Slavuju
Oj ti tiče milopojče,
Laganoga leta,
Druže gore, druže luga
I mirisnog cv'jeta!
Što umuknu s pjesmom slatkom,
Što se snuždi, tiče?
Zar iz duše radost bježi,
A tuga ti niče?...
Zar ti nemaš nade vrele
Što ti srce zgr'jeva?
Zar ti nemaš nade vrele
Što o dobru pjeva?
Gledajuć' te, čini mi se,
Da je tvoja tuga:
Što bez cv'jeća vidiš goru,
Vidiš pusta luga;
Što se vihor oko tebe
Širi lomeć' grane,
I što tama gusta, crna
Prati naše dane...
Al' ne tuži, milopojče,
Nek' te grije nada!
Vihor, jesen, zima, hala
Vječno nam ne vlada.
Sa proljećem vratiće se
Bujan život, snaga!
Tad će s' opet da zahori
Tvoja pjesma draga.
U Mostaru 5. oktobra 1888.