Ako li se ne ugasi,
s ugleda se njena može
neugasni plamen hitri
razasuti, raspaliti,
i opalit naša krila
naširoko raspuštena.
No me slušaj, vjerna slugo,
serašćera ime nosi,
pripaš' mača krvobojna
koji ti je moja ruka
za pobjede česte dala;
razvi barjak osmanizma,
a kojega pogled, sjenka
pobjeđava soprotivne;
skupi vojsku na boj hitru,
od koje se podnebeski
prostor trese, ubojava;
nepobjednu silu kreni,
spršti raju nepokornu!
Sve ratnike isijeci
koji su se usudili
dići slabu svoju ruku
na svečeva prapotomka,
pravog neba nasljednika,
kojino je posredstvenik
među nebom i svijetom,
i kojega sablja brani
Selenino plavo carstvo.
Muško ludo i sve žensko
doved' robjem u Stambolu;
Dardanelah izbe mračne
i željezne tvrde veze
bez robja su ostanule.
To je sveta volja sveca
da se raje nepokorne
svi sindžiri i sve izbe
za gnjev njegov sad napune."
Ahmet primi zapovijed,
pa Beloni turskoj kaza
da mu kola brzotečna
sprema brže i pripravlja,
u njih s krilma konje spreže
da naredno sjest mu bude
u vojena lučna kola.
On polkove diže hrabre,
janičare ubojite
i spahije glasovite,
četrdeset uprav brojem
što hiljadah sobom uze.
U Belone gromonosna
sjede kola i kočije,
pa bezbožnu krenu silu
da zaguši glas svobode,
ime Srpstva da u teški
tada sindžir vječno sveže.
No đe bodrost rješitelna,
koja smrti ime gorko
čut ne oće ni poznati,
kamol' ga se ubojati, -
tu se muka održati,
a kamoli nadvladati;
đe za vjeru i svobodu
narodu se slavno čini
umrijeti, krv proliti,
tu je ovu iskru živu,
kojuno je opšta mati
u sva ljudska srca dala,
nemoguće utuliti.
Glas dopade ratoborce
jere na njih sila turska
razjarena hitro ide.
Kada oni razumješe
kakav njima mrski sindžir
kuje Stambol nenasiti,
šta l' nenavist podla turska
misli od njih da poradi
(Crnogorca oko bistro
viđe tursko namjerenje,
iako ga turska laža
pod zavjesom svojom slabom
pokrivaše i tajaše),
odma hitro iskup hrabri
na Cetinje iskupiše,
te vijeće za sve grade
kako će se tužni branit
od stambolska ljuta zmaja.
Sluša Danil, vožd im hrabri,
na bojni se mač nagnuo,
pa im hrabrim glasom poče
ove r'ječi govoriti:
"Slušajte me, vitezovi,
otkako nam azijatska
na grabežu hitra ruka
s bezakonom silom uze
naše carstvo i državu,
otad srpsko hrabro pleme
na seb' jaram ropstva uze,
otad slava i viteštvo
u mraku se srpsko sakri,
svetinje ti otad naše,
i crkvene i narodnje,
azijatska noga zgazi.
Vitezove naše hrabre,
đe gođe se koji javi,
svakojega privedoše
na nevini oltar žertve
jarosnoga i ljutoga
ostra mača osmanskoga.
Sindžiri su azijatski
puni srpskog tužnog robja.
Nenasita beščovječnost
čula sada, razumjela
đe iz krvi naše jadne
svobodnijem duhom Srpstva
iza jarma nesnosnoga
odahnusmo, pofatismo;
pa je stoga mnogu vojsku
na nas digla da nas zgnjavi
i svobode sv'jeću našu
da vječnijem mrakom skrije,
da nas redom vitezove
sve jarosnu maču preda,
naše drugo plačno robje
da sindžirom ljutim vežu
i na svake muke muče.
Slušajte me, Crnogorci,
ja sam pastir vaš crkovni,
al' nepravda Turstva gnusna
prignala me mač nositi,
s njim svobodu otačestva
do posljednje kapi krvi
od turskoga jarma branit.
Je l' nam, braćo, poštenije
sa mačevma u rukama
na megdanu smrt dobiti
nego ženski, nevaljatno,
u krvničke ruke pasti,
da nas skvrni Turci muče
a potomci Srpstva bruče?
Istina je da je mnogo
u Turčina silne vojske,
al' se slava s mnoštvom bojna
na megdanu ne dobiva,
već sa slogom i pregloćom
junaštva se v'jenci grabe.
Što je više turske vojske,
to je naša viša slava;
jer, ako je dobijemo,
s tijem ćemo besamrtnu
i vječitu slavu dobit;
ako l' ona nas dobije,
mi svi od nje na megdanu
izginemo, krv prospemo, -
opet njojzi slave nema
što sa mnoštvom manje dobi,
nego ćemo slave v'jence
mi ponesti u grob sobom."
Onda hrabre vojevode
i vojnici svi poviču:
"Čuj, vladiko, i naš vožde,
svi mi hrabrost tvoju znamo
i nenavist protiv ropstva,
tvoje mišce hrabrost tvrda
savi gnjezdo od svobode
u aždaje ljuta žvala.
Mi gotovi svi stojimo
đe nam rečeš krv proliti;
za svobodu otačastva,
svi volimo poginuti
no nje ime izgubiti."
Tada Danil, sve vojvode
i ostali svi vojnici
daše žertvu neporočnu
od čistoga srca k nebu,
pa se hrabra vojska diže,
pet hiljada vitezova,
sve družine Leonida, -
ili svoje otačestvo
od aždaje nenasite
odbraniti, sačuvati,
il' posljednju kaplju krvi
na oltar mu žertve dati.
Kad okrenu hrabra vojska,
razviše se ratni znaci;
svobode se ljupke gnjezdo
u tri puta sve potrese:
uboja se zar sinovma
da mu sjajno ime svoje
na megdanu ne izgube.
Glas se vilah u oblake
već mnogima pričujaše
đe dobića pjesne poju.
Svaki vitez na boj hiti
ka da svaki proziraše
da će slavu besamrtnu
u njem steći i dobiti.
Džeferdara bistra huka,
glas pjesamah Skenderbega
i Srpkinje podbunjaše
da s vitezma na boj idu
otačestva svobod branit.
Dođe vojska utruđena
među brda dva visoka,
među Vranjom i Pržnikom,
na istočnik bistrotečni
od Vlahinje znatne vode,
đe se vile planinkinje
po tri puta na god kupe,
te vitezma Gore Crne
pletu vjence neuvehle,
te ih otlen nose hitre
da hram vječni besmrtija
s njima kite i ponose.
Ahmet silni svojoj vojsci
bješe ovo divno mjesto
izabrao, obrekao
da na njemu oko silni
metne Turcma i postavi,
pak otolen da razredi
na četvoro silnu vojsku,
da s njom zgazi i istrebi
mladoliko no glasito
začetije hrabra Srpstva.
Vješta bojma, crnogorska
tek što bješe hrabra vojska
malo trudna odahnula
i od sna se rastreznila;
tek veseli majski pjevci
bjehu jasnost svoga glasa
po gorama raspustili,
i pojahu pjesme dične
za pobjedu sjajna Feba
nad Ereba tavnom vladom,
koju brzo predviđahu;
tek vjesnica b'jela dana
bješe svoja bistra krila
iz istočne mračne sveze
istrgnula, raširila,
i za zlatne gorde vlase
potezaše i tegljaše
Uranova svjetilnika,
a gromovi b'jesna Turstva
u stanove strašne vojske
zagrmješe, zaječaše,
i planina jedna drugoj
njih glasove predavaše.
Jek gromovah Crnogorcma
kaza uprav da se kreće
na pobjedu turska vojska.
Vitez Danil tada bješe
i sve hrabre vojskovođe
kod bistroga istočnika,
te molitve nebovlacu
sa suzama pošiljahu
da im vojsci bude maloj
on vječiti predvoditelj.
Pa kad dužnost čojka k nebu
sovršiše, otpraviše,
onda mudri savjet čine
kako će se na busije
razrediti i pokriti
i koje će vojskovođe
pred vojnicma postaviti.
Za sve divni mudri vijeć
poglavice učinile;
na tri mjesta hrabru vojsku
na busije postaviše:
jednu sobom uze Danil,
s njom zapade na drum tvrdi,
kudijen će turska vojska
sa svom silom udariti;
drugoj vožda znatna dade,
Mićunović silna Vuka,
kojega se mača Turci
ka ognjena groma boje, -
vitešku mu vojsku dade:
"Drž ti, Vuče, ovu vojsku,
s njom zapani u planinu
u dno Vranje nakraj druma,
skri se u list i u travu,
bojak nemoj zametati
dok na mene na drum turska
ne udari prva vojska,
a kad ona na me udri,
na puščani glas ne udri
dok ne čuješ klepet mača,
a kad klepet mača čuješ,
udri, Vuče, sa svom silom
na sredinu turske vojske,
nas ne izdaj na nevolji
da te majke, srpska djeca
dovijeka ne proklinju";
treću dade vojsku hitru
Đurašković znatnu Janku:
"Na ti, Janko, ovu vojsku,
s njom zapadni u Pržniku,
s Turcma kavgu ne počinji
dokle Vuče ne udari
nasred turske mnoge vojske,
a kad Vuče s vojskom udri, -
udri, Janko, što mož bolje,
ako l' snažno ne udrite,
ja ću glavom poginuti
i ostala moja vojska".
Vojskovođe vojske svoje
u busije postaviše.
Malo zatim istočna se
otvoriše zlatna vrata
i dan majski, cv'jet vremena,
aljinom se b'jelom pokri.
U ta doba Ahmet-paša
na Ćemovskom ravnom polju
u tri duga reda pruži
krvožednu tursku vojsku,
pa najprvom reče ići
janičarskom b'jesnom polku,
a za njime sustopice
Skenderbega potomcima,
ognjevitoj Arbaniji,
a on u red zadnji osta
pred gospodom međ spahije.
Kad jeknuše šumni bubnji,
a pisnuše glasne svirke,
uzigraše turska srca,
raširiše iznad vojske
bojni znaci svoja krila.
Bliješćahu ljudske oči
kada pogled ćahu bacit
na oružje plamno tursko,
u kojemu car svjetlosti
svoje lice ogledaše.
Morao bi Rim viteški,
kako što je i Grk hrabri,
ovoj sili ustupiti;
ali tvrdost postojana
slavenskoga srca, duše
ne ustupa s bojna polja
dokle l' vitez cigli teče.
Glede silu strahovitu
k seb' iduću Crnogorci,
od koje se gore tresu
i dubrave ječe mračne;
ali hrabrost Crnogorca
sve na jednoj mjeri stoji.
Tu ti druge misli nema,
niti jezik zna što reći
već al' megdan zadobiti,
ali na njem svi izginut;
sa sramotom nema kuće
koja će mu k sebi dati.
Prođe zorna prva vojska
mimo Vranje i Pržnika
pravo drumom put Vlahinje,
ne opazi dvije zmije
koje će joj oči crne
i nje srce iščupati.
Dok nagazi ljuta vojska
na busiju Danilovu,
krvavi se boj zađede;
zacilihta svaka puška,
zapišćeše zmijovidni
crnogorski ceferdani.
Janičari silni Turci
staše viti kako vuci.
Janičarskim mesom druma
od Vlahinje zatvoriše,
al' se bojem puščanijem
po sahata s Turcma biše,
pa na sablje i mačeve
udriše se Crnogorci
i glasiti janičari
po megdanu širokome.
Stade klepet ostra mača,
britke sablje i paloša.
Mićunović kako začu
da se puška na Vlahinji
čut ni jedna već ne može,
no da ostra gvožđa zveče
a kliktaju vitezovi, -
onda s Jankom pobratimom
nasred vojske turske udri.
Boj se zgusnu, magla pade,
prekide se turska vojska,
vrela krvlju potekoše;
zadnja s pašom juriš čini
da prvojzi pripomože,
a prva se silna smete,
jer je ljute srpske zmije
sa svih stranah opkoliše.
Sad, visoke žitelnice
Gelikona i Parnasa,
živi plamen vaš uliti
u moj razum i pero mi,
da bar malo sv'jetu kažem
ovaj danak krvolitni! -
Ahmet grozni kada viđe
da ne može nadvladati
s mnoštvom Turstva hrabrost srpsku,
poče bježat bez obzira;
janičarsko pleme samo
osta crnu liti krvcu
jer mu bježat ne davaše
Mićunović s pobratimom.
Slavonosna crnogorska
kada viđe hitra vojska
da sa stražnjom Ahmet-paša
od krvava ljuta boja
stade s smrtna mjesta bitke
izmicati i bježati,
onda hrabrost Pelevića
i odvažnost Obilića
u srcima sv'jema uđe,
tere ljute janičarske
dvadest hiljad silne vojske
na drum tvrdi zatekoše.
Poče Gipnos prvi sanak
iz njedarah Tanatosa
od mačeva i sabaljah
i paloša plamenijeh
kroz obije vojske šiljat,
staše padat bojnonosna
od barjakah turska krila
ispod nogah Crnogorca.
Tu vladika Danil zbiljski
od plamene janičara
sablje britke ranu dobi
po prsima viteškima.
Vještobojni Crnogorci,
vješti mjestu, zemlji svojoj,
sa svih stranah pritekoše
tere vojsku janičarsku
u krš tvrdi tad ugnaše,
pa mačeve u nožnice
svoje bojne uđedoše;
oko turske vojske krugom
u krševe zasjedoše,
pa počeše smrtonosne
svoje sjajne džeferdane
na bijesne janičare
okretati, nji gađati.
Praska stoji džeferdana,
jauk silni janičara,
dok Apolon bistri sakri
svoje čelo ponosito
u Tritona mračno carstvo.
Janičarska hrabra vojska
pade žertvom svakolika
pred viteštvom Crnogorca.
Crnogorce mračna noćca
pod nijemo svoje krilo
uze trudne da počinu
od krvava dana toga.
Posteljom im bješe slatkom
nježna trava i cvijeće,
a uzglavlje - janičarsko
krvovidno mrtvo trupje.
Ishod nježne ljubimice
Oriona i Titona,
prethodnice Apolona,
tad spavaćoj vojsci javi
krik, lajanje mesojedne
nenasitne ptice i psa,
koji ljuti među sobom
boj činjahu, zametahu
oko mrtva turska mesa.
Vojska skoči odmorena
ispod tanke Gipnosove
vlade ljupke i osjenke,
i smršene baci misli
Morfejeve probirati,
pa ti skupa svi vojnici
oštre mače povadiše,
njih vrhove smrtonosne
crnoj zemlji obratiše,
pak svevlacu blagodarnost
staše s duše, srca šiljat
zašto im je vjencenosne
hrabre glave, hrabra djela
s vijencima slavonosnim
okitio i vjenčao.
Po molitvi svi vojnici
okupiše pridobiće,
što je koji u boj vrući
sa krvnika ugrabio;
i dobiće na vojnike
sve jednako pod'jeliše;
a vladici i glavarma,
koji vojsku predvođahu,
daš' po jednu tursku sablju
za viteštvo, starješinstvo,
pa s krvava bojna polja
vratiše se pjevajući
u svobode srpske gnjezdo
noseć mnoge turske znake
od pobjede i dobića.
Krvavome tome mjestu
đe Ahmeta gordost ljutu
predobiše i zgaziše -
Carev laz mu ime vječno
narekoše, da se zove
za spomenik strašna boja
u kom turska mnoga vojska
bezbrojena mrtva pade
od Srbina mišce krjepke.
I zvaće se tim imenom
dok svobode gnjezdo traje
i imena crnogorskog.
