Sedamdeset anegdota/6

Izvor: Викизворник
Sedamdeset Anegdota  (1911) 
Pisac: Andra Gavrilović
Sima Milutinović
Gavrilović, Andra (1911). Sedamdeset Anegdota iz života srpskih književnika. Beograd: Izdanje knjižare S. B. Cvijanovića


SIMA MILUTINOVIĆ[uredi]

1.[uredi]

Sima je, kao što je poznato, bio isključen iz karlovačke gimnazije, i time je bilo završeno njegovo školovanje.

Ali sam uzrok isključenja nije ostao dovoljno jasan.

Danas se zna da je Sima isključen zbog jedne satirične pesme koju je napisao o mitropolitu Stratimiroviću, a mi smo u mogućnosti kazati i kako je postala ta pesma. —

Iz porodice bogatih plemića kulpinskih, a došavši na čelo srpske crkve u najbujnijim godinama ljudskoga veka — Stratimirović vazda voljaše da se i na spoljnoj strani života njegova odmah pozna blagorodnost porekla mu i neiscrpnost riznice njegove, i ako se zna da je inače bio tvrde ruke. U nizu takih prikazivanja on bejaše neobičan i kad iđaše u spahiluk Kulpin.

U Karlovcima se njegova sprema za polazak mogla znati dosta ranije i po tome, strana 21 što se u dvoru njegovu posluga satiraše ribanjem srebrnih cvancika, koji bi se, blistavi, smestili u dve poveće kese kao dve omanje vreće. Tako opremljene gomile toga novca mitropolit-plemić metnuo bi u gospodske karuce svoje levo i desno od sebe, pa bi se na šest konja krenuo put Kulpina. Uz put bi, ovde onde, bacao, čas levom a čas desnom rukom, po pregršt srebrnih cvancika, ne mimoišavši prazne ruke ni skup radnika u polju, koji bi, videći mitropolitove karuce, istrčavali sa njive ili livade na drum, pa ni osamljenoga putnika ili siromašnijega prolaznika.

Sima Milutinović je to saznao, pa je u mislima, nasuprot tome, stavio borbu u Srbiji, gde se narod bori golim rukama protiv Turaka a za slobodu. Iz toga kontrasta posta satira, koju Sima napisa i pročita nekim drugovima. Kad jedan nedrug odade tajnu — Sima bi iz škole isključen, batinan i iz Karlovaca proteran.

Te pesme danas nemamo.

2.[uredi]

Kada se, za vreme prvoga ustanka, Sima bavio u Beogradu, bejaše, u jedno doba, komandanat beogradskoga grada vojvoda strana 22 Saranovac, čovek krupan, težak i glomazan. On uživaše izići na gradski bedem nad Savom, i, sedeći na bedemu, posmatrati kaike i brodove po Savi.

Jednog dana seđaše tu vojvoda po običaju, pa, puštajući guste dimove iz čibuka, bejaše zanesen lepotom izgleda koji se tu pogledu otvara. Znalo se da on tu izlazi samo radi uživanja, pa mu stoga niko nikad ni blizu ne prilažaše, a biće da mu tada niko ni prići ne bi smeo.

Naiđe malo za tim povrh toga bedema Sima, a prijatelji ga stadoše opominjati da ne ide bliže k vojvodi.

— Baš bih rekao — odgovori im

Sima — da ću mu sad nešto trebati! — pa se, ni sam ne znajući zašto, hitro

stade vojvodi primicati.

Taman Sima do njega, a on se, zanesen gledanjem, malo naže, pa svom težinom i sa čibukom — pljusnu u duboku Savu.

Ne premišljajući ni trenutka, niti iole zbunjen, Sima odmah skoči za njim, i uz veliku pogibao posle teškoga napora iznese spasenoga vojvodu. Učinivši to, Sima se okrete i ode.

3.[uredi]

Kad je Knez Miloš 1835 išao u Carigrad, u njegovoj je sviti bio i Sima Milutinović. strana 23 Članovi Kneževe svite biše od Sultana nagrađeni, pa i Sima dobi skupocen carski binjiš s velikim dijamantom ispod grla. Došavši u Kragujevac, Sima taj binjiš — pokloni pozorišnoj garderobi! Jedan od činovnika iz Kneževe okoline zainati se da će binjiš — ukrasti, te se on naročito čuvao, dok se nije prodao! Kupio ga je za dukat neki mladi Gružanin, koji ga je ogrtao kad je na saborima i slavama — kolo vodio!

4.[uredi]

Godine 1846 Sima je odveo u Kijevo prve srpske đake kao pitomce, a po tom se, na svoju odgovornost, šetao po Rusiji neko vreme, pa je pohodio i Petrograd.

U još neštampanom pismu o tome veli pored ostaloga:

„… U istom gradu vidio sam jednoga činovnika i zreloga muža, da on u jednoj kutijici čuva, kao časno drevo ili drugu koju svetinju, jedan komadić ogorela drveta od očine mu kuće slemena, što mu je iz svega očinstva i porodice preteklo od Bonapartovoga bogomrskoga na Rusiju napadenija, a to kada god otvori i pogleda zalije ga i suzama, kako je i preda mnom učinio, i to s ovima strana 24 iskrenim rečima: „Ovo je moja svetinja i amanet božji, ovo je i mojega oca, majke i porodice moje znak i svedok jedini i najvažniji, koji je meni od jarosti i presilija zapadnjega i preprosveštenoga varvarina spasen, kad sam ja jedva mogao, imao i znao vozduhom disati“. Mene je to zaista tronulo tako, da sam i ja ondaka plako i ovo sad pišući suzom umilenja ozbiljno porosio, diveći se i blagodareći Boga, da se ovo najčestitije čuvstvo otečestvoljubija i do najmanji znatnosti prostire i doseže, zavideći mu pri tome, što ja iz padenija Srbije u 1813-m letu ni onoliko od moje prilične kuće i očevine spasti i sačuvati mogao nijesam. Istom je Rusu ime Anton Birjuković, ako ne budem zaboravio, i da mu Bog da svako dobro k onakome bližnjeljubivu srcu!“

5.[uredi]

U ono doba kad je u Ministarstvu Prosvete u Beogradu bio načelnik Jovan St. Popović a sekretar Sima Milutinović, dogodilo se i ovo. —

Popović je bio vredan, tačan, možda i pedantan. To znamo.

Sima je bio — drukčiji. To je lako znati.

strana 25 Jednom se desi da Sima ne dođe u kancelariju puna tri dana. Što načelnika o tome i ne izvesti — možda i nije velika krivica; ali biće da je načelnik saznao kako Sima ne boluje — ni on niti ko od njegovih.

Četvrtoga jutra uđe načelniku u kancelariju momak, koji je bio određen da pred Ministarstvom stražari, pa javi:

— Ide gospodin Milutinović, i — možda će ovamo!

Načelnik brzo ode stolu njegovu i spusti tabak hartije na kome je bilo napisano:

Gosp. S. Milutinoviću.

Biti drugar druželjubnu
O svom lebu — stvar je srca.
Biti točan i prilježan
Dužnosti je prvi poziv.

Već tri dana Muza stoji.
Ćuti pero, pra(h) je pao.
Ko će Muzu da povede?
Nesvršeno da soverši?

Krivac svoje nek kazuje,
Kako može nek se brani.
I što lepše s otim bolje.
Strogosti nas zakon uči.

Načalnik
J. St. Popović

strana 26 Drugim rečima: tu se od Sime — tražilo izjašnjenje!

Odmah po tom dođe i Sima. Sede za svoj sto, i pogled mu se zaustavi na tom neobičnom aktu. Za tim uze pero i u produženju napisa odgovor:

Bilo jednom omaleno dete,
Svakom dobru priljubilo svojski,
Bogobojno i majke poštovno,
Zora l’ njega spavaćiva igda
Niti nađe, nit’ se za to trudi.
U svog znoja koru l’ hlepca smaže.
Al’ kad pojmi desno idi l’jevo —
Ka’ manito, niti pripituje
Milutina niti Anđelije.

Đe sam bio ? A đe bio nisam!!!
Kud ne sij’o i tuda nicao!
Jedno samo: u zlo ni do veka!
Mlogo prošlo, a ostalo malo,
I to malo već je dotrajalo.
Pa što će ti da do kraja saznaš?
Uči drugo, ima jošte dosta
Čega ne znaš — a ja ni toliko.

Simeon Milutinov
Sarajlija.

Čitalac bez sumnje razume i Popovićevo pitanje i Simin odgovor, a seća se da su Milutin i Anđelija roditelji Simini. Bez sumnje vidi kako ovo pitanje pokazuje prirodu i karakter jednoga a odgovor drugoga pesnika.

Tako napisano „izjašnjenje“ odnese Sima i ćuteći spusti pred Popovića na sto pa ode svome poslu.

strana 27 Ne zna se da li je od toga bilo kakvih posledica. Najverovatnije je da je sve ostalo pri ovoj šali dvojice zaslužnih pesnika i književnika.