Seoba Srbalja/Drugi deo

Izvor: Викизворник
Drugi deo
Pisac: Đura Jakšić
Seoba Srbalja


PRVI POJAV


Ravnica oko Dunava. BORKO, ŽIVKO i GAVRAN.

    
BORKO: Lepa zemlja — šta veliš, Gavrane?
GAVRAN: Divna zemlja, bogata i rodna;
Ali me je žao Bojke stare,
Njenog kama i njenih krševa —
Ništ' ne hajem za lepotu ovu!
BORKO: Ta pogledaj, od rođenja slepče!
Vidiš Dunav, gde u peni mutnoj
Nosi soma, štuku i kečiku,
A obala divljač svakojaku,
Divokozu, vuka i medveda;
Srna skače od jele do jele —
Čeka samo lovca i tetivu,
Da je biješ, da se njome hraniš,
A sa kožom od divije zveri
Nagost tela sramežljivo skrivaš.
GAVRAN: Lepo, lepo, ali onde mreti,
Gde su naši stari umirali!
BORKO: Man'se, brale, sulude starine!
Život gledaj, što ti zemlja nova
Oberučke daje i prosiplje.
Mahni vrgom po studenoj reci,
Zahvatićeš vode i ribice;
Baci kamom u jelašje gusto,
Pogodićeš srnu il' lisicu.
Kud ćeš lepše na svetu ovome?
Gle, ovde ću zemunicu gradit',
Tamo dalje vinograd posadit'.
Živko: Ja do tebe, da ti sused budem,
A u nuždi i pobratim pravi.
'Ajd' i ti, Gavrane.
GAVRAN: Ne, sunca mi!
Jer ne liči ni u dlaku Bojci.
Idem tamo u krševe mračne,
Gde se gore u oblake dižu,
Da se sećam pradedovske Bojke,
Hladnog kama trpatskih vrhova.
BORKO: Ti, Gavrane, k'o da žališ, bolan,
Što si s nama u tuđinstvo poš'o?
GAVRAN: I da žalim, prežaliti neću,
Da se kajem, prekajati neću!
BORKO: A ja, vidiš, ovako veselo,
Pevajući domovinu menjam.
Svud je dobro, gde god ribe ima
I debela mesa od divljači.
(Kopa i peva.)
Šta će mi stara Bojka,
Matora, seda devojka,
Šta će mi njezin kam?
Kad evo nova zemlja
Mirisne grudi širi
Da je okopam.
Brdo mi vinom rodi,
A Dunav ribom plodi,
Streljati srnu znam!
Šta će mi stara Bojka,
Matora, seda devojka,
Šta će mi njezin kam?
Ta gle samo, kako lako ide,
Od po muke kopati se daje.
Kajaćeš se, ognja mi, Gavrane!
(OTAC GAVRANOV dolazi.)
OTAC GAVRANOV: Što i ti ne kopaš,
K'o što vidiš da ti braća čine?
Lepa zemlja, sjajnoga mi sunca!
Već od ove lepše naći nećeš. —
Kopaj!
GAVRAN: Nemoj ovde, preklinjem te, oče!
Vidiš tamo gora i planina,
A gora je mojoj duši draga,
Dedovske me svakad seća Bojke.
OTAC GAVRANOV: Ovde hoću, i nikuda dalje!
GAVRAN: Nemoj ovde, oče!
OTAC GAVRANOV: Kopaj, hrđo i huljo lenjiva!
Jer što sada nećeš dragovoljno,
Sutra ću te bičem nagoniti.
GAVRAN: Ah, kopaću; al' prežalit' neću
Milu Bojku, kamenu kolevku,
Koja me je milim povetarcem
U svom krilu odnijala verno!
(Kopa. OTAC BORKOV i MATI BORKOVA dolaze.)
OTAC BORKOV: Šta tu radiš, Borko?
BORKO: Kopam zemlju, zemunicu gradim!
OTAC BORKOV: A za koga zemunicu ovde?
BORKO: I za mene i za tebe, babo;
Svi ćemo se slomiti u njojzi.
OTAC BORKOV: Ču li, sine, ja baš ovde neću,
'Ajd'mo tamo u bregove daljne.
BORKO: Neću dalje nikuda odavde.
OTAC BORKOV. Moraš!
BORKO: Neću!
OTAC BORKOV: (otima mu ašov: Moraš, moraš,
pseto jogunasto!
Pusti ašov!
(Bije ga.)
BORKO: Jesam pseto, al' ti si mi otac,
Huđi mnogo od svakoga pasa.
(Udara oca.)
GAVRAN: Ne, pobogu, Borko!
Puštaj oca, ne bij roditelja,
Bogovi će t' nakazati kletvom!
BORKO: Ne bojim se boga nijednoga!
Nova zemlja, bogovi su novi,
Stari naši već ovde ne sude!
OTAC BORKOV: Ćut', prokleto kopile avarsko!
MATI BORKOVA: Muč', grešniče, mukom umukao!
(Udara ga.)
BORKO: Ne diraj me!
Jer tako mi sunca i meseca,
U temelju ove zemunice
Stare ću ti kosti poslagati.
OTAC BORKOV: Hrđo jedna, huljo i nesrećo,
Sto put' gori od đubreta ova,
Koje riješ, na pakost bogova!
Desna ti se, bog d'o, osušila!
Onemio jezikom poganim!
U najgrđim mukama izda'n'o,
Prezren, proklet, k'o kuče smrdljivo,
Što u ambiz orlovima surim
Sa vilama kotrljaju ljudi!
MATI BORKOVA: Oh, prokleta zemljo i sudbino,
Kojom danas nečastivi vlada!
Gde je bilo to u našoj Bojci,
Da na majku il' na oca svoga
Sin desnicom grozno zamahuje?
(LjUBIŠA dolazi iz lova, a za njime pratnja nosi
pobijeni lov.)
LjUBIŠA: Šta je ovo?
Kakva vreva i zavada preti
U tuđinstvu vama?
MATI BORKOVA (pokazujući na BORKA):
Ova hrđa,izrod srca moga,
Gadno čedo strahovite kletve,
Grozan porod moga preziranja,
U noćima neizmernih muka
Kreštajući rušitelj sanova —
Sad na oca pest pomalja kljastu,
Mene bije, bogova s' ne boji,
I na grud'ma ove zemlje gnjile
Sebi jadnu zemunicu gradi.
LjUBIŠA: Zemunicu?
A ko ti je kopat' dopustio
Tuđu zemlju u stranom tuđinstvu?
BORKO: Poglavari.
LjUBIŠA: Poglavari?
Zar ne znate svoga poglavara?
Ja sam glavar, ja, i niko drugi!
Ja sam župan!
U mojoj je zapovedat' vlasti;
Što ja hoću, ono biti mora!
Sad odlaz'te pod čadore svoje,
A sa zorom koja prva sine,
Doznaćete šta vam činit' valja.
(Svi se razilaze. LjUBIŠA sam.)
Šta, zar tako brzo
Vernost srpska i poslušnost vetri?
Il' zar ovde bogovi otaca
Ne karaju porušenu kletvu?
Poglavari otačastvo novo
Bez Ljubiše osnivaju svoga?
A kad bojnim mačem na bojištu
Krv proliti, ili okom bistrim
Bojno polje pregledati valja —
Ljubiša je, što život ne štedi,
Ljubiša je, koji sred mačeva
Mačem svojim kroz Avare juri,
Ljubiša je, koji sa narodom
Od Karpata do Srbice tamo
Kroz divije varvare prodire!
Ljubiša je — il' nije Ljubiša?
(Drlji haljinu na prsima.)
Oh, svedoci krvavoga doba!
Sjajna čeda groznog ratovanja!
Rane moje — uspomeno gorka!
Posvedoč'te što glavari grešni
Sebi taje i narodu mome!
Nemim glasom bogovima kaž'te:
Ljubiša je!
DRAGOŠ (dolazi): Dobro doš'o, mladi gospodaru!
LjUBIŠA: Bolje naš'o... bruku i neverstvo!
DRAGOŠ: Šta, zar prekor za naše staranje?
LjUBIŠA: Hvala lepo na muškom staranju!
Nađoste nam otačastvo novo,
Kao kad bi jadnoj siročadi
U tuđinstvu hteli majke naći!
Maćuha je, kad rodila nije,
A tuđinstvo ostaje tuđinstvo,
Nit' će ikad na grudima mekim
Voljno nijat' sinove Karpata.
DRAGOŠ: Oh, Ljubiša!
Gledaj reku, dubravu i polje,
Kako s' smeše na Srbina tvoga,
Grudi šire i strancu i svome,
Jer je pusta, samo'rana, lepa!
Sama sebe svakome poklanja,
Koji dođe, tom je majka prava!
LjUBIŠA: Lepa majka, koja svakog ljubi,
Tek ne svoga sina i jedinca!
DRAGOŠ: Oh, Ljubiša!
LjUBIŠA: E, taki su i srpski glavari!
Izgubiše sebe u tuđinstvu,
Sami sebe tuđincima nude,
Da im stranstvo mila majka bude!
DRAGOŠ: Oh, Ljubiša, sećaj se bogova,
I sećaj se slavnih pradedova,
Koji svakad prezirahu sebe,
Tek da narod usreće junačan.
LjUBIŠA: I ja sam se o sreći brinuo,
Krv prolev'o, da srećni budemo.
Il' zar ne bi sreća bila ovo,
Slavno umret' u dedovskoj Bojci,
Naći brata, naći bratučeda,
Otac sina, a sin oca svoga,
A ljubavnik ljubaznicu divnu?
Al' ledeno srce poglavara
Drugu sreću na silu nameće!
DRAGOŠ: Ti nas koriš. A ne vidiš jošte
Da je narod ogolio bedan,
Da skapava po predeli pusti,
Sledeć' stope starešine svoga?
Ti nas vodiš; a ko tebe vodi?
Da li razum, ili srce samo,
Očarano sa pogledom jednim?
Ne mogu te opomenut' više,
Da na staru zaboraviš Bojku,
Jer je i ja zaboravit' neću;
Ali ljubav — našta ljubav hranit',
Kad već Lala drugog obožava?
LjUBIŠA: Ćut', Dragoše! Ne diraj svetinju!
Mene Lala — mene sunce ljubi!
DRAGOŠ: E, pak šta ćeš? Zar da se vraćamo,
Na porugu sebi i svojima?
Ti nas pozva iz dedovske Bojke
I dovede do u Tesaliju,
Sagradismo sela i gradove,
Zasadismo sade vinograde,
Ali tebi miris od cvetića,
Sveži vazduh otačastva nova,
Bledom tugom preko čela pređe,
Te otaštvo ostavismo lepo,
Da se s tobom ropstvu povraćamo!
Sad nađosmo još i lepše zemlje,
Divne gore, reke i dubrave,
Pak sad opet zar da narod krećeš?
Ne, Ljubiša, mrtvih ti dedova!
LjUBIŠA: Moram, moram!
Smrt je grozna u tuđinstvu mrskom,
Život mrzak, časovi prokleti —
Moram ići! oh, Dragoše, moram!
DRAGOŠ: Moraš ići, a narod prezreti?
Ta prezren je, Ljubišo, i tako,
Ostavljen je u ljubavi svojoj,
Jer ga ti ne ljubiš!
LjUBIŠA: Jaoh, srce, večita morijo!
Ljubim Lalu — ljubav neizmerna!
Obožavam zemlju pradedovsku!
I danas mi pred očima stoji,
Uzvišena kamenim gorama,
Otkle hitra divokoza oči
Kroz oblake i gromove hučne,
Prezirući lovca i tetivu,
U kamene ponore obara.
Ali narod — oh, narode mili,
Krv otaca u žilama mojim
Smrzla bi se, i kap svaka,
Što mi danas po grudima juri,
Otrovom bi žile iskidala,
Prokletstvom bi život otrovala,
Da u času moga očajanja
Tu svetinju nogama pogazim!
Poznaješ me, vojvoda Dragoše;
Video si rane mi krvave,
Što avarska koplja i mačevi
U danima borbe strahovite
Po grudima tvrdim urezaše;
Video si, sluš'o si, znao si,
Pak i opet moja tuga gorka
Čini ti se da neverstvo nosi!
DRAGOŠ: Ne, ognja mi,
Na kom žrtve nebu prinosimo!
Znam da ljubiš Srpstvo i Srbina,
O tome se posumnjao nesam;
Al' ga tamo tvoja ljubav vodi,
Gde ga sramni jaram iščekuje!
LjUBIŠA: A zar ovo nije ropstvo crno,
Što nam ćesar s lepim obećanjem,
Glatkim reč'ma svojih poslanika,
Zanaveki spravlja?
DRAGOŠ: Tek ni nalik na ono avarsko.
LjUBIŠA: AH, moj bože! Kad pomislim samo
Na budućnost vekova pretećih,
Na plemena, kavgom razdvojena,
Na dve pole srca raskinuta!
Mi smo ovde, oni kod Avara —
Nikada se sastati nećemo,
A nestati — ujedanput možda!
DRAGOŠ: Pak šta ćemo u takom teretu?
U glavara plam mrzosti bukti,
Protiv tebe zavidljivo viču,
Narod gladan, izmučen krvavo —
De, kaži mi, šta činiti znamo?
Da idemo — daleko je Bojka,
A u Bojci ledeno ognjište,
I besnilo bratsko i avarsko
Iščekuje narod malaksali.
LjUBIŠA: Poglavari na Ljubišu mrze?
To će reći: mrak na sunce mrzi,
Mali čvorak silnog orla mrzi,
Štene hudo gorskog lava mrzi! —
Poglavari na Ljubišu mrze?
Neka mrze!
A Ljubiša prezirati znade!
Samo narod — oh, narode mili!
Tebe ljubim, tebe obožavam!
Idi, sedi vojvoda Dragoše!
Zovi narod; kaži, da ga ljubim!
Na poslednji sobet ga pozivam.
I glavare zovi;
Pak što narod sam za sebe reši,
Ono neka bude! — Idi! Idi!
DRAGOŠ: Idem, idem!
A bogovi silni i jedini
Da umudre narod i glavare!

DRUGI POJAV


BOSILjKA i PERUNIKA pod čadorom.

BOSILjKA: Vide li ga, kad iz lova dođe?
Ono čelo, ono lice belo,
A po njemu rumen umiljata,
Kao zračak sunca rumenoga,
Što zatrepti po belome listku
Ranom zorom nežnoga liljana!
PERUNIKA (U sebi.): Al' je vihar dunuo nenadan,
Jetkim dahom razorio cvetak,
Te sad tuži, vene i umire!
BOSILjKA: P' onda osmeh na mednim usnama,
Kad zaigra najvećom milinom —
Čini ti se da se duša cela,
Duh bogovski onde razigrao,
Te kazuje nečuvene tajne
Od ljubavi, od plamena živa,
Što on krotak s osmehom prikriva.
PERUNIKA (U sebi.): Al' je osmeh tužnoga zlamenja,
K'o večerom kad poslednji zračak
Po sutonju zadrkće i — umre!
BOSILjKA: Lep je, lep je — ah, moj mili babo!
Ta zašto me njemu ne darivaš
Za ljubavcu il' ropkinju vernu?
PERUNIKA (Glasno.): A zar Beluš nije junak dobar?)
Lep, uzorit, kao soko sivi,
U kom nada, u kom ljubav živi!
BOSILjKA: Ah, Beluše!
PERUNIKA: Jest, tako je! Suđeno je tebi
Da Belušu verna budeš ljuba,
To ti otac, to bogovi žele!
BOSILjKA: Suđeno je, da ga pogled jedan
Za vekove istrgne iz grudi;
Suđeno je, da Ljubišu vidim,
Pak da sebe i da oca svoga
Jednim časom zaboravim tužna!
Suđeno je, da ljubeći umrem —
Suđeno je —
PERUNIKA: Oh, sudbine crne!
BOSILjKA: S Belušem sam najmilije dane,
Po stenama otačastva stara,
Igrajući provodila mlada;
Il' u polju na zelenoj travi
Brala cveće, oplela venčiće,
Da Beluša okitim sa cvećem;
Il' ljubeći one oči crne,
Gledala sam u smešeće lice,
Na kom svaka crta kazivaše
Rajske slasti, nebesku milinu,
Što u duši uživaše srećan. —
Ali onda nije srce znalo
Osećati plamen u prsima,
Kojim ljubav sažiže devojku;
Jedno beše uspavanoj duši,
Ljubit' njega, il' goluba bela,
Koji pitom, gukajući mio,
S vite grane meni doletaše. —
Al' on me je plameno ljubio.
Zavidljivo gled'o je goluba,
Kad me pitom sa kljunićem svojim
Po belome milovaše vratu. —
Al' sve prođe, kao sanak jedan,
Ne ljubim ga, ne ljubim ga više,
Duša, srce — sve je kod Ljubiše!
PERUNIKA: Zaboravi zabranjenu ljubav.
Našta ljubit', kad Ljubiša davno
Drugu ljubi, srećniju od tebe?
Ta za nju je čitav narod kren'o
Da se vraća pradedovskoj Bojci;
Ta za nju bi krunu pradedovsku
S dične glave u prah oborio,
Kao što je za poljubac jedan
Svaku radost iz srca iščup'o.
Zar ne vide ono čelo bledo,
A na njemu onu žalost crnu,
Što se večno u bistrini oka —
Tužan oblik žalosno ogleda?
To je ljubav silna, bezgranična.
BosiljkA: Pak šta ću, šta ću srcu?
Zaboravit' ne mogu ga veće,
A ljubavi oda nj se ne nadam.
Drugu ljubi, srećniju od mene,
Za njom tuži, vene, plače nemo,
Pak oboje tako umiremo!
PERUNIKA: Ćuti, ćuti, eno ga gde ide!
(LjUBIŠA prolazi ispred čadora.)
LjUBIŠA: Ah, ovo je otačastvo novo!
Puno cveća i puno mirisa,
Zelenila, kao mladost moja,
A pak pusto, kao tuga gorka,
Što mi srce u grudnjma mori.
Vi'š onamo gore i planine —
Slika Bojke, zemlje pradedovske;
Ovde ravno, reka i dubrava,
Da se oko nagledat' ne može
Te divote, toga zelenila.
Ali mrzim svu lepotu ovu,
Mrska mi je, crna mi je sjajna,
Miris cveća k'o da hladno čelo
Najmilijeg mrtvaca obleće,
Poj slavuja tako tužno huji,
Kao da mi najsjajnije nade
Tužnom pesmom u grobnicu prate.
BOSILjKA: Ču li tugu, kako je umilna,
Kao pesma tužnoga slavuja —
Peruniko, slušaj!
LjUBIŠA: Jeste, jeste, to je mrtvac mili
Žalosne ga pesme sahranjuju!
To je nada umorene duše,
To je ljubav, koju videt' neću,
To je Lala, u pesmu se stvara,
Pak me pesmom tužno razgovara!
BOSILjKA: Slušaj, slušaj!
LjUBIŠA (Peva.):
Oh, Bojko, sveta zemljo
Tužnog naroda,
Plačuća mila majko
Plačnog poroda!
Ti si mi nebo plavo,
Ti si mi duše raj,
Na tome nebu trepti
Najlepše zvezde sjaj.
Oh, Bojko, nebo moje!
Oh, Bojko, raju moj!
Onde je moja Lala,
Onde je život moj!
Pa gde su sinci tvoji,
Gde ti je s grudi cvet?
Po belom svetu blude,
Pak im je mrzak svet! —
Hoću li je videt' u životu?
Grešnik pita s pučine zemaljske,
Hoće l' videt' presto svevišnjega,
Na kom gospod vasione cele
U bogovskoj tišini počiva.
I ljubavnik drktajući pita,
Hoće li se zagrliti s suncem;
A sunce ga sa visine dalje
Vrelim zrakom ponosno ismeva:
Nikad! nikad! —
Oh, narode!
Tvoja zima moje leto krade,
Tvoja tuga cele moje nade —
Oh, narode!
Tebi duša svoje sunce daje,
Tebi život, tebi ljubav svoju —
Sve ti daje,
Van jedine gorke uzdisaje!
(Odlazi.)
PERUNIKA: Lep je, lep je —
Teško onoj, koja njega ljubi!
BOSILjKA: Teško meni, teško srcu mome,
Bez ljubavi zaljubljenoj 'vako!
Pak ni pogled — jedan pogled samo
Da je posl'o iz očiju crnih!
Jednu rečcu sa medenih usta!
Oh, al' ništa, osim tuge gorke,
Koja mu se po licu ogleda —
Ništa, ništa — samo uzdah jedan,
Mislim da sam drktajući čula,
Pak sam i ja gorko uzdahnula.
PERUNIKA: Teško tebi!
BOSILjKA: Oh, umreću, umreću, dušo!
Nestaće me u golemoj reci,
U koju je srce zaplivalo,
Bez obale, bez ljubavi žarke.
PERUNIKA: Uteši se, ako ljubav ima
Bez ljubavi utešenja mila.
A sad zbogom; ja ću opet doći.
BOSILjKA: Zbogom!
Dođi skoro, da ti ređam jade,
Što mi grudi celom svetu taje,
Moju tugu, moje uzdisaje —
Sve da čuješ, dođi!

TREĆI POJAV


DRAGOŠ i BOSILjKA pod čadorom.

DRAGOŠ (Miluje BOSILjKU po obrazu):
Kako ti je, moje čedo drago,
U mirisu cveća svakojaka,
Na grudima otačastva nova?
BOSILjKA: Dobro, babo.
DRAGOŠ: Poljubi me, moja jedinice.
BOSILjKA (Ljubiša.): Ah, moj mili babo!
DRAGOŠ: Što si tužna, moje milo dete?
Već od nekog vremena se vide
Znaci tuge na belom ti licu.
Šta će tuga u srdašcu tvome?
BOSILjKA: Nesam tužna, čini ti se, babo!
DRAGOŠ: Al' što pitam!
Svakad sama, čedo samo'rano!
Već treći put otačastvo menjaš.
Majke nemaš, da te blagim reč'ma,
Il' sa svojim mekim zagrljajem
Razveseli il' uteši mladu.
BOSILjKA: Vesela sam, oče,
A osama meni nije teška.
DRAGOŠ: Al' je teško bez rođene majke.
BOSILjKA: Tvoje srce za dva srca ljubi,
Ti si, babo, i otac i majka!
DRAGOŠ: Nikada te ostavio ne bih
Usamljenu, u osami, dete;
Al' me narod na posao zove.
Nova zemlja, poslovi su novi.
Ali ništa; jošte danak koji,
Pak te više ostaviti neću.
Tek ako me, moje čedo drago,
Ti s Belušem kako ne zameniš...
Beluša te prosi.
BOSILjKA: Nikada se udavati neću!
Kod tebe ću izda'nuti, babo,
Na grudima ljubavi najveće!
DRAGOŠ: To od tebe ne zahteva babo,
Njega ljubi, to mi srce žudi,
Sa Belušem, dušo, najsrećnija budi.
BOSILjKA: Ah, moj babo!
DRAGOŠ: (Ljubi je u čelo): Ostaj zbogom, moje milo
dete!
Ići moram, tebe ostaviti,
Jer Ljubiša na sabor pozivlje.
(BOSILjKA š ljubi u ruku, DRAGOŠ odlazi.)
BOSILjKA: Ode sreća moja!
Ona zvezda, što je u životu
Na sumornom nadanja mi nebu
Zatreptala, sa trenutom jednim
Izgubi se, nestade i ode!
Ah, moj mili babo!
Da znaš tugu, koja srce mori,
Da znaš ljubav, koja dušu gori,
Možda bi se smilovao, babo.
Ali ne znaš; to je tajna sveta,
Koju čuvam u grudima tužnim,
Tek katkada u mislima svojim,
Uzdišući, ponoći se javljam;
Ona znade, ona tugu čuje,
Pak i ona sa mnom jadikuje. —
Zbogom, srećo, mlada urisnico!
Nikada mu iskazati ne smem,
Što mi srce u grud'ma oseća. —
Oh, da imam moje mile majke,
Kazala bih moju žalost crnu,
Tugu gorku, a ljubav najveću;
Ali ocu? — nikad, nikad neću!
(Plače. Odlazi.)

ČETVRTI POJAV


Pod Beluševim čadorom. BELUŠ sam, posle dolaze

BLAŠKO, GOLUB i PAUN.

BELUŠ: Njega narod ljubi,
Više njega, nego otačastvo,
Koje ga je negom svakojakom
Od kolevke podiglo do koplja.
Sedi starci ostaviše Bojku,
Braća braću, muževi neveste,
Da sa njime u tuđinstvo pođu,
Kao zvezde što drktajuć' žure
Da se negde u ponoći mračnoj
Ne izgube od bleda meseca.
Kada pođe: Eno ga gde ide!
Slepo jure njegovim stopama.
Babe čuješ, kada decu ljube:
Bićeš junak, k'o Ljubiša što je!
Il': Gle oči — isto Ljubišine,
Stas je taki, hod i pogled svaki! —
Baš i sunce da oblikom menja,
Želilo bi u ognjenim grud'ma,
Da se stvori licem u Ljubišu. —
Pak i Dragoš, glavar od starine,
Sedu glavu duboko obara,
I nikad se protivio nije
Strogoj volji svoga gospodara.
Pak sve zašto? Zbog dedovske slave
I junaštva nekad na megdanu,
Što desnicom učini krvavom,
Željan ždrelo nenasite krvi
Leševima mrtvim nasititi,
Svog junaštva slavu uzvisiti.
Ali nećeš, vere mi otaca!
Pašćeš, pašćeš, kao trunak mali,
Što u oblak ošinut vihorom
Pada posle strmoglavce dole,
Tražeć' groba u ponoru mračnom.
Pašćeš, pašćeš!
A ja ću se podići iz praha,
Na kom puzeć', dedovi mi lenji
Stoletija duga preživeše. —
Ha, il' neću?
Možda nikad postići ne mogu,
O čemu je duša u bunilu,
Sanjajući bogovske sanove,
Grlila se sa prestolom zlatnim,
Gledajući sa visine svoje
U prašini smrvljenog JBubišu.
(BLAŠKO, PAUN i GOLUB dolaze.)
Šta je novo, moje vojevode?
Jer to ćete skorim postanuti,
Ako bog da i desna junačka,
Te Ljubišu sa prestola zbacim,
A sam sednem na stolicu zlatnu.
Šta je novo? Je li po nas dobro?
BLAŠKO (Za sebe.): Sve je dobro, svakome i za sve;
Samo tvome umlju oskudeva
Zrak svetlosti, il' iskra pameti!
(Glasno.)
Ljubiša je iz lova došao —
To je novo.
BELUŠ: Zar to samo?
BLAŠKO: To je dosta!
Jer ga narod svugde pozdravljao,
K'o podzemnik, kad posle godina
Željnim okom u zoru pogledi.
GOLUB: Oh, Beluše! Pak da vidiš ljubav,
Sa kojom ga plemenske stariše
Pozdravljahu u sredini svojoj!
PAUN: T onda gordost,
Sa kojom je poglavare sret'o —
Kao da je sin bogova silnih.
BLAŠKO: I još da si iz prikrajka gled'o,
Gde Bosiljka svoje suze roni,
I kroz rosu bisernih kapljica
Svoga srca sunce obožava —
E, to da si video — pao bi,
Pak da nesi Beluša koji si,
U muškoj bi presvisnuo zlobi!
BELUŠ (Maša se sablje.): Ćuti, kažem!
Ne pominji što sam sebi tajim,
Teret srca, a kletvu života!
GOLUB: Pa kada je u povratku svome
Kopajuće video seljake,
Gde u novom otačastvu sebi
Zemunice dižu i ognjišta —
BELUŠ: Pak šta reče? Kako mu je bilo?
BLAŠKO: Seljake je povratio doma,
Čudeći se namerama drskim,
Da bez njega biramo kućišta.
Vikao je: Ja sam glavar, čujte,
I van mene nema gospodara!
A Dragošu, posle karbe mnoge,
Zapovest je svoje volje dao,
Da se sabor još ovoga časa
Pod čadorom njegovim sakupi.
BELUŠ: Dakle sabor?
To li čedo razmaženo traži,
Da sa suzam' pred skupštinu stupi,
Naričući, k'o žena mekušna:
Srce boli, a grudi me tište!
Ili: Moja duša plače pri pogledu
Ove strane i pustošne zemlje! —
Ali nećeš! I ja imam reči!
Imam sablju i desnicu jaku,
Pa gde ne mož' reč prodreti silna,
Tu će sablja pobedu održat'!
BLAŠKO: Sad sa silom treba pregnut' celom,
Da sokolu salomimo krila.
Posle j' lako puzećega tića
Sa ubojnom oboriti strelom.
BELUŠ: Napred, napred!
Ako i sad hrabro ne prodremo,
Samovoljstvo sa porugom groznom
Smejaće se unučetu našem.
PAUN: Hajd' na pos'o, jer su časi skupi.
Eno veće starešine sede
Sa svih strana na skupštinu hite.
BLAŠKO: Hajd'mo tamo!
BELUŠ: Samo srca umekšat' nemojte,
Već nameri ostanimo verni,
Da u krilu otadžbine nove
Il' padnemo, ili ostanemo.
Za sada toliko;
A posle ću otvoriti srce,
Koje mrzost golema potresa.
Hajd'mo!
(Svi odlaze.)