Sestri
Kako bi mi bilo da još tebe nije!
Ti si cigli izvor kojim jade vidam,
Sejo, sunce zlatno, što me blago grije,
Kojim crnu ponoć s duše svoje skidam.
Kô proljetni danak, nakon dugog leda,
Kad se opet vrati pa lug cvjetat stane,
Tako i mom srcu opet sreća svane
Kad me tvoje oko sa dobrotom gleda.
Iskreni i čisti zagrljaji tvoji
Sa mutnog mi oka jadne suze gone,
Pa mi opet duša u san mirni tone
I vraća se bogu i pred njime stoji.
Stoji, pa se moli: da nad tobom bdije,
Da te vječno štiti od sumornih dana,
Da ti nikad srce ne osjeti rana,
Nit' bola što život smrtnom mukom bije;
Da živiš i cvjetaš kao cvijetak mladi
Što u tihoj doli sniva sanke svoje,
Da nad tobom uvijek čedni slavuj poje
I dane tvog žića rajskom pjesmom sladi.